Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje sredinom srpnja ovog ljeta objavio je novu knjigu svoje znanstvene suradnice dr. sc. Ivane Lovrić Jović ‘Ja Krsto Lučin Dubrovčanin, činim ovi testamenat…’, uz podnaslov ‘Jezične analize dubrovačkih oporuka iz 17. i 18. stoljeća sa transkripcijom i rječnikom’.
Prvo predstavljanje ovog vrijednog izdanja koje se bavi dubrovačkom povijesno – ostavinskom, ali i književnom baštinom održati će se upravo u Dubrovniku, u petak, 7. kolovoza u Art radionici Lazareti, zadnja lađa, s početkom u 20.30 sati, u zajedničkoj organizaciji izdavača knjige Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Art radionice Lazareti, Studenskog teatra Lero i Društva dubrovačkih pisaca.
U predstavljanju sudjeluju ravnatelj Instituta dr Željko Jozić, urednica izdanja Marijana Horvat, dr. Katija Bakija, Boris Njavro, te u glazbenom dijelu programa Vanda Kobencl Đanić i Đemal Cakić.
Povodom promocije, donosimo dio razgovora s Ivanom Lovrić Jović usuret promociji, a više pročitajte u tiskanom izdanju DuLista koji je od srijede na svim kioscima!
Naša sugrađanka Ivana Lovrić Jović, Dubrovkinja s adresom u Zagrebu, uskoro će imati promociju svoje nove knjige, ‘Ja, Krsto Lučin Dubrovčanin, činim ovi testamenat..’ ili jezičnu analizu dubrovačkih oporuka iz 17. i 18. stoljeća s transkripcijom i rječnikom. Ovo vrijedno djelo predstavit će se javnosti 7. kolovoza u 20 i 30 sati u Art radionici Lazareti, a prije same promocije autorica je odlučila podijeliti s čitateljima DuLista kako je djelo nastajalo, o promjenama u dubrovačkom jeziku i govoru, što se čini po pitanju jezika…
Predstavljate Vašu novu knjigu izrazito zanimljive tematike. Kako ste dobili inspiraciju upravo za testamente?
Testamenti su tekstovi privatne prirode, a njihov je sadržaj i značaj za oporučitelja od velike važnosti i, može se reći, možda i najozbiljniji tekst koji pojedinac u životu može sastaviti. Emocionalna sastavnica toga čina tvorca oporuke oslobađa stege o tome kakvim jezikom piše te ga usmjerava na sadržaj oporuke. S obzirom da mene zanima razgovorni jezik starih Dubrovčana, oporuke su bile prikladan korpus. Dakako, misli se samo na središnji dio oporuke koji je pisan slobodnijim stilom, dok su uvodni i završni dijelovi obilježeni formulama, zašto oporuka kao jezični žanr pripada administrativnomu stilu. Dok sam pisala magisterij (na kojemu se ova knjiga temelji), a kasnije ga proširivala za ovo izdanje, poznanici su me često znali pitati što su i kome ostavljali oporučitelji, ali ja im nisam mogla dati odgovora na to jer sam u višegodišnjoj potpunoj udubljenosti u jezične razine toga pisma ostajala sasvim slijepa za sadržaj oporuka. Tek sam se nedavno, u priređivanju transkripcija i završnim korekturama teksta, odgusta prepustila kundurovanju tko kome što i koliko. Samo se jedna oporuka izborila odmah za moju potpunu pozornost, zbog svoga tragičnoga sadržaja. Njezin središnji dio počinje ovako: Ja, Marica Mihova di Captat, nahodeći se u odru ubijena i ranjena u glavu sjekirom i po momu tijelu istom sjekirom izbijena od moga neputa Đura Vukićeva s Jasenice… Ta je oporuka ušla i u dramski tekst posljednje predstave Studentskoga teatra Lero, Vjerenice, koja progovara o mračnoj strani starih Dubrovčana. Ostale oporuke nisu tako dramatične, ali mogle bi biti korisnim korpusom za istraživanja, na primjer, povijesti svakodnevice, opće povijesti Dubrovnika, etnologije i baštine. To knjigu čini višenamjenskom a ne ograničava je na usko znanstveno čitateljstvo iako je takvomu u svojoj biti namijenjena. U njoj će korisne obavijesti naći i bilo koji Dubrovčanin koji se nadahnjuje baštinom Grada. Za takvoga je načinjen i aneksni rječnik.