Dubrovkinja Đina Jakir, široj Hrvatskoj poznata kao glavna junakinja serijala ‘Kauč surferica’, nedavno se vratila iz Afrike, gdje je volontirala u Tanzaniji u ‘Kolajni ljubavi’.
Đina ili na swahiliju ‘Jina’, odlučila je po povratku pokrenuti blog gdje će opisati sve svoje avanture… A mi prenosimo jedan od postova, a možete pratiti kronologiju puta na blogu Mzungu Jina (Ime Koje Luta)!
Nakon svih peripetija koje sam proživjela na putu za Afriku; propušten let u Istanbulu, pogibeljna vožnja s taksistom koji cijelo vrijeme viče Hussein Schumacher i pritom upire prstom na sebe, traženje smještaja preko couchsurfinga u 22h itd. itd., sretno sam sletjela u Dar es Salaam, u Tanzaniju, u gluho doba noći, platila vizu, pokupila prtljagu i izašla s aerodroma.
Mislila sam da ću se onesvijestiti u zimskoj odjeći na 30 stupnjeva i stopostotnom vlagom u zraku. Srećom, nisam imala vremena za to jer me zaskočiše taksisti. Vozit će me, da – za 50 dolara. Nema šanse, stari, nisam ti ja pala s manga, može za 20. I tako sam u svojoj tvrdoglavosti provela sat vremena na klupici, kiša je užasno pljuštala, nikad nisam vidjela tako snažnu kišu. Na kraju smo dogovorili 25 dolara, on je nešto mrmljao na swahiliju, ja na hrvatskom i konačno smo krenuli.
Kad si bjelkinja u Africi, odmah si na radaru i svi nešto žele od tebe: djeca pi-pi (bombon), odrasli tanzanijske šilinge, ili se žele slikati, ili te ženiti (da, dobila sam šest bračnih ponuda) što može biti simpatično ili ne, ovisi o karakteru osobe. Meni osobno nije smetalo, pokušavala sam ostvariti neku konverzaciju na engleskom, ali češće rukama i nogama… Međutim, kad si bjelkinja u Africi po noći – e to nije baš ugodno. Svugdje sam pristizala noću jer bi uvijek bila neka frka na putovanju – ili se bus pokvari ili staje 200 puta da vozač utrži banane, brašno ili nešto treće tako da busevi uredno kasne po 3-4 sata. Ulična rasvjeta ne postoji tako da bih ja sa svojim flourescentnim postojanjem instant privukla 10-tak, ako ne i više Afrikanca i svaki nešto svoje viče. Ne možeš se kretati, hoće ti nositi torbe iako ti vičeš da nećeš… Općenito je korisno znati koju riječ na swahiliju; asante – hvala, hapana – ne, huko huko – ostani tamo/ne prilazi, ali svakako je najbolja opcija ne kretati se noću. Priznajem da sam se bojala. Jedan grozan osjećaj nesigurnosti, ne znaš jezik, jedina si bijela osoba u selu/gradu, njih je tako puno i jako su glasni i nasrtljivi. U jednoj situaciji na Zanzibaru imala sam lagani živčani slom na hrvatskom – i zapravo sam tad najbolje prošla. Počeli su se smijati i maknuli se od mene!
Osim tog straha uzrokovanog kretanjem noću, druge strahove nisam imala. Tanzanijci su jako srdačni, nasmijani i od onih rijetkih koji znaju engleski stvarno se može svašta saznati. Primjerice, miraz za ženu je jedna do dvije krave (jedna krava = cca 500 eura), a za mzungu ženu (bijela žena) između 20 i 30 krava, u Maasai plemenu ta brojka može doći i do 100. To saznanje objasnilo mi je sve ishitrene prosidbe!