Slušni aparat

Pokušavam ti slomiti srce

U godini ukojoj smo već počašćeni nizom izvrsnih dvostrukih albuma (pojam u streaming dobu zvuči posve anakrono) stižu nam još dva. Nakon genijalnih ploča Big Thief i Beach House objavljenih u veljači, svibanj nam donosi ‘Mr. Morale & the Big Steppers’ Kendricka Lamara. Izbo­rom tema kojima se bavi tijekom 19 pjesama u 73 minute, a posebno nji­hovom poetičnom, hrabrom i često autobiografskom obradom, prvi strije­lac Comptona opet se samoinstalira na sam tron hip-hop igre. Ne mora netko biti posebno nastrojen prema hip-hopu da bi uživao u viziji i izvedbi Ken­dricka Lamara, ali mora biti spreman na izazove, jer ‘Mr. Morale…’ nije uvi­jek lakoprobavljiv niti niskokaloričan zalogaj pa je preporučljivo podijeliti ga na više obroka. S druge strane, ‘Cruel Country’, novi album čikaških Wilco posve je prijemčiv, što opet nikako ne znači da je bez dubine.

Wilco su nastali na pepelu pionira alternativnog coun­tryja Uncle Tupelo, koji su sa samo četiri albuma ostavili značajan trag u stasanju žanra početkom 90-ih, a ras­pali su se 1995. nakon prvog albuma objavljenog na major labelu.

Jay Farrar iste je godine osnovao Son Volt i snimio ‘Trace’, remek djelo country rocka, dok je drugi autor Jeff Tweedy s Wilcom izbacio ‘A.M.’. Wilcov prvije­nac, baš kao i onaj Son Volta, donio je posve prirodnu progresiju zvuka Uncle Tupela – amalgam sastavljen od utje­caja Neila Younga, The Byrdsa, Sto­nesa, Grama Parsonsa i Toma Pettyja. Već na sljedećem, dvostrukom izda­nju ‘Being There’ (1996.) Jeff Tweedy nagovještava da ima autorske snage i vizije voditi bend mimo očekivanja, a na predivnom ‘Summerteeth’ iz 1999. country utjecaji počinju iščezavati u korist psihodeličnog rocka.

Bend svoje melodične pjesme prvi put rekonstru­ira samo da bi ih ponovno gradili u potrazi za uzbudljivijim zvučnim rje­šenjima. Taj model usavršit će na iduća dva albuma – na ‘Yankee Hotel Foxtrot’ (2002.) i dvije godine starijem ‘A Ghost Is Born’, na kojem prevladavaju kraut-rock forme.

Priča o okolnostima izlaska ‘YHF’ posebno je vrijedna pripovijedanja. Najprije ga nakladnik Reprise Records nije bio voljan izdati jer su ga glave­šine s najviših katova upravne zgrade našli nedovoljno komercijalnim, a i prodaja prethodnih Wilco ploča nije dobro izgledala u pie-chartu. Kada su vjerni menadžer grupe Tony Marghe­rita i Jeff Tweedy odlučili raskinuti ugovor, nitko se nije pretrgao ne bi li ih zadržao.

Tek nakon što je u izda­vačkim krugovima počeo bujati hype o albumu kojeg je Reprise odbio u priču se uključuje Nonesuch Records. Budući da su oba izdavača dio War­ner grupe, nameće se zaključak da je Warner dva puta platio isti album, i to onaj kojeg nisu željeli. ‘YHF’ je još prije službenog izlaska dobio oznaku remek djela, a Wilco su s epitetom američkih Radiohead počeli graditi status jednog od stožernih modernih rock bendova s rastućom i odanom bazom fanova.

O tom iskustvu snimili su i dokumen­tarni film ‘I Am Trying to Break Your Heart: A Film About Wilco’, naslov­ljen prema sedmominutnoj uvodnoj pjesmi albuma na kojem, uz sve stu­dijske eksperimente i neobičan instru­mentarij, ipak prevladavaju prokleto dobre pjesme Jeffa Tweedyja. Bend će 20. godišnjicu izlaska ‘Yankee Hotel Foxtrot’, albuma i filma, proslaviti dopunjenim deluxe reizdanjem čiji se izlazak očekuje u rujnu.

No, u međuvremenu dobili smo posve novi materijal snimljen kao dou­ble LP izdanje. Kako i sam naslov kaže ‘Cruel Country’ Wilcova je, uvjetno rečeno, country ploča, iako ovdje nema raspojasanih poskočica uz koje bi se netko mogao upustiti u grupne line dancing rutine. Prvi je to album grupe snimljen gotovo u cijelosti uživo od ‘The Whole Love’ (2011.), što se poka­zalo kao ispravna odluka jer bend zvuči vrhunski. Uvodna ‘I Am My Mother’ (uz ‘Ambulance’ najviše evocira Uncle Tupelo i rani Wilco) i naslovna pjesma (‘I love my country, stupid and cruel’) učvršćuju dojam da slušamo nesvaki­dašnje dobar Wilco album.

Dojam se samo pojačava kako album napreduje prema sredini koja je ispunjena naj­boljim momentima – ‘Bird Without a Tail / Base of My Skull’ i ‘Many Worlds’ prelaze pet odnosno sedam minuta trajanja i pokazuju da bend nije odu­stao od eksperimentiranja ni na ‘žann­rovskom’ izdanju. ‘Cruel Country’ do samog kraja trajanja (77 minuta) zapravo nema trenutka viška i teško je vjerovati da je bend u stanju biti ovako inspiriran na svom dvanaestom radu. Ne samo da se radi o posebno dobrom albumu, nego o jednom od najboljih u njihovoj diskografiji.

Foto. wilcoworld.net

Pročitajte još

Stare pjesme koje ‘ubijaju’ nove

Petar Ipšić

Svemirske džukele u novom mračnom dobu

Ivan Jelčić

Tragedija i trijumf

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija