Volonteri Gradskog društva Crvenog križa Dubrovnik poznati su po svom predanom, nesebičnom i plemenitom radu. Dokazali su se u brojnim prilikama, bilo da je riječ o prikupljanju sredstava u akciji ‘Solidarnost na djelu’, sportskim natjecanjima kao što je Dubrovački polumaraton ili utrka zidinama, obilježavanju Svjetskog dana mladih ili izbjegličkoj krizi, koja je ne tako davno pogodila Slavoniju. Dubrovački su volonteri u 59 akcija u kojima su sudjelovali u 2016. godini ukupno ostvarili čak 2981 volonterski sat. Jednostavno – gdje treba pomoći, oni su tu. Za ovu priliku razgovarali smo s njih četvero koji su prešli stotinu, odnosno dvije stotine volonterskih sati. Oni su 21-godišnja studentica 2. godine Studija sestrinstva Mihaela Ivanković (‘prvoplasirana’ s 242 volonterska sata), 19-godišnje učenice 5. razreda Medicinske škole Linda Reljić iz Splita (240 volonterskih sati) i Dragica Ćorić iz Imotskog (157 volonterskih sati) te 21-godišnji medicinski tehničar na Hitnom prijemu OB Dubrovnik Leo Bongi (116 volonterskih sati).
Koliko dugo već volonirate?
Mihaela: Počela sam prije pet godina, kad sam krenula u ljetni kamp Crvenog križa.
Dragica: Volontiram već dvije godine, od 3. razreda srednje škole.
Linda: Nitko nam, iskreno, u školi nije rekao za Crveni križ, već smo saznali od prijatelja. Zvučalo nam je zanimljivo pa smo se pridružili.
Leo: Pridružio sam se Crvenom križu tijekom srednje škole. Najprije ti to sve super zvuči, a na kraju ostaneš jer se totalno ‘navučeš’.
Što je po vama bit volontiranja?
Linda: To što pomažemo svakome i nikoga ne gledamo drukčije. Kad je o pomaganju riječ, svi su mi isti. Nebitno koje je tko nacije, rase, spola, dobi. Želiš pomoći čovjeku u teškoj situaciji i to mi je prekrasno.
Dragica: Mene je dojmilo koliko sve to može biti zanimljivo i poučno. Zapravo, naučiš cijeniti neke životne stvari. Budeš zahvalan na onome što imaš. Volontiranje mi je dosta promijenilo viđenje života, jer shvatiš da trebaš malo više cijeniti i sebe i druge.
Leo: U početku, kad sam se tek priključio Crvenom križu, to je bilo zbog društva. Društvo me uvuklo u ovu priču. Većina nas u razredu se priključila i s vremenom mi se sve to počelo sviđati. Od humanitarnih akcija do obučavanja djece po školama. Vidio sam shvru u tome. Prelijep je osjećaj kad vidiš da te netko sluša i da želi naučiti ono što mu pokažeš. Svatko od nas stekne iskustvo, ali I nešto čemu se veseli svaki put kad volontira.
Mihaela: Lijep je osjećaj vidjeti da i druge možeš potaknuti da nešto naprave, promjene gledište na život, uklone predrasude koje su možda s vremenom stekli.
Jesu li česte predrasude prema volontiranju? Na primjer, ‘zašto raditi, a da mi se to ne plati’.
Linda: na takvo se razmišljanje uvijek naiđe. Ali to je moja dobra volja, gdje ja pomažem drugima. Zašto bi mi netko platio moju dobru volju?
Mihaela: Svake godine organiziramo putovanja na koja idu oni koji su bili među najvrjednijima, s tim da se ne ponavljaju isti svake godine.
Leo: Kako gledam na pitanje plaćanja? To ne mora biti u novcu. Postoji više načina plaćanja, ponajprije kroz najobičniju zahvalu.
Jesu li Dubrovčani zaboravili zahvaliti?
Leo: Mislim da Dubrovčani imaju to ugrađeno u sebi. Cijene naš doprinos. To još nije izgubljeno.
Mnogi će reći kako nemaju dovoljno slobodnog vremena, pa i za volontiranje. Kako gledate na to?
Linda: Nitko nas ne tjera. Uvijek možeš reći da ne možeš stići jer imaš obveze u školi ili na poslu. A što se tiče slobodnog vremena, ako možeš poći na kavu, onda možeš i volontirati.
Mihaela: Imate akcije koje traju deset sati, a ima ih koje traju uru vremena. Na svakome od nas je da rasporedimo svoje vrijeme i vidimo koliko možemo izdvojiti za neku akciju.
Leo: Čak i ako ne možeš sudjelovati za cijelo vrijeme akcije, možeš doći na pola sata. Svaki trenutak je bitan.
Koja vas se akcija najviše dojmila?
Dragica: Meni je najinteresantnija bila izbjeglička kriza u Slavonskom Brodu. To mi je bilo zanimljivo i poučno, u svakom slučaju drukčije nego neke druge akcije. Zbilja veliko iskustvo koje ću pamtiti za cijeli život.
Linda: Tko god je bio u Opatovcu i Slavonskom Brodu za vrijeme izbjegličke krize reći će vam da ga se ta akcija najviše dojmila. Ja sam bila u Slavonskom Brodu, gdje je sve bilo odlično organizirano. Najteži je bio prvi dan. Stigli smo u 20 sati na smjenu do 8 ujutro i odmah smo dobili svoja zaduženja. Već za pola sata je stigao vlak i svi smo u prvi mah bili izgubljeni. Međutim, brzo smo pohvatali konce, već u prvoj noći. Posebno mi je iskustvo, baš za cijeli život, bilo upoznati ljude s raznih krajeva svijeta. Gledaš djecu, majke, trudnice. U mojih tjedana dana tri su trudnice rodile. Fascinirala me hrabrost tih ljudi i njihova želja da idu dalje. U početku me bilo malo strah, ali sam po prirodi osoba koja želi iskusiti nešto novo. Nakon prvog vlaka strah je nestao, a i policijska zaštita je bila odlična.
Mihaela: Meni je i danas u sjećanju Opatovac. Mi smo pomagali u prvom kampu, koji je bio drukčije organiziran. Nismo imali kontejnere po sektorima, a ljudi su stizali autobusima. Tek kad dođeš gore shvatiš koliko je to drukčije nego što se moglo vidjeti na televiziji. Jer kad stigne autobus djeca, žene i starci su prvi ulazili u kamp kako bi se stigli odmoriti. A kako mediji nisu smjeli u kamp, onda su snimali samo redove odraslih muškaraca. A tek kad uđeš unutra shvatiš što se zaista zbiva. Ljude koji se brinu o njima, trče kako bi im pomogli. Uz to, iznenadila me visoka razina organizacije kampa. Posebno me fascinirao tadašnji ministar Ranko Ostojić, koji je stalno bio u pokretu, pomagao.
Leo: Za razliku od njih ja nisam mogao dobiti slobodne dane pa se nisam uspio uključiti u tu akciju. Ali, vjerujte mi, mi na Hitnom prijemu često pomažemo našim ljudima koji su istom stanju kao izbjeglice. Nagledao sam se svega, otprilike proživio slično iskustvo kao i one.
Služi li vam volontiranje kao neka vrsta ‘ispušnog ventila’?
Linda: Meni služi, itekako. Kad volontiram potpuno sam druga osoba. Pa i na našim sastancima u Klubu mladih. Vrijedi doći i porazgovarati. Nitko te ne tjera da ostaneš, možeš otići kad god želiš.
Leo: Naši sastanci su često vezani za neke naše interne stvari, dogovor o svemu što treba obaviti tijekom radne godine. Ali sve to prije ili kasnije završi na razgovoru između prijatelja, iznošenju i zajedničkom rješavanju problema. Mi smo vam ovdje svi jedna zajednica.
Jeste li se okušali u nečemu što nema izravne veze s vašom strukom?
Mihaela: Meni je posebno draga akcija ‘Solidarnost na djelu’. Skupljamo doprinose, a akcija ima element uvjeravanja ljudi da pomognu. To nije toliko vezano za našu struku, a opet se pokazalo zanimljivim. Ipak tu treba tri ili četiri sata nasmiješen dijeliti letke, prići ljudima, procijeniti kako će tko reagirati.
Jeste li bili u nekoj situaciji gdje niste nastupili kao volonteri, a tražila se vaša pomoć?
Leo: Prije desetak dana smo pomogli jednom momku na maturalnoj zabavi. Okrenuli smo ga u bočni položaj, prenijeli na mjesto pristupačno vozilu Hitne pomoći te je na kraju prevezen u OB Dubrovnik. Već iduće jutro je izašao iz bolnice.
Mihaela: Jednom smo za vrijeme sastanka u našim prostorijama na Kantafigu čuli jaki udarac iz vanka. Izašli smo vani i vidjeli da baš ispred naše zgrade dogodila prometna nesreća. Znali smo što treba poduzeti. Izvukli smo unesrećenog, a vozilom Hitne pomoći je prevezen u bolnicu. Kasnije nam se došao zahvaliti.
Kad biste htjeli uvjeriti prijatelja da volontira, što biste mu rekli?
Mihaela: Predložila bih mu da svoje slobodno vrijeme jednu subotu ili nedjelju da nama u Crvenom križu. Onda bi mogao vidjeti koliko različitih aktivnosti i akcija postoji, a sigurna sam da bi s vremenom osjetio zajedništvo koje mi osjećamo. Ono što ljude zadrži u Crvenom križu je baš to zajedništvo.
Leo: Svaki je čovjek po sebi različit, a kad se svi skupimo djelujemo kao jedan. Mnoge to fascinira i to bi svakako moglo privući ljude da nam se pridruže.
Linda: Slažem se s Leom.
Družite li se i izvan kruga Crvenog križa i volonterskih akcija?
Leo: Više-manje je tako većinu vremena.
Linda: Uvijek. Volimo sjesti na kavu i kad nema nikakvih akcija.
Mihaela je po broju volonterskih sati u 2016. godini prvoplasirana s 242 sata, a Linda ima dva sata manje. Čini se kao da se vodila velika utrka između vas dvije?
Mihaela: Na početku godine pao je dogovor da se natječemo tko će skupiti više sati.
Linda: Mihaela je u Slavoniji bila krajem 2015., a ja u veljači 2016. godine i tu sam stekla prednost u odnosu na nju. Ona se zatim angažirala na više akcija te me prestigla. Iskreno, bilo je to jedno natjecanje između nas dvije, a sve u dobre svrhe. Nadala sam se biti prva, ali me na kraju uspjela prestići.
Riječ-dvije o ‘nadređenima’
Oni su naši ‘tri tate’!
Leo: Nema takvih ljudi u Hrvatskoj kao što su predsjednik dr. Vicko Mihaljević, ravnatelj Živko Šimunović i koordinator Renato Brboleža.
Mihaela: Oni uvijek žele izvući najbolje iz nas, uvijek će nas saslušati, pomoći što god treba, nebitno je li vezano za Crveni križ.
Linda: Mi smo vam obitelj, a oni su naši tri ‘tate’.