Kultura

ODLAZAK U NOVE SVJETOVE ‘Gdje je duša?’ Jasmine Runje u Galeriji Flora

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik i Galerija Flora sa zadovoljstvom Vas pozivaju na otvorenje izložbe Jasmine Runje, Gdje je duša?, 17. studenog 2022. u 19 sati u Galeriji lora. Izložba se može pogledati do 30. studenog svaki dan od 13 do 18 sati.

Dječja soba prvi je prostor s kojim se u životu identificiramo, u kojemu razvijamo vlastito ja između zamagljenih granica predjela mašte i stvarnosti. Što je zapravo stvarnost ako materija nikad nije tek puka materija, već im značenje pridajemo mi sami? Čovjek je od davnina pojave koje su mu bile nejasne zbog nedostataka znanstvenih teorija i dokaza koji bi te ideje poduprle, odlazio u nove svjetove.

Bilo da se radilo o animizmu, grčkim i rimskim bogovima koji upravljaju našim svjetovima i životima, božjoj volji, snazi prirode, čovjek je utočište neobjašnjivih pojava i nemogućnost shvaćanja svih apstraktnih pojmova tražio u stvaranju dodatnog sloja čitanja te iste stvarnosti obavijajući je u velom mitologije. Čitanja su se generacijama prenosile putem mitova, legendi, herojskih priča, hagiografija pronalazeći svoje kanale protočnosti ideja u književnosti, slikarstvu, glazbi.

Jasmina Runje zadire u početne korake ka stvaranju veće priče, u podsvjesnu razinu gdje prve iskre mašte iskrsnu, tonove koji stvaraju daljnji ritam odvodeći ga u razvoj veće kompozicije. Runjin je svijet tek naizgled naivan, neograničen granicama koje umjetnica svakim potezom kista propituje. Slikaričin mikrokozmos ispunjen je naizgled nepovezanim motivima i bićima satkanim od različitih vlastitih i tuđih dijelova tijela. Putovanje je to djeteta koji u svojoj sobi stvara imaginarne svjetove već pri samom gašenju svjetla putujući lakoćom Aladinova tepiha i odlazeći u beskonačnost interpretacija viđenog. Tehnika tuša na papiru omogućuje stvaranje čvrstih i jasnih kontrasta u kojemu su čudnovate kombinacije motiva još više naglašene. U stvorenom prostoru koji nas poput prozorčića odvodi u potpuno nove puteve naglašen je horror vacuiu kojemu su likovi, udovi, detalji, simboli isprepleteni poput Picassove Guernice, zamršenih Marioneta čijim se koncima nevidljiva ruka previše zaigrala i naposljetku ih ostavila.

U Runjinim radovima sve je oživljeno i sve se bori za preuzimanje određene uloge: autorica ističe kako dušu pronalazi u svemu ne ograničavajući se isključivo na živa bića, već u svim materijalnim stvarima ona pronalazi otkucaj života i tihi šapat njihove egzistencije. No duša koja postoji u svemu, pomno se osluškuje i u apstraktnim pojmovima pri čemu ljubav, sjećanje, uspomena, priča također može imati dušu ne tražeći nužno pribježište u ostvarenju organske forme.

Ipak, našemu vlastitom sjećanju na neki način i dajemo jedan određeni oblik te ga držimo živim, svaki put kad se prisjetimo određenog trenutka mi ga ponovno oživljavamo u tom obliku sjećanja. Isprepletenost trenutaka i motiva odlika je fragmentiranog sjećanja u kojemu razbacane ideje i trenutke povezujemo u jednu nit nastojeći ih obuhvatiti u jednu koherentnu priču. No ta koherentnost izmiče potpunom uokviravanju i rasplamsava se poput tinjajuće vatre.

Kada priča započne, autorica i sama napominje da nije sigurna gdje će je ona odvesti poput usmene predaje u kojoj prijenosom priče sam pripovjedač uvijek doda jedan vlastiti detalj.

Bića koja obitavaju ovaj svijet mitološke su sirene, ljudi prikazani kao poluptice pri čemu im let donosi osjećaj slobode i neograničenosti, životinje za koje ne možemo točno prepoznati o kojoj se vrsti radi poput mravojeda s kljunom, imaginarni gradovi kojima odaje hommage umjetnicima naive, ali i dubrovačkim umjetnicima koji se slikali vlastite interpretacije grada poput Stanićevih futurističkih prikaza Dubrovnika. Premreženi motivi promatrača upućuju na prvotnu asocijaciju snova u kojima konkretne stvari ili pojave iz naše stvarnosti, poput namještaja marke Helena koje je autorica imala u svojoj sobi ili pak mahuna koje je često čistila s bakom u djetinjstvu, dolaze u dijalog s bujnom imaginacijom novostvorenih kombinacija. U ovom se tematskom klupku isprepliću mjesto i vrijeme i brišu granice jasne prepoznatljivosti oblika.

Jednom začet u prvotnom obliku, prikazani lik počinje zadobivati tuđe ruke, životinjske noge, pretvara se u sirenu s oštrima zubima koja uvodi određenu jezovitost prikaza. Runje je posebice naklonjena prožimanju koncepata kolektivnog nesvjesnog, animusa i anime. Jung u analitičkoj psihologiji razlučuje animus koji označava podsvjesnu mušku strane žene te animu, podsvjesnu žensku stranu muškarca navodeći da su ova dva koncepta primarni antropomorfni arhetipovi nesvjesnog uma. Ova je tema posebice istaknuta u hermafroditnom srcu, srcu osobe koja ima funkcije i organe oba spola. U ovom se prikazu pojavljuje muška glava, dok iz njezina krika izlaze ženski organi – grudi obavijene renesansnim ovratnikom.

Dok s jedne strane ruku proždire sirena, istovremeni simbol zavodljivosti i čvrstoće, kompozicija se djela gradi oko prikaza grada i brežuljaka. Poput Boccacciova Dekamerona, gdje se radnja udaljuje od grada i premješta na ladanjske prostore, Runjin grad iščezava i daje prostor multipliciranim brežuljcima. Iako su česti prepoznatljivi arhitektonski elementi poput krova, groblja ili stećaka, priroda se u Runjinim djelima ipak razlikuje jer su njeni prikazi dodatno obavijeni velom magije. Prikaz šume u „Krletkinom dahu“ poziva u sjećanje dječju percepciju šume kao jednog tajnovitog i zastrašujućeg mjesta koji izaziva nesigurnost pri samoj pomisli na ulaz u gustu šumu. Ove nesigurnosti i scene mitoloških bića koje izazivaju sablazan pri iščitavanju djela koje promatrač pažljivo promatra odgonetajući svaki njen detalj, ipak dobivaju jednu sigurnost unoseći element iscrtanih drški, poput drški stolica, stola ili pak antiknog namještaja.

Svaki globus koji nas odvodi u maštanja, ima čvrsto postolje te je Runjina misao na tragu upravo traženja jednog čvrstog oslonca neobuzdane imaginacije. Na ovaj način ona ipak biva ukroćena i stabilizirana simbolizirajućii čovjeka koji živi u svojim mislima, snovima i nadanjima, ali uvijek čvrsto s nogama koje gravitiraju zemlji.

Svijet fantastičnih bića u kojima se odvija metamorfoza specifičan je mikrokozmos iznjedren u zahtjevnoj tehnici tuša kojemu je Runje odana, ali i koji u potpunosti može dočarati kontraste Danteovih dubina pakla i nevine bjeline. Njeni oblici koji su neprestano podložni metamorfozama postaju totemi, simboli ideja, utočišta duša odvodeći nas u onostrane svjetove nepreglednih varijacija, koje predstavljaju tek segment od mnogobrojnih interpretacija proizašlih iz slikaričina neograničenog tematskog repertoara.

Jelena Tamindžija Donnart

Pročitajte još

OVOG ČETVRTKA U TEATRU ‘Prvih 50 godina – Tonko Jović u Gradu i o Gradu’

Dulist

PREDSTAVA ZA NAJMLAĐE Upoznajte čuvare mašte koji istražuju površinu Sna!

Dulist

U SRIJEDU Predstavljanje knjige ‘Snažne godine’ autorice Lucije Kovačević

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija