Igor Knezović, Božo Radić i Ante Džamarija su Didak Lazzarin – novi bend Udruge mladih Orlando.
Nazivaju se kineskom-pop-minimalističkom glazbom, performansom, a imaju i svoj Statut. Kao interese navode „muziku, glazbu zvuk, sliku, vino, riječ, buku, tišinu, kemiju, svjetlo, grč“. Nastali od Facebook pseudonima pa preko kantautorskog MySpace profila iz 2011. godine, došli su do prve probe održane u svibnju 2012. godine, a u intervju za duList prepričali su što se dogodilo nakon i što je to zapravo – Didak Lazzarin.
Kad je započeo projekt Didak Lazzarin?
IGOR: Bend je nastao spontano, svirao sam gitaru, tražio ljude. Božo je već bio tu, a na Facebooku sam otkrio Antu. Čuli smo se, našli par puta na kavi i to je bilo to. Ove godine krenuli smo s probama, negdje u svibnju.
Tko god dođe, dobro je došao!
Koliko često svirate, gdje imate probe i je li svaka proba zapravo – „jam session“?
IGOR: Probe imamo u prostorijama Udruge mladih Orlando, zapravo na klupskoj bini. Sviramo uglavnom popodne, i izbjegavamo smetati Orlandovom programu. Naše probe su javne, tko god dođe, dobro je došao i ako želi, može nam se priključiti na pozornici. Pjesme su kantautorske, moje, napisane i godinama prije osnutka današnjeg Didak Lazzarina. Prije nekoliko godina, bio sam dole u Morskoj zgradi, gdje inače sviraju bendovi. Tražio sam ljude za suradnju, međutim, svi su već bili uključeni u druge bendove i projekte, predodređeni nekome ili nečemu, pa me i nisu previše doživljavali. I onda sam naletio na Antu, malo mlađeg od nas, a Boža sam ionako susretao svakodnevno u Orlandu.
Zapravo sve je krenulo zahvaljujući Klubu Orlando?
IGOR: Ono što je nama Orlando omogućio je „van pameti“, sviramo probe s unaprijed omogućenim instrumentima, pojačalima i rasvjetom na samoj bini!
BOŽO: Svaka proba je zapravo koncert. Imamo reakcije ljudi. Bježali smo od publike, a onda je postalo fora. Ljudi dolaze na probe.
Kakve su reakcije publike na Didak Lazzarin i kako je uopće bend dobio ime?
IGOR: Pa reakcije se dijele na one vezane za naše tekstove i na naš vokalni izričaj. Uspoređuju nas s dosta bendova, tj. furanjem na Azru, EKV, Darka Rundeka…To su sve naši utjecaji od kojih ne treba bježati, međutim, trudimo se ostati van okvira „opisivanja“. Imamo svoj zvuk. Ime ukucano na Google-tražilici nudi dosta različitih značenja za odgonetanje. Ono kao moj subjektivni rebus može zasada ostati skriveno. Nastalo je prije benda, koristio sam ga za Facebook profil i kantautorske radove. Njih dvojica nisu puno razmišljali o imenu, pa sam im ga podvalio. Ljudi su se već navikli na ime Didak Lazzarin jer ga duže vrijeme poistovjećuju sa mnom baš zbog Facebook-a.
„Ne želimo biti ovisni o praizvođenju“
Koja su vaša prethodna glazbena iskustva? Na Facebooku ste naveli kako su vam bendovi prethodnici More Igore, Izae, Flash, ŠBBB, Mjerači lica, Gilgai, Father McKenzie, Mimosvit…
IGOR: Sva trojica imamo sviračko iskustvo, a ja sam često svirao i samostalno. Ništa posebno, neki blues-rock. Inače, prije sam dosta svirao covere, i ovdje u Didaku Lazzarinu ne želimo ponavljati takve greške. Ne želimo biti ovisni o vječitom praizvođenju, čak i svojih pjesama, zadanih i zacrtanih…
ANTE: Budući da imam tek 19 godina, ne mogu imati neko bogato glazbeno iskustvo, ali mogu navesti bend Flash kao neki svojevrsni početak s 15 godina.
BOŽO: U Didak Lazzarinu sam tek došao do „pune snage“. Svirao sam prije u bendovima Gilgai i Izae, a ovdje sam se zapravo – „rasvirao“. Ovdje ima više bubnja, nego u svim stvarima Izae zajedno. U Didaku nas je troje i sve mora biti „popunjeno“.
IGOR: Što se tiče vizualnog identiteta benda, mene su gurnuli naprijed, jer su dosta viši od mene. Sreća pa ovaj (Božo) mora sjediti za bubnjevima. Što se tiče opreme koja je na pozornici, tu se kroz godinu dana profiliralo tko zna koliko ljudi, bendova koji su se uključivali na našim probama ili u programu Orlanda. Činjenica je kako je zvuk koji smo gradili kao bend, definirala sama ta oprema. Naime, ona nije vrhunska, instrumenti nisu najbolji, a mi postojimo tek 6 mjeseci. Stalno nas netko sluša, Orlando je sve katalizirao, sve pogurao.
Rezultat tih nekoliko mjeseci neredovitih proba je zaista super, uvježbali smo desetak pjesama i već su jako dobro prepoznate od domaće publike i nekoliko bendova koji su gostovali u Orlandu ovog ljeta. Inače, nama je ovako super, zakon, nema negativnog pritiska.
Prvi nastup imali smo kao predgrupa Ivanu Vragolovichu, blues kantautoru, u sklopu festivala Re-Akcija u kolovozu 2012., a drugi zvanični nastup bio je nedavno na „Deset godina Valetuda“, gdje smo bili među bendovima koji su izvodili njihove pjesme. Obradili smo dvije stvari, a Valetudu se svidjelo što smo učinili s njihovim pjesmama, dajući im i malu kritiku.
Postoji kvalitetna dubrovačka scena
Koliko je vašeg materijala do sada snimljeno i planirate li izdati album?
IGOR: Od samih početaka imamo dosta demo snimaka, a tu su i dvije volonterke u Orlandu koje ponekad snimaju naše probe mobitelima. To sve je tehnički ubrzalo neke stvari – možeš doći doma i preslušati i pregledati snimak za eventualne korekcije ili prepoznavanje nekih novih slučajnih kvaliteta. Sad već pokušavamo imati redovite probe. „Uozbiljili“ smo se i sviramo dva puta tjedno, što će ublažiti i prve oblike vanjskog pritiska i očekivanja naše tek nastale publike. Mi jesmo proizvod tradicije dugogodišnjeg stvaranja bendova u Orlandu. Postoji trenutak koji se upravo događa, od najmlađih do najstarijih glazbenika, ovdje postoji dobra, kvalitetna dubrovačka glazbena scena. Oduvijek je postojala. To smo uvidjeli na koncertu za rođendan Valetudu.
Teško je danas ne biti komercijalan, a ideja Didaka Lazzarina je svirati, upustiti se u nešto s nekom vizijom. Nismo u zadanim formama, zato i imamo taj šaljivi Statut. Našli smo jezik kojim možemo pričati, sad smo se navukli na sviranje, sad je gotovo… Širit ćemo se u transformacijskom smislu i interakciji. A što s albumom? Bilo bi lijepo. Nećemo se „uvaliti“ u neke produkcijske kuće i mučiti se na uobičajeni način, u kojem druge stvari mogu postati bitnije od sviranja, iscrpljujući našu energiju. Nismo ni stasali blizu te tržišne ideje, pa nećemo o njoj ni razmišljati konvencionalno.