Svestranog Dubrovčanina sa zagrebačkom adresom Marka Rašic javnost zapazila kada je s, nekad kolegom danas prijateljem, Joškom Lokasom vodio tada najpopularniji kviz – Upitnik. U međuvremenu ovaj je pravnik ulagao u daljnje stjecanje znanja i svoj posao/ poziv, a rezultati su zaista impresivni. Naime, Rašica je vlasnik odvjetničkog društva Rašica&partneri, doktorirao je povijest prava, a povod za naš razgovor je njegova nova knjiga ‘Zakoni braće’. Tema je vrlo interesantna, izdavač Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), a više o svemu rekao nam je sam autor…
O čemu pišete u ‘Zakonima braće’? Odakle ideja i motiv? Koliko ste radili na knjizi i kada se može očekivati promocija?
‘Zakoni braće’ – knjiga je o dubrovačkim bratovštinama, bratstvima, od pada Republike do suvremenog doba. Kroz priču iz povijesti i sadašnjosti, kroz običaje prostora i vremena, dajem pravni okvir. Knjigu je izdala najviša kulturna i znanstvena institucija u Hrvatskoj. Osjećam stoga zahvalnost i izuzetnu čast prema društvu autora u kojem se nalazim. Kada vam knjigu podržava Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku HAZU-a s istaknutim povjesničarima i znanstvenicima, uz osjećaj odgovornosti i znanstvenog prestiža sjetim se sa zahvalnošću velikog akademika Nenada Vekarića. Kada vas u prvoj takvoj sintezi i analizi ovog pravnog i društvenog instituta prati mentorica i urednica knjige akademkinja Nella Lonza te izvršna urednica Rina Kralj-Brassard, nemate dostatne riječi zahvale. Kada Vam knjigu podrže istaknuti znanstvenici dr. sc. Zrinka Pešorda Vardić i dr. sc. Irena Benyovsky Latin, te akademik Stjepan Ćosić, potvrdiš da je vrijedilo petogodišnje doktorsko istraživanje. Vezano za ‘ideju i motiv’, kažu da pravo ‘užasno’ kasni za stvarnošću…Ne. Ne govorim o električnim romobilima, samovozećim automobilima ili o AI. To je ipak nešto iz ovog 21. stoljeća, a još se traže pravna rješenja. Što je sa ‘Zakonima braće’? U čitavom razdoblju od pada Republike do suvremenog doba državne vlasti nisu uspjele pronaći odgovarajuće rješenje za pravni status i institut bratovština, pokušavajući ih svesti pod druge oblike vjerskog i društvenog udruživanja u svih šest pravnih sustava koji su se izmijenili na ovom području: u Dubrovačkoj Republici kao aristokratskoj republici, u okviru francuskih upravnih struktura, u Habsburškoj Monarhiji, u jugoslavenskoj državi između dva svjetska rata, u socijalističko-komunističkom sustavu i u demokratskom društvu Republike Hrvatske. Nijedan od tih pravnih sustava nije na adekvatan način uspio u opću regulativu inkorporirati element sa zasebnom tradicijom poput bratovštine, a koji element nije svojstven samo Dubrovniku ili Korčuli. Bratovštine (bratstva) su i danas živo tkivo određenih dijelova hrvatskog društva, a malo ljudi i bratima zna svoju bogatu povijest. Nakladnik ima svoju uhodanu dinamiku promocije novih izdanja, a s obzirom na interes vjerujem kako će skoro biti i više promocija ‘Zakona braće’.
Vas je šira javnost najprije upoznala kao voditelja Upitnika, zajedno s kolegom Joškom Lokasom. Mnogi su se nemalo iznenadili kada su saznali da je Vaša struka zapravo pravo. Kakvim pamtite taj izlet u voditeljske vode, to razdoblje? I je li u ijednom trenutku bilo pitanje da bi možda mogli u toj branši i ostati?
Iskreno – nije. Sve nekako u svoje vrijeme. Iako mi je taj svijet i danas drag – osobito kolege s kojima sam godinama surađivao. Tada novinarski, a danas su mi dragi prijatelji i stranke. Moram priznati da me i danas po glasu obično prepoznaju u najavi/’špici’ radijske emisije ‘Povijest četvrtkom’ koju sam uređivao na Hrvatskom radiju 1 program, a što je kasnije vrlo uspješno preuzeo novinar i urednik Dario Špelić (pri čemu je najava s mojim glasom ostala i ‘vrti’ se i danas na Hrvatskom radiju). Televizija je bila logičan slijed nakon Radio Dubrovnika i Hrvatskog radija, a s Joškom Lokasom uspješno smo okupljali gledatelje u najgledanijem kvizu toga vremena. Bilo je to zgodno vrijeme u kojem smo uživo mogli prokomentirati dnevna društvena i politička zbivanja i napraviti određeni iskorak u odnosu na televizijski program tada. U zlatno doba televizije, kako ga nazivaju. Uostalom i danas su kvizovi popularni, a divno je vidjeti obitelji koje uz Potjeru stječu dodatna znanja. Čitavo to vrijeme studirao sam pravo, a nakon toga uslijedilo je odvjetničko vježbeništvo.
Iznimno ste uspješan odvjetnik, a uz taj zahtjevan posao pronašli ste vremena i za doktorat. Što je presudilo u izboru doktorata iz povijesti prava?
Zapravo sam povezao ljubav prema poviješću i pravnu znanost. Povijesna kontekstualizacija omogućila je sagledavanje pravnih rješenja iz perspektive društvenih i pravnih vrijednosti određenog povijesnog trenutka i time izbjegavanje zamke ahistoričnog pristupa povijesnom materijalu. Također, s obzirom na specifičnost teme, koristio sam analitičke i interpretativne metode svojstvene pravnim znanostima. Vezano za bratovštine, postavio sam pitanje kako je moguće da postoji potpuno drugačiji oblik prava u praksi, koji svi prihvaćaju unatoč službenim propisima; je li to slučaj koevolucije prava, evolucije bratovština kao relikta prošlosti koji se održava u sustavu zbog nužnih pitanja iz svakodnevice ili iritacije prava u smislu teorije Gunthera Teubnera o pravnim iritantima? Naime, u ovoj pravnoj teoriji razmatra se utjecaj prijenosa pravnog pravila iz jednog pravnog i društvenog sustava u drugi. Preneseno pravilo iritira novu sredinu, nove društvene i pravne strukture. Slično kao kada se transplantira neki ljudski organ u tuđe tijelo, u organizmu u koji je taj organ prenesen može doći do prihvata ili do odbacivanja novog organa ili do iritacije čitavog organizma što može izazvati nepredvidljiva zbivanja. Tako se i prijenosom pravila može u novom sustavu izazvati iritacija koja će dovesti do novog vanjskog smisla i izmjene unutarnjih obilježja te norme. Mi se danas često u nekim europskim rješenjima ili u pravnim rješenjima iz anglosaksonskog prava pitamo hoće li takva pravna rješenja zaživjeti u našem društvu ili će ih naše društvo odbaciti ili će se razviti u nešto novo. Primjerice, nekad smo u Konavlima imali kućne zadruge. Dolaskom općeg građanskog zakona i pravila nasljeđivanja došlo je do promjena u društvu i nestanka stoljetne tradicije. Bratovštine kao institut duboko ukorijenjen u tradiciju hrvatskih (dubrovačkih) prostora unatoč modernizaciji društva i dalje žilavo opstaju u svom specifičnom obliku, ali sada u prešutnom javno-privatnom partnerstvu s jedinicama lokalne uprave u održavanju groblja ili određenih tradicija. Država bi svakako trebala uzeti u obzir njihovo postojanje i rad. Budući da ni danas nije pronađen odgovarajući pravni okvir za bratovštine, prvo doktoratom, a potom i ovom se knjigom također budućim zakonodavcima želi dati podloga za njihovo bolje razumijevanje tog specifičnog pravnog i društvenog fenomena (pro lege ferenda pristup) u kreiranju Zakona braće.
Naročiti interes u svom istraživačkom radu iskazujete za bratovštine. Dosta ljudi zasigurno ne zna precizno ni što su one. Pa pojasnite nam i recite što je vezano za njih toliko zanimljivo?
Bratovštine su prvotno bile laičke vjerske udruge utemeljene na uzajamnoj potpori članova i njegovanju pobožnosti. Na europskim područjima pojavljuju se s razvojem urbanog života u srednjem vijeku. Sva istraživanja i povijesne rasprave u bitnome ističu da je povijest bratovština neizostavan dio društvene, crkvene i kulturne povijesti Dubrovnika te povijesti značajnog dijela priobalnog i otočkog dijela današnje Hrvatske. U Dubrovniku se najstarijom smatra Bratovština bičevalaca, koja se prati u dokumentima od druge četvrtine 13. stoljeća. Njezini su se članovi okupljali u staroj crkvi Svih svetih (Domino). Bio je to tek početak novih struktura i društvenih mreža koje će tijekom srednjeg vijeka narasti do 37 bratovština, a i u ranom modernom razdoblju osnivat će se nove, vezane uz oblike pobožnosti koji su se širili u južnomediteranskim zemljama. Članovi takvih udruga, bratimi i njihove obitelji dobivale su pomoć ostalih članova u slučaju siromaštva i bolesti. U odnosu na obitelj pokojnog bratima pružala se moralno-duhovna utjeha i solidarna potpora njegovanjem sjećanja na pokojne uz brigu o njihovim obiteljima. Vjerovalo se da će se molitvom za njihove duše izbrisati granica neba i zemlje te zajamčiti ‘dobra smrt’ i vječni život. Osim vjerskih razvijale su se i cehovske bratovštine. Izdvajaju se dvije bratovštine koje su imale osobitu društvenu, političku i povijesnu važnost za razvoj Dubrovnika. To su Bratovština sv. Antuna Opata (antunini) i Bratovština sv. Lazara (lazarini). U svojoj strukturi one su preslikavale vlasteosku strukturu i vrijednosti, a tvorile su ‘sekundarnu elitu’ dubrovačkog društva. Međutim, ta su udruženja nadrasla tu svoju primarnu funkciju solidarne pomoći i utjehe. Članstvo u bratovštini postalo je dijelom identiteta pojedinca, koji se na taj način uključivao u kolektivne oblike pobožnosti, npr. proslave svetaca zaštitnika i procesije. Mnogi smatraju da je te bratovštine ukinuo Napoleon. No priča je ipak drugačija. Uostalom svake godine u Festi sv. Vlaha vidimo njihovu brojnost i danas. U knjizi razotkrivam osobiti odnos bratovština prema bratskim grobovima te sukob državnog zakona i stvarnog običajnopravnog poretka. Bratovštine izdaju potvrde o grobnom mjestu za potrebe ostavine; vrijedno održavaju imovinu i spomenike, pružaju usluge svojim članovima, a mogu isto zatražiti i drugi potrebiti. Očuvali su katolički i hrvatski duh u doba djelovanja srbokatolika na kraju devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Održali su se tijekom komunističke vladavine i danas – iako su stalno na razmeđi crkvenih i svjetovnih vlasti, negdje između pravnih propisa, a žele biti prepoznati i priznati takvi kakvi jesu. Moja namjera istraživanja bila je analizirati pravnu osobnost, status i imovinska prava dubrovačkih bratovština te njihovo djelovanje nakon pada Republike. Naime, krajem 18. stoljeća bratovštine su još uvijek bile vrlo živi način okupljanja stanovništva i u gradu i na selu, ne samo na području Dubrovnika već i u drugim dijelovima mletačke Dalmacije. Upravljale su značajnom imovinom i prihodima te slijedile vlastiti program karitativnih i solidarnih ciljeva. Kroz njih su se očitavali društveni odnosi, statusi i interesi. Zar je moguće da takva društvena mreža odjednom nestane? Govorimo o vremenu tradicije utkane u društvo, običajnog prava, komunikacijske odsječenosti i slabe socijalne mobilnosti, koju se može ilustrirati time što su se u nekim dijelovima Dalmacije vijesti još prenosile preko glasnika. A ljude i običaje teško je promijeniti… Koliko se brzo nove pravne norme, kojima je građansko društvo kanilo kročiti smjerom modernizacije, mogu utkati u takvo fragmentirano socijalno tkivo? Jesu li državne vlasti dostatno skrojile norme da bi se mogle jednako primjenjivati u područjima različitog stupnja razvoja ili su ostajale na površini, ne dosižući aktere koji su tradiciju održavali neizmijenjenom? Što se s tim, još živim, organizmom bratovština događa kad propadaju institucije i naglo se mijenja društvo u kojemu su bratovštine imale važnu funkciju? Hoće li preživjeti tako da se prilagode novome? Hoće li nova vlast za njih imati sluha? Hoće li ih uspjeti uklopiti u svoje ciljeve? Brojna su istraživačka pitanja na koja sam tražio odgovore… Sve to potvrđuje da pravnu normu nije dostatno promatrati u njezinu zakonskom izričaju, već treba uočiti njezino stvarno značenje i funkciju u pravnoj i društvenoj (tradicijskoj) okolini. Analizom bratovština od 19. stoljeća do danas prikazan je upravo taj odnos.
Pred nama je nova godina. I dobivamo čitav set novih zakona. Kakav je Vaš stav po pitanju stalnih izmjena zakona i iznalaženja novih zakonskih rješenja? Pretjerujemo li u odnosu na druge moderne demokracije? Ugrožava li se pravna sigurnost? Ili ima opravdanja za sve te promjene?
Mi smo dio jedne velike europske priče i pri tome ne pretjerujemo u odnosu na druge moderne demokracije. Ono što ‘Europa’ odluči kroz europske uredbe primjenjuje nam se neposredno, a ono što je obuhvaćeno kroz europske direktive, primjenjuje se nakon što to implementiramo u naš sustav. Kao što sam ranije ukazao, pravo često kasni za stvarnošću. Svjedoci smo potrebe da se regulira vožnja električnim romobilima ili samovozećim automobilima jer kad se dogodi prometna nesreća svatko će upitati tko je kriv i ima li pravo na odštetu. Propisi o obvezi istog punjača za mobitele… Zaštita potrošača na internetu… kibernetička sigurnost s propisima u primjeni sada od sredine siječnja. GDPR je bio potreban jer smo odjednom postali izloženi informacijskom društvu u kojem je svaki naš osobni podatak postao roba koja se prodaje jer je informacija moć 21. stoljeća. Dajete podatak za karticu vjernosti u butizi, a na telefon vas zovu i nude madrace. Trebalo je sačuvati svoje podatke. Sve se je ubrzalo pa tako i potrebe prilagodbe novom vremenu. E-komunikacija sa sudovima ubrzala je postupanje, smanjila potrošnju papira i poštanske troškove (iako sudovi još imaju s time problema). Prava potrošača, pristup informacijama, tržišno natjecanje, dali su jasna pravila igre na tržištu i kod tijela javne vlasti ili u tumačenju javnog interesa. Mislim da ovo naše ubrzano vrijeme zahtijeva i bržu pravnu prilagodbu. Danas u par klikova imamo dostupne sudske registre, zemljišne knjige, sudsku praksu, sve to bi trebalo jačati pravnu sigurnost. Opravdanja za sve ove promjene ima, a nevjerojatno je da – kako god se mi prilagođavali – uvijek će negdje u temelju svakodnevnih pravnih odnosa, prava i obveza, biti staro rimsko pravo. Ono na čemu treba raditi jest informiranje ljudi o promjenama. Jer u šumi informacija često se ne vidi bitno drvo.
Istraživanja pokazuju da građani imaju vrlo nisko povjerenje u pravosudni sustav. Opravdano ili pak ne?
Sve je to individualno. Podnošenje tužbe je objava rata protivnoj strani, a odgovor na tužbu je obrana. Ljudi često vole svoj problem prebaciti nekom trećem da ga riješi. Sve je to razumljivo i ljudski. Sudovi trebaju biti zadnja opcija, a do tada treba pokušati riješiti spor medijacijom, arbitražom ili drugi oblicima mirnog rješenja spora. I na tome bi trebalo raditi. Kao u Americi ili Irskoj gdje postoje dobri primjeri u praksi. Smatram da i suce i sudove treba razumjeti. Nedostatan kadar, kako sudaca tako i pratećih suradnika, malo ljudi na tržištu, uvjeti rada, potrebe edukacije, sve to ostavlja traga. Sjetimo se i pitanja njihove plaće i usporedbe primanja u odnosu na tržište drugih zanimanja. A sudac treba plijeniti svojim znanjem i neovisnošću. Često smo medijski izloženi određenim slučajevima koji onda bacaju krivu sliku na ukupno pravosuđe. Jer tu je mnogo vrijednih ljudi koji vole i rade svoj posao i koji ostaju u sjeni pojedinačnih slučajeva kojih ima u svim sustavima. Pa tako i u pravosuđu.
Kako je uopće biti odvjetnik danas? I je li baš tako veliki rascjep između prava i pravde kao što se percipira?
Odvjetništvo je prekrasan poziv koji zahtijeva predanost i visok stupanj odgovornosti, ali i integriteta u svrhu zaštite prava i pravde. Divno je imati mogućnost pružiti pomoć nekom kome je to potrebno. Izazovi pred odvjetništvom su sve češći, sve su složeniji i raznovrsniji, a percepcija javnosti prema odvjetnicima zbog pojedinačnih slučajeva često je negativna i na tome svi zajedno trebamo raditi. Pravo je iznimno široko i gotovo u svemu leži neka pravna norma. Na odvjetništvo netko gleda kao nužnost kad se ide na sud. No često se zaboravlja da je odvjetništvo služba koja vam može pomoći da ne dođe do suda. Primjerice jasnim ugovorima, savjetima i slično. Naravno, proteklih 26 godina u odvjetništvu naučilo me kako se prilagoditi vremenu kad smo zapisnike pisali uz indigo papir do ovih modernih vremena zoom-a. Danas je u pravu sve više presedana, svi se pozivamo na različitu sudsku praksu jer se čini kako o apsolutno svemu možemo predočiti neku odluku županijskog suda ili Vrhovnog suda koja nam ide u korist. A to nije dobro. Jedinstvena sudska praksa nam je potrebna. Vidljivo je to primjerice kod švicarskog franka gdje svaki sud ima svoja pravila. Kad se na to doda češća izmjena propisa, sve to kod ljudi stvara percepciju raskoraka pravde i prava. Ne mislim da je veliki rascjep prava i pravde. Onom koji izgubi na sudu uvijek će im netko biti kriv – odvjetnik, sudac, politika. I to je razumljivo i ljudima lakše. A da može biti bolje – može! I uvijek treba imati u vidu činjenicu da postoji nekoliko instanci sudova i pravde. Zato samo treba biti ustrajan i vjerovati, jer, pravda je spora, ali dostižna. Pravo se odnosi tek na pravila koja društvo usvaja kako bi reguliralo odnose među ljudima, dok se pravda odnosi na pošteno i pravedno postupanje prema ljudima u skladu s tim pravilima. I pravo i pravda su važni za održavanje reda i mira te za osiguranje da se svatko od nas u društvu tretira pošteno i pravedno. Ali – ono što je bitno – ljudi su oni koji čine razliku i zato treba uvijek isticati i dobre primjere u društvu koji potvrđuju pošten i pravedan tretman te nepristranost.