Nakon četiri desetljeća rada i djelovanja u privatnom ugostiteljstvu, cijenjeni dubrovački ugostitelj Tonći Drašković odlučio je poći u mirovinu. Poznati restoran Eden, kojeg je otvorio 1991. i čiji je imidž postupno gradio tijekom svih ovih godina, početkom srpnja je dao u najam drugom vlasniku. Vjeruje kako je restoran prepustio u prave ruke.
— Ljudi me najviše pitaju: ‘Kako 1. srpnja?’. Govore mi da sam mogao odraditi još ovu sezonu. Mislio sam da treba i tim ljudima, koji dođu iza mene, dati mogućnost da počnu s radom, a ne s nekakvim troškovima. Znamo kakva je zima. Odlučio sam tako i idem u mirovinu. Vidio sam da više ne mogu raditi, da je to naporno za mene i odlučio sam se na korak da afitam. Iznajmio sam Eden novome vlasniku, obitelji Golja. Mislim da će raditi kako treba, a ja im želim sve najbolje – naglasio je Drašković.
Sve što sam učinio u životu, učinio sam uz veliku podršku i veliko razumijevanje moje supruge. Ja sam samo radio i mislio o poslu
Razumijevanje supruge
Drašković, koji je rodom iz Bačeva Dola, nakon završetka Ugostiteljske škole 1973. godine počinje raditi u hotelu Astarea. Tamo ostaje do 1980. godine. Nakon odsluženja vojnog roka, odlučuje poći u ‘privatnike’ i otvara kafić u Gradu s poslovnim partnerom, pokojnim Ivom Buškovićem. Sjetit će se sigurno brojni – kafić se zvao ‘Skalin’, a nalazio se u Ulici Petilovrijenci. Bila je riječ o ‘in’ kafiću u ono vrijeme, a u njemu se, prisjeća se, nalazio inventar iz Italije. ‘To je bilo čudo’, naglasio je. Kafić je dobro radio, sve do 1986. godine. Iste godine otvara restoran Robinzon u Platu, u poznatom izletištu. Nakon toga, kako kaže, na nagovor supruge Mire, u veljači 1991. gradi restoran Eden u njezinoj obiteljskoj kući. Posebno je naglasio važnost svoje supruge koja je tijekom svih ovih godina preuzela odgovornost o odgoju troje djece i održavanju kuće.
— Sve što sam učinio u životu, učinio sam uz veliku podršku i veliko razumijevanje moje supruge. Ja sam samo radio i mislio o poslu – rekao je. Restoran je počeo raditi dobro te 1991. godine.
— Bilo je u to vrijeme puno naših ljudi, ali i stranaca. Sve su to bili jako dobri gosti. No, onda je počeo rat u Sloveniji i posao je samo nestao. Ja pristupam kao dragovoljac u Hrvatsku ratnu mornaricu. Tamo ostajem nešto više od godinu dana, do 1. siječnja 1993. godine – ističe nam naš sugovornik.
Put ga je nakon toga odveo u Zračnu luku u Čilipima gdje otvara kafić. Tamo je ostao godinu, povlači se iz tog posla i ponovno otvara Eden.
Tajna uspjeha je – nikad nemoj gostu dat’ ono što ti ne bi pojeo. To je cijelo umijeće ugostiteljstva. Nema: ‘Može li proć?’
— U to vrijeme poraća, jako se dobro radilo jer su naši ljudi bili željni svega. Iza rata su svi očekivali procvat. Počele su investicije, bilo je jako puno firmi koje su dolazile u Dubrovnik. Govorio sam: ‘Ne treba sezona, samo da cimenat dolazi u Grad’.
‘Familijarni imidž lokala’
Ugostiteljstvo je, navodi dalje, dobar posao, ali strašno težak.
— U prosjeku sam radio 15 sati dnevno. Nikad nisam znao što ću raditi tog dana (smijeh). Hoću li uvečer biti gazda, konobar, kuhar ili pomoćni u kuhinji? Gdje god ‘škripi’, gazda tu mora biti – naglašava. Posebno se brinuo o tome da ima dobre djelatnike.
— Nastojao sam biti prijek i pravedan. Plaća je uvijek bila na vrijeme. Ne sjećam se da sam ikad imao problem. Ljudi su kod mene znali raditi po dvadeset ili čak trideset godina. Svi smo bili k’o familija. Trudio sam se stvoriti dobar i familijarni imidž lokala – govori nam Drašković koji će za sebe reći kako je ‘ugostitelj starog kova’.
Kroz cijeli radni vijek posebno sam cijenio lokalno. Uvijek sam gledao kupiti naše, u našega čovjeka, ali i zaposliti našega čovjeka. Gledao sam da sve bude na ‘lokalnoj razini’
— Uvijek sam smatrao da je najbolja riba onako kako su je naši preci spravljali, da je najbolje meso kako su ga naši preci spravljali. Sve ovo novo – ja nisam prihvaćao. Bio sam u tim godinama da nisam ni mogao prihvatiti. Jer za nešto novo, treba imati šefa u kuhinji koji je sklon tim promjenama. Inače se to ne može. Ali, uvijek sam ‘bio na svakom pjatu’. Ja bih 90 posto jela probao. Nikad se nije iznijelo nešto što nije u redu. I znalo se da kad dođeš, da ćeš dobiti ono što si naručio i da će to biti najbolje kvalitete. Tajna uspjeha je – nikad nemoj gostu dat’ ono što ti ne bi pojeo. To je cijelo umijeće ugostiteljstva. Nema: ‘Može li proć?’. Naš, domaći gost, kao i stranac uvijek su dobili istu kvalitetu, za istu cijenu – dodao je. Dakle, potrebno je i, kako kaže, ‘držat’ se tradicije i tradicionalnih jela’.
— Toga u nas nažalost više nema. U nas se počelo smatrati da je sve drugo bolje od našega. Gosti kad dođu, htjeli bi probati nešto naše. Trebalo bi zadržati tradiciju naših, domaćih jela. Opet, s druge strane, nema osoblja koje bi to radilo. Kroz cijeli radni vijek posebno sam cijenio lokalno. Uvijek sam gledao kupiti naše, u našega čovjeka, ali i zaposliti našega čovjeka. Gledao sam da sve bude na ‘lokalnoj razini’. Mi smo ipak mali grad. Trebamo misliti više o tome da jedan drugome pomažemo. Znači da treba kupiti pomadoru u Konavljanina, da treba kupiti vino na Pelješcu… Treba gostu dati dobro, kvalitetno i – ne boj se. I ne pregoni u cijenama – kazao je.
Nije malo biti privatni ugostitelj četrdeset godina. Ustvari porezni obveznik. Sada me čeka mirovina, uživanje, druženje sa ženom, djecom i unucima
‘Sada mi ostaje mirovina’
Priča nam da je nakon izlaska iz ugostiteljstva i završetka ovog dugogodišnjeg poslovnog razdoblja bio na kavi s dobrim prijateljem.
— Rekao je da je bio u Edenu na večeri, da mu je bilo dobro i da dobro rade. Ali je dodao: ‘U Edenu je bez tebe, isto k’o vidjet’ Orlanda bez mača’. Ma ja ne vjerujem u to. Vjerujem da će Eden ići u pravom smjeru – rekao je Drašković.
Iza sebe ostavlja, kako kaže, dosta toga – lijepih, ali naravno, i nekad loših trenutaka.
— Nije malo biti privatni ugostitelj četrdeset godina. U stvari porezni obveznik (smijeh). Sada me čeka mirovina, uživanje, druženje sa ženom, djecom i unucima – zaključio je.
CIJENE SU IŠLE GORE
‘Nisam ih mijenjao zadnjih 10 godina’
Drašković nam priča da, dok je radio, nije promijenio cijene u zadnjih deset godina.
— Sada ih je potrebno mijenjati jer su cijene svega ostaloga jako pošle gore. Bili smo poznati po tatar bifteku, govorili su nam da je najbolji u Hrvatskoj. Ja sam plaćao onda kilo freškog bifteka oko 150 kuna. Ove godine je ta cijena 300 kuna! Naravno da moraju dizati cijene. Sve se ovo događa i u cijeloj Europi. Trendovi su svugdje isti. Nikad nije bilo kilo pomadora 20 kuna. Mi smo ga lani plaćali 3,4 kune. Mislim i da je kruh duplo poskupio. Strašno je to! Ugostitelj to mora pratiti. Ako ne prati, propast će – rekao je Drašković.
Objavljeno u tiskanom izdanju 6. srpnja 2022.