Dok god Pelješki most ne bude sagrađen, a temelje mu ruši politička vrhuška na vlasti, onemogućava se razvoj dubrovačkog kraja, smatraju iz Udruge Pelješki most.
Njihovo priopćenje za medije o mostu donosimo u cijelosti:
– O Pelješkom mostu koji nas vodi u EU odavno nema glasa, ali o “Balkanskom mostu” koji nas perfidno vodi na tamne staze prošlosti, čak i kroz jelovnike (“Terra madre??? Balkan”) puno se govori ovih dana i zadnjih nekoliko godina. Usporedo s pojmom Regije i “Regiona” u zadnje vrijeme se po medijima sve više provlači pojam “Zapadni Balkan”. Iako geografski pojam Balkanskog poluotoka ne postoji jer ne zadovoljava geografsku definiciju poluotoka, pogreška njemačkog geografa Zeune s početka 19. stoljeća postala je općeprihvaćeni pojam kojega krajem 19. st. srpski geograf Jovan Cvijić nastoji maksimalno afirmirati (nažalost dobrim dijelom i uspijeva).
Kao rektor Beogradskog sveučilišta i predsjednik Srpske akademije nauka i umjetnosti, Cvijić je upregnuo sve svoje snage služeći afirmaciji srpske nacionalne ideje i širenju srpske dominacije na cijeli prostor Južnih Slavena. Pod okriljem znanosti i tzv. objektivnosti Cvijić koristi naziv Balkan da bi potkrijepio punu opravdanost postojanja tzv. “Balkanske istorijske tradicije”. Pojam “Balkansko poluostrvo” iznimno je dobro povezivao srpska “znanstvena” tumačenja da u “balkanskoj istorijskoj tradiciji” postoji i razvija se ideja ujedinjenja svih balkanskih naroda jer su njihovi pripadnici zapravo srpskog podrijetla, samo povijesnim slijedom ponešto različiti i “zagađeni utjecajima s rubnih područja”.
Hrvatska je po svojemu geografskom položaju sredozemna i srednjoeuropska zemlja i ne prihvaćamo balkanske kvalifikacije plaćeničkih medija i domaćih slugana britanske krune. Dovoljno je vidjeti kako je učestalost termina “Zapadni Balkan” izrazito porastao zadnjih godina kada se Hrvatska pokorava u miru. Pojam Zapadnog Balkana jako odgovara istočnim susjedima kojima je ta odbačena forma i naziv jedina poveznica s “Regionom” i srpskom hegemonijom.
Trebamo se prestati baviti odumrlom tvorevinom i okrenuti se tamo gdje stoljećima pripadamo duhovno, religijski, kulturno pa čak i prema jelovnicima: Europi!
“Terra madre Balkan” jedna je u nizu krađa identiteta i zamagljivanja na koje je naša Županija nasjela – mi trebamo zadržati sredozemni sajam hrane koji najbolje opisuje kulturu ishrane našeg podneblja.
Uz to, zabrinuti smo brojnim potezima vlasti koji postaju servis stranog kapitala, od projekata koji ugrožavaju Malostonki zaljev (Stonska Duba, spalionica smeća u Lučinom razdolju), nedostatno obrazloženog projekta na Sestricama te planiranog vjetro-parka uz najvažniji nacionalni vinarski proizvod – lokalitet Dingač. Dubrovačko-neretvanska županija koja proklamira održivi razvoj, ovim postupcima taj stav negira. Tko smo mi da u jednoj generaciji konzumiramo svoj okoliš, a dok imamo demografsku katastrofu uslijed jednog stoljeća ratova, totalitarnih sustava i protunarodne politike. Gdje su populacijske mjere, sav niz mjera koji će olakšati stvaranje novih obitelji te održivim razvojem živjeti u skladu s prirodom, odnosno u harmoniji s mogućim razvojnim potencijalima stvarati poput naših starih. Naša Županija bi trebala biti predvodnik nacionalno usklađene politike održivog razvoja, kada već loše vođeni grad Dubrovnik ne predvodi gospodarsko i kulturno vođenje hrvatskog juga.
Temelj stabilne nacije je u imanju stabilne ekonomije, porast pučanstva i razvoj nacionalnog jezika i kulture. Susjedna Srbija od 1844. ima svoje Načertanije, nadopunjeno Memorandumom SANU 1986., čije smo programatske točke osjetili u svom krešendu tijekom Domovinskog rata, a Hrvatska, sagledana u punini svoje državno-pravne tradicije, još od statuta dalamtinskih gradova, uglednih pravnika renesansnog i baroknog razdoblja, pa sve do naših dana ostala je posve bez ikakvog strateškog plana. Neprepoznavanje Hrvata i njihove borbe za samostalnost, odnosno strateškog plana najbolje se iskustveno iskazala krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. stoljeća, kada je hrvatski narod nespreman ušao u borbu s vojno i politički mnogo snažnijim neprijateljem.
Zatvaranje očiju međunarodne zajednice na proces uništavanja povijesnih i kulturnih tragova hrvatskog naroda, uz njegov izgon, odvođenje u sabirne logore, provođenje genocida, memoricida i kulturocida, zar je ikoga pogodio. Mi i danas u dubrovačkom kraju osjećamo posljedice te srpsko-crnogorske agresije, država i naroda koji nam nisu ratnim reparacijama ništa nadoknadili. Hrvatska je članica EU, ma što to značilo, i koliko god mi mali bili, moramo koračati ponosno ispod zvijezda, stalno se ugledavajući na pozitivnu političku stečevinu Dubrovačke Republike. Naša politička elita trebala bi pohađati tečajeve nacionale strategije, dobijati injekcije protiv bolesti sluganstva i posramljivanja.
Nažalost, dok god Pelješki most ne bude sagrađen, a temelje mu ruši politička vrhuška na vlasti, onemogućava se razvoj dubrovačkog kraja. Uz to, nelogična županijska odluka koja pokreće skidanje zaštite Malostonskog zaljeva i time dopušta gradnju hotelskog naselja, odmah otvara vrata već opisanom fenomenu bosanske luke na poluotoku Kleku po projektu financiranom od fundamentalista, a to predstavlja najopasniji hrvatski geostrateški suicid.
Najava dolaska turskog broda Mehmed paša Sokolović, turskog vezira koji je provodio genocid nad Hrvatima u 16. stoljeću, samo je jedan od pokazatelja kako se pitanje Neuma mora razmatrati sa prevažnog geostrateškog interesa – povezivanja hrvatskog i europskog prekograničnog teritorija, kako bi spriječili novo-stari imperijalni apetiti.
Ostaje nam gorak okus izdaje nacionalnih interesa vladajućih garnitura, koju su ustvari inačice istih nelustriranih dinastija koje nama vladaju od 1945. Obični građani se osjećaju poput kršćana u Iraku i Siriji. Danas su arene malo drukčije, kao i lavovi, ali su metode ostale iste.