Eto, postali smo dio velike evropske zajednice. Za sad, sve je isto. Osim što su banke već prvog dana u EU povećale kamate. O tome se i u Vladi i u medijima – šuti. Čuje se tek kako ima gužve na granicama, ovim kojima se ulazi i izlazi iz Dubrovnika prema EU.
Nama je gužvi u Gradu već preko glave, te za sad i ne pomišljamo integrirat se u te granične. Sjedimo doma uz klimu, kupamo se il' rano ujutro il' kasno navečer, prije il' iza gužvi. Malo se krećemo. Vruće je. Pa i mogućnost nekog putovanja van Grada ne pada na pamet. A to i nije neka laka avantura, više mazohizam. Zbog granica. Sa svih strana. Posebno ovih dana otkad smo u EU. Pojačane su kontrole. Tek sad smo shvatili kako smo zapravo postali zatvor poluotvorenog tipa. Mi ovdje, na jugu Hrvatske, na samom kraju EU. U Gradu koji je iznova središte raznih ljetnih događanja. Kao što mi u ovom điru ulicama dođosmo do središta Grada.
Pred Lužom
Iz Lučarice i iz Zeljarice izađe se na Lužu, najreprezentativniji dio Grada. Tu ste već na Stradunu, tu je crkva Svetog Vlaha našeg parca, po sredini Orlando, preko Sponza, Zvonik odbrojava ure, ispod je mala Onorfijeva česma. Sve je tu, tu je centar svijeta. Posebno u ove ljetne dane. Luža je prostor okupljanja, središte javnog života još od najstarijih vremena, mjesto sastajanja, mjesto promjena gradske straže, mjesto susreta najživljeg dijela trgovačkog grada. Tu je bila tržnica, carinarnica, brodogradilište, u blizini ribarnica, luka.
Godine 1356. izgrađena je u Dubrovniku luža uz sjeverni zid Sv. Vlaha. Smještena je uz tržnicu, koja je postojala uz vrata carinarnice, na istočnom kraju Place. Prema opisu Filipa de Diversisa iz 1440. bile su dvije luže: mala, natkrivena, i velika, bez krova. Uz rubne zidiće jedne i druge bile su klupe. Na početku 18. stoljeća, prilikom izgradnje nove barokne crkve Sv. Vlaha, srednjovjekovne su luže srušene, 1446. godine s prostora Luža uklonjene su daske drvene kućice – daščare, u kojima se odvijala prodaja, no ostalo je ime prostoru na kome se sijeku ulice Lučarica i Placa. Stradun. Ostao je spomen na njih.
Na Placi je nakon velike trešnje sagrađen niz baroknih tipskih stambeno-trgovačkih objekata. Carinarnica – Sponza je zahvatom Paskoja Miličevića i braće Andrijić postala renesansno zdanje. Arsenali su potkraj 15. stoljeća dobili novo pročelje uz koje već postoji mala Onofrijeva česma. U istom je stoljeću postavljen Orlandov stup i izrađen gradski sat. A nakon požara na početku XVIII. stoljeća Marino Gropelli gradi novog Sv. Vlaha te stare luže smetaju novom usmjerenju. Crkveni glavni ulaz postavljen je na sjeverno pročelje, orijentiran prema Placi. Straža je prebačena u prostor arsenala. Ostao je naziv Luža, a mjesto je i dalje osobito drago za susrete. Nakon potresa iz 1979., Luža centar je nanovo obnovljen, tu je kino Sloboda, teatar Bursa i izložbeni prostor. I dalje, do naših dana, Luža je središte Grada.
Orlando
A središte Luže je Orlandov stup, djelo majstora Antuna Dubrovčanina. On, sa svojim mačem kojeg svako malo netko polomi, nadgleda sve u điru, oduševljavajući nas njegovom, kako je to zapisao Luko Paljetak „latentnom melankonijom“.
Postavljen je u svibnju 1418., kao simbol autonomije mnogih malih državica i autonomnih gradova srednje vjekovne Europe, te kao dubrovačka varijanta mitskog Rolanda iz 778. Osim slobode, Orlando je bio zaštitnik i trgovine. Naime, „dubrovački lakat“ mjera je stare Republike, u dužini od 51,2 cm, koliko je točno dugačak lakat desne ruke Orlanda. Mijenjao se njegov položaj, vrtjelo ga se i vraćalo. S Orlanda je četiri stoljeća vijorila bandijera Republike, s njega su se čitale odluke Vlade Republike, bio je simbol i stup slobode ali bio je i stup srama. Nezgoda mu se dogodila 1825., kada ga je srušila olujna bura. Dugo je stajao skriven od oka u skladištu Dvora, te ponovno vraćen na mjesto na kojem je danas 1878., od te godine okrenut prema sjeveru, od kud je već tad naslućena najveća opasnost za Grad. Kroz stoljeća, na Kandeloru, na njemu se podiže zastava Svetog Vlaha, kad se otvara Festa našeg Parca, a skida je se nakon procesije s barjacima do Gorice Sv. Vlaha.
Zapravo, najuzbudljiviji dio priče oko povijesti Orlanda vezan je uz dizanje i spuštanje zastave u tek nekoliko vrlo važnih i ključnih godina naše povijesti s početka 19. stoljeća.
Dizanje i spuštanje bandijere
Nakon što su Francuzi spasili Dubrovnik od Crnogoraca i Rusa od okruženja, paleži i pljački koje su trajale skoro dvije godine, 28. siječnja 1808. posljednjim slobodnim očitovanjem Velikog vijeća za Kneza Republike bira se Mato Getaldić. Ipak, samo tri dana iza, francuski general Marmont, po kojem nosi ime znano splitsko šetalište na Rivi, naglo saziva Senat Republike u Vijećnici, njegovi vojnici okružuju Dvor, a topovi se okreću sa okolnih utvrda prema Gradu. Marmont nakon dva sata uvjerljivog govora i nakon skoro dvije godine tihe okupacije ukida Republiku, te njegovi vojnici skidaju zastavu Svetog Vlaha s Orlanda 31. siječnja 1808.! Francuska zastava vijorila je na Orlandu nekoliko narednih godina, kao što je i zavijorila na tvrđavi Imperijal na Srđu, završetkom radova na toj važnoj utvrdi, na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1812., s razlogom baš na rođendan cara Napoleona.
Sad slijedi zanimljiva igra podudaranja brojki i datuma! Napoleon i njegova vojska početkom 1814. je već pred rasulom, Englezi i Austrija su oko Dubrovnika, traje ustanak dubrovačkog kraja i plemstva koje pokušava obnoviti Republiku. Nakratko, 28. siječnja 1814. vraća se na Orlanda bandijera Svetog Vlaha i Republike. Samo tri dana iza, 31. siječnja 1814. austrijski general Milutinović naredio je njeno skidanje posljednjem dubrovačkom knezu, izabranom među ustanicima, Sabu Giorgi Đorđiću. On to odbija uz riječi 'Ne mogu, pripeo je puk!', ali vojnici Austrije to učine sami. Tad je s Orlanda zauvijek skinuta zastava Republike.
Naravno, priča o dizanju i spuštanju bandijere nema kraja do naših dana.
Već 64 godine na početku Igara s Orlanda se podiže zastava Libertas, te se skida na kraju ljeta i Igara. Tako će bit' i danas, kada ovaj naš Grad, na neki način zatvor poluotvorenog tipa, zbog naših Igara, postaje centar svijeta.