Dubrovčanin Antun Rakigjija pomorac je s dugogodišnjim iskustvom u plovidbi svjetskim morima. Prošle godine njegova tvrtka Atlantska plovidba dodijelila mu je nagradu „Dobro more“ za uspješnih 30 godina u službi.
Trenutno je u Dubrovniku na godišnjem odmoru, a na more opet ide ovog petka, 7. prosinca, dan nakon blagdana Svetog Nikole, zaštitnika pomoraca.
Upravo taj blagdan i to pokroviteljstvo povod su razgovora s kapetanom Antunom Rakigjijom.
Poznata je rimska izreka kako se ploviti mora. Pa, mora li se doista?
– Mora! A što ćeš drugo činit u Gradu? Vidiš da nema ni križa, da je sve stalo. Na žalost, tužan je naš grad. Sve je manje i manje čeljadi iz Grada na brodu, možda jedino još na Atlantskoj. A sve je više pomoraca sa strane, odozdo i odozgo.
U medijima se sve češće može čitati o krizi u pomorstvu, smanjenju plaća i jeftinoj radnoj snazi iz Azije?
– Kako je kriza ovdje u nas na kraju, tako je i dole na moru. Neke tvrtke su otkazale suradnju Europljanima, a uzele su samo Filipince, Indijce. Dobro je dok brodovi voze. Bilo bi grubo kad bi mi fermali. Atlantska ipak ima dugogodišnje iskustvo, snagu i pamet pa to još uvijek ide.
SAMO PREŠA, PREŠA I PREŠA
Je li za pomorca kruh još uvijek „sa sedam kora“?
– Sve je deblji i deblji!
Prvi put ste zaplovili davne 1980. godine, zapovjednik ste od 2006. godine. Možete li uopće usporediti ta dva trenutka?
– Teško se to može usporediti. Prije je sve bilo puno humanije, i u odnosu prema pomorcima i u lukama. Na primjer, u Velikoj Britaniji radno vrijeme u portu bilo je od 8 ujutro do 5 popodne i nakon toga sve zatvoriš, zaključaš i miran si do sutra. A danas se radi od 0 do 24 sata. Nema napuštanja broda, pogotovo kao zapovjednik. Uvijek neka kontrola. Nema više: „Idem učinit đir, popit kafu pa ću se vratit!“.
Što se, po Vama, najviše promijenilo od 1980. godine do danas?
– Samo preša, preša i preša. I strahovite kontrole. Koliko su god dobre zbog sigurnosti toliko su pretjerane. U portu nemate vremena nizašto. Stalno netko kontrolira, šnjuha, viče: „Captain! Captain!“. Ako dođe netko koga je doma žena snervala, on dođe na brod, ne reče ni „dobar dan“, nego samo „daj papire“. I onda odmah znaš što te čeka.
Kako se osjećate svaki put kad idete na brod?
– Mislio sam da će biti lakše što godine budu prolazile. A zapravo je sad sve teže i teže. Imam obitelj, djecu i unuke. Ono što su mi prije bila djeca sad su mi unuci.
Što Vas motivira?
– Motiv su sada unuci. Sad treba njima pomoći. Jedan sin navegava, drugi radi u turizmu. Ma va'ja nešto radit!
Razgovor s pomorcem Antunom Rakigjijom pročitajte u novom broju duLista.