Iz medija je poznato kako u pojedinim prekomorskim zemljama kitovi ostaju nasukani na obalama. Tada u akciju stupaju različite ekološke udruge i ostali zaljubljenici prirode kako bi spasili nesretne životinje. Često puta u tim se namjerama uspije, ali nažalost nerijetko kao da kitovi odbijaju povratak u dublje more i tako ugibaju. U znanstvenim krugovima postoje dvojbe zbog čega životnije tako završavaju u plićaku, iako su svjesne da im prijeti sigurna smrt ako se ne odsuču i opet ne otplove na pučinu. Sve je više onih koji svoje dokaze znanstveno potkrepljuju da kitovi izvršavaju suicid radi prirodnih poremećaja u kojima čovjek igra bitnu ulogu kao najveća štetočina na planeti.
PRILIKA ZA ZARADU
Gledajući iz današnje perspektive na priču o nasukanom kitu kojeg su u uvali Tiha u Cavtatu 8. listopada 1939. pronašla četiri ribara iz sela Oboda, teško je ne kriviti bar malo tu četvoricu. No, iako blizu današnjici to su zaista bila drugačija vremena, pa bi bih bilo nepravedno optužiti. Tada nije postojala svijest o zaštiti prirode, bar ne onakva kakva je danas, a kada bolje promislim ona je rasla proporcionalno našem uništavanju prirode. Poznato je kako je to vrijeme stencionalno puno teže, pogotovo u našim malim primorskim mjestima kada je turizam bio tek u povojima.
OSTIMA I SJEKIROM PO KITU
Živjelo se isključivo od ribarenja i onoga što bi davala škrta primorska zemlja. Gladnih usta je bilo mnogo, a prilike za zaradom malo. I eto kada su ribari Marko i Vice Saulović, Ivo Zore i Niko Natrlin ugledali nasukanog kita, prvo što su promislili sigurno je da bi mogli nešto zaraditi, a takvo tumačenje je moguće izvući iz ove priče. Spomenuti su ribari, ugledavši kita, odmah prionuli poslu te ga sjekirom i ostima ubili. Kasnije su rekli kako su se dobro namučili dok su ga izvukli na kraj. Tu vijest ondašnji tisak zabilježio je kao pravu senzaciju i ona je još tjednima punila novinske retke. Zagrebački zoolog M. Hirtz, u prvom broju časopisa Priroda 1940. također piše o kitu. U početku nitko nije znao kojoj vrsti kit pripada, te će tek kasnije Hirtz utvrditi kako se radilo o kljunastom ulješuri (Hyperoodon ampullatus Forst). To je prvi poznati zabilježeni slučaj uplovljavanja takvog kita u Jadran. Ribari su pričali kako je kit došao blizu obale „da se malo na suncu ogrije, a onda se nasukao“. Kit je bio dug 5,35 metara, težio je oko dvije tone, a samo srce pokazalo je na vagi 20 kilograma!
TURNEJA PO BIVŠOJ DRŽAVI
No, ribari su odlučili kita pokazati ljudima i u drugim mjestima ondašnje Jugoslavije, ali za novac. Kitu su izvadili utrobu, cijeli trup preparirali formaldehidom, natovarili kljunastu ulješuru na kamion, i mrtav kit je krenuo kopnom. Prva stanica je bila Trebinje, potom Požega, N. Gradiška, Zagreb i Ljubljana. U svim ovim mjestima kit je izazvao pozornost, i mnogi su ga došli vidjeti, pa je tako zarađeno i poprilično novca. Iako bi danas osviješteni ljubitelji prirode sasvim drugačije postupili, ovim ribarim se ne smije zamjeriti jer svako vrijeme ima svoja pravila ponašanja, te i ovaj događaj treba sagledati u kontekstu vremena kada se on zbio i nikako drugačije.