OBLJETNIČKI KONCERT NAŠE TERE ‘Moja publika i ja imamo čarobnu vezu već 60 ljeta’

Na prekrasnoj taraci tvrđave Revelin sa impozantnim pogledom na cijeli Grad, Tereza će danas u 21.30 sati održati koncert pod nazivom ‘To sam ja’ čime će objediniti sve najznačajnije glazbene trenutke i pjesme koje su je obilježile, a s kojima je promovirala hrvatsku glazbu u cijelom svijetu. 

Gotovo istim entuzijazmom i neo­pisivom energijom vladate glazbe­nom scenom, već punih 60 godina. Nakon sjajnog koncerta u Zagrebu, sada ćete obljetnički koncert odr­žati i u Dubrovniku. Interes je velik, publika Vas voli. Kakav je za Vas osjećaj pjevati u svom Gradu?
Neopisivo lijep osjećaj. Osjećaj radosti i ponosa. Ja sam kroz cijeli svoj život i glazbeni put uvijek isticala ljepotu mog Dubrovnika i mojih Konavala. Prošla sam cijeli svijet, ali doma je naj­ljepše. I zato me ovaj koncert u Reve­linu posebno veseli i nadahnjuje.

Ovaj obljetnički koncert nazvali ste ‘To sam ja’. Publiku ste naučili da od vas uvijek očekuje nešto novo. Da li je teško uvijek iznova nadma­šiti visoka očekivanja publike, kako glazbenim interpretacijama, tako i scenskim nastupom?
Iz poštovanja prema publici nasto­jim uvijek biti drugačija, a opet ista. Publika je ta koja nas voli i koja zaslu­žuje da joj tu ljubav uzvratimo na pravi način. I jednostavno uvijek želim biti onakva kakva jesam i kakvu me vole, ali isto tako im na svakom svom kon­certu dajem cijelu sebe i uvijek je to nešto novo i drugačije. To je jedina for­mula. Moja publika voli mene, ja volim njih. A ako volim, onda ništa, baš ništa mi nije teško.

Moramo Vas pitati kakav je osjećaj biti punih 60 godina na sceni?
Ja cijeli svoj život radim ono što sam davno zavoljela, što i danas istim žarom volim, a to je glazba, to je pje­sma, to sam ja. Zato se i ovaj obljetnički koncert zove ‘To sam ja’. Nikada u tom smislu nisam razmišljala o godinama, ali ovako lijepa obljetnica, punih 60 godina na sceni, zaslužuje da se posebno i naglasi i obilježi. Puno je to godina na sceni. Ali ne osjećam ih. Zai­sta. Onog trena kad izađem na pozor­nicu, sve nestaje iza mene. I umor, i bol, i svakodnevnica, sve što život nosi. Ostaje samo publika i pjesma. I to je to.

To se zaista osjeća u svakom Vašem nastupu. Ali, da se ikad dogodilo da kažete ‘ne mogu’?
Ne, apsolutno ne. Ja ne priznajem tu riječ ‘ne mogu’ kad je u pitanju moja publika. Od publike dobijam uvijek ono što im dajem ljubav. Moje emo­cije su njihove, a njihove moje. Svi mi imamo dobre i loše dane, svi smo mi ponekad neraspoloženi. Ali to je nešto što ostaje iza onih vratiju gar­derobe. Izlazak na scenu briše sve ono loše. Ja ne želim nikad dozvoliti da moja publika osjeti negativnu ener­giju. To je nedopustivo. Oni su došli slušati Terezu koja pjeva o ljubavi, o ljepoti života. Ja na sceni živim, to je posebna čarolija koju dijelim sa svo­jom publikom. I stane u samo jednu riječ – ljubav.

Upravo tom ogromnom količinom emocija prepoznatljivi su Vaši kon­certi. Vrhunski ste interpretator i ljude dotaknete čak i kad ne razu­miju što pjevate. Kako uspijevate prenijeti publici toliku količinu emocija?
Stalno ponavljam da prvo sam moraš razumjeti o čemu pjevaš. Postoji niz vrhunskih pjevača, ali ako nema ‘ono nešto’ u interpretaciji, onda to ostaje nedorečeno. Vama publika mora vje­rovati. Mora vjerovati u svaki zare, u svaku riječ koju otpjevate. Inače nema smisla. Postoji jedna priča, nedavno na mom koncertu. Pjevala sam ‘Je suis malade’, prekrasnu francusku baladu. Jedan gospodin je pozorno slušao i bila sam uvjerena da govori francuski. Rasplakao se. Na kraju mi je prišao i rekao da nije razumio niti jednu jedinu riječ ali da je shvatio cijelu pjesmu. Ne postoji veća nagrada od toga.

Surađivali ste s najvećim glazbe­nim imenima domaće glazbene scene. Postoji li neka neostvarena suradnja?
Ne, imala sam zaista sreće raditi s vrhunskim glazbenicima: Đelo Jusić, Arsen Dedić, Zdenko Runjić, Zvonko Špišić, Nikica Kalogjera… Lijepo je to. Odrastali smo u jednom drugom vre­menu, kad se glazba stvarala da traje. Ovo današnje vrijeme hiperprodukcije je nažalost pomaknulo te granice i pje­sme ne traju.

Znam da je teško izdvojiti, ali kad biste trebali na nekoga staviti naglasak, tko bi to bio?
Svakako bih izdvojila mog Đela i mog Arsena. Arsen je uvijek bio nekako poseban, a o Đelu mogu samo pono­viti da mi je napisao neke od najljepših pjesama. Đelo i ja imamo tu posebnu dubrovačku vezu. U Dubrovniku smo odrastali i u sebi nosimo onu dubro­vačku koju nitko drugi tko nije iz Grada ne može razumjeti. Možda je to i ključna formula naše duge i uspješne suradnje.

Na ovom obljetničkom koncertu u Revelinu napravit ćete svojevrsni presjek svog rada i svoje karijere. Obzirom da ste objavili preko 50 albuma i snimili više od 1000 pje­sama, koliko je teško bilo složiti repertoar i odlučiti koje će to pje­sme biti ovaj put izdvojene?
Kad sam pročitala taj podatak i ja sam ostala zatečena mada to znam, ali kad pročitam i ja malo zastanem. Kad birate pjesme, kad određujete repertoar, onda je prva nit vodilja što publika želi. Dakle, ja sam na toj sceni zbog svoje publike, i samim tim pje­vam ono što znam da oni žele čuti. Uvijek postoje pjesme koje netko od nas voli malo više, ali ja u tom izboru nikad ne stavljam sebe u prvi plan, što bih ja htjela otpjevati, nego što bi publika htjela čuti. A moja publika i ja imamo jednu čarobnu vezu i nevid­ljivu nit koja nas spaja već punih 60 godina, i znam da ću dotaknuti sva­koga svojom pjesmom. Moja publika je to zaslužila. Sigurna sam da će tako biti i u ponedjeljak, 30. srpnja na naj­ljepšoj pozornici na svijetu, taraci tvr­đave Revelin u mom Dubrovniku.

Koja Vam je najveća motivacija u životu?
Moja obitelj. Apsolutno. Moj sin, nevjesta, unuka. Bez obitelji život nema smisla. Obitelj pokreće, daje snagu. A odmah iza obitelji, moja vjerna publika. Jer to je moj život, to sam ja.