Siguran sam kako je suvišno pisati tko je bio Baltazar Bogišić (Cavtat, 1834. – Rijeka, 1908.) Iako sam poprilično uvjeren kako većina čitatelja zna bar to da je Bogišić bio ugledni europski znanstvenik, pravnik, kozmopolit, ipak se želim kratko osvrnuti na njegovo djelovanje. Tako je Bogišć sastavio crnogorski imovni zakonik, u kojem je uskladio drevne pravne narodne običaje i ondašnje zakone, taj se zakon i danas u Europi smatra genijalnim dijelom pravne misli. Bio je sabirač etnografske građe i pravnih običaja južnih Slavena, istraživač pravne povijesti starog Dubrovnika, numizmatičar i sakupljač starih isprava i rijetkih knjiga. Sakupljao je grafičke listove putujući po različitim zemljama Europe i Azije i čuvao ih u svojoj knjižnici u Odesi i Parizu, odakle su prenesene s ostalom ostavštinom u Cavtat, isključivo zaslugom njegove sestre Marije.
SESTRA – DOBROTVORKA
Velika dobrotvorka Cavtata je svakako spomenuta Bogišićeva sestra Marija Pohl-Bogišić, koja je to dokazala nizom donacija i pomoći Cavtatu. Gospođa Marija je oporučno ostavila Cavtatu knjižnicu Baltazara Bogišića koja ima oko 20.000 svezaka sa najrazličitijih područja znanosti i umjetnosti. Bogišić je bio vrlo imućan te je kupovao cijele biblioteke. Svakako najdragocjenija je zbirka inkunabula te numizmatička zbirka. U građi
koju je Bogišić ostavio, ističe se zbirka grafika, koja broji preko deset tisuća listova, te čini jednu od najvećih zbirki u Hrvatskom pa i šire. Zbirka je bila izložena davne 1959. godine. Testamentom je Marija Pohl-Bogišić knjižnicu ostavila Cavtatu. Prvotna namjera je bila knjižnicu smjestiti u franjevački samostan u Cavtatu, gdje je za tu svrhu trebalo neke prostorije preurediti. Kasnije je kupljena kuća (bivša zdravstvena stanica Cavtat), te je tu bila pohranjena biblioteka i ostali materijali sve do 1958. godine kada je prenesena u Knežev dvor, gdje se i sada nalazi.
MNOGI SU HTJELI BLAGO
No, da nije sve bilo jednostavno oko oporučne ostavštine Marije Pohl-Bogišić, govore nam posezanja za bibliotekom od različitih pojedinaca i institucija toga vremena. Naime, mnogi su pokušavali doći do ovoga blaga, ali se Cavtaćani nisu dali. Godine 1920. biskup Marčelić zatražio je od općinskog upraviteljstva da stupi u pregovore s oporučenim izvršiteljima Marije Pohl-Bogišić, a sve u namjeri kako bi se biblioteka preselila u Dubrovnik. Marčelić čak kaže kako je Bogišić izrazio želju Tadiji Smičiklasu, tadašnjem predsjedniku Jugoslavenske Akademije u Zagrebu, a to je potvrdio i Pero Čingrija, da biblioteka ostane Dubrovniku. Ali testament nije tako glasio, nego je izričito pisalo da biblioteka „ostane Cavtatu“. Oni su čak predviđali da se biblioteka smjesti u Collegium Ragusinum, koji je tada bio vojna bolnica, ili u nekadašnji samostan Klarisa, koji je također bio u vojnim rukama. Sličnih je pokušaja bilo i kasnije i to godine 1931. i 1935., kada su neki namjeravali biblioteku prenijeti u Beograd. Dr. Vlaho Novaković, veliki zaljubljenik Konavala i Cavtata tim je povodom napisao jednu satiričnu pjesmicu u listu „Glas Konavala“ 1935. koja glasi:
„Po Cavtatu pronosi se
Jedan crni glas
Bogišićeva biblioteka
Da ostavlja nas,
Jer da fratri neće više
Da ravnaju njom
A Beograd da već za nju
Zida novi dom…“
Zaista na sreću, zahvaljujući Cavtaćanima, biblioteka nikada nije napustila Cavtat. Danas njom upravlja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i ista je otvorena za posjetitelje.