Najteži dan dubrovačke povijesti, taj crni petak 6. prosinca 1991. godine
je dan kojega se Dubrovčani sjećaju s tugom i posebnim pijetetom prema onima koji su svoje živote dali za našu slobodu.
Dan je to u kojem je Dubrovnik očuvao i obranio svoju slobodu. Dan je to kada se s pijetetom trebamo prisjećati 19 poginulih branitelja i civila, 60 ozlijeđenih osoba, ali i svih onih hrabrih, malobrojnih branitelja, koji su se tog dana žestoko borili na prvoj liniji obrane za nas i našu slobodu.
Izgubljeni su ljudski životi, ranjeno je i kameno tkivo Grada, kojega nisu spasile ni bandjere UNESCO-a u koje smo vjerovali, zapravo nadali se kako će iste spriječiti bjesomučno iživljavanje nad našim Gradom. No, očekivanja se nisu ispunila. Razum nije prevladao.
Napad je trajao cijeli dan, a sve je počelo u rano jutro na blagdan Svetoga Nikole prije 21 godinu. Srbocrnogorski agresor žestoko je krenuo u razaranje Grada, uz pokušaj osvajanja tvrđave Imperijal na Srđu, koju su obranili hrabri branitelji Dubrovnika
Bezbrojne granate koje su toga dana padale unutra zidina uništavale su i palače renesansnog grada, pri čemu ih je devet jako oštećeno, gorjele su barke u Portu, a nakon prestanka granatiranja buknuli su požari. U situaciji bez vode gašenje je bilo dakako bilo otežano, no buktinja se gasila morem, a vatrogascima su se u cjelonoćnoj borbi s vatrom priključili i građani.
Jutro poslije Dubrovčani su ostali bez daha pri pogledu na ranjeni Grad, no usprkos žestokom napadu s mora, kopna i iz zraka, te cijeni koju smo morali platiti u ljudskim životima, Grad nije pao. Njegova sloboda je obranjena, a 6. 12. 1991. godine ujedno je označio prekretnicu u ratu na dubrovačkom području.