Mir, veselje, osmijesi na licima i pozitivno ozračje dočekali su nas u domu obitelji Čerjan. Gospođa Franica, njena kći Ane i sin Vlaho, za svaki se Božić, u potkrovlju kuće u povijesnoj jezgri, pripremaju punom parom, a opet na jednostavan, neopterećen i opušten način. Prvo što smo primijetili božićno je drvce i Betlehem koji krije tradiciju dugu skoro 20 godina. Svoje mjesto ispod prozora, koji ‘gleda’ na Stradun, imaju već od blagdana sv. Nikole. Jer, već tada se kreće u njihovo kićenje i sastavljanje. Djeca, pogotovo mali nećaci, vole i pamte njihov Betlehem pa ciljano dolaze u njihov dom da ga vide, ali i da okupaju koju figuricu u jezeru, kažu nam gospođa Franica i Ane sa smiješkom. Upravo zbog njih ga počinju rano raditi.
-Počnemo za sv. Nikolu jer malo nam je držat’ ga od Badnjeg dana do Sveta tri kralja. Uvijek nam netko dođe. Malim nećacima to je doživljaj i uvijek pitaju: ‘Kad ćemo kod tetke da vidimo onaj bor’- govori nam gospođa Franica. Mališanima je, dakle, to postala tradicija, kao što je tradicija vidjeti ostale predivne Betleheme u crkvama, a koje je inače radio i pokojni Zlatko Čerjan, gospođe Franice muž, a Anin i Vlahov otac. Ove godine ih je napustio, no njegova obitelj tradiciju postavljanja Betlehema nije htjela prekinuti.
-Tata je izgradio naš Betlehem i bio veliki zaljubljenik u Božić. Htjeli smo održati tradiciju i ove godine, tati u čast. Htjeli smo da se osjeti njegov duh, kao da je prisutan i s nama. Tako smo se osjećali i kad smo radili Betlehem. Prisjetili smo se brojnih lijepih stvari – rekla je Ane koja nam je ujedno ispričala i početak izgradnje Betlehema. Vratili smo se u 2002. godinu.
-Sve je krenulo kad se tata udružio s prijateljem Baldom Hajtilovićem, a koji je bio zadužen za izradu Betlehema. U Crkvi sv. Josipa u Ulici od Puča trebalo je napraviti Betlehem i njih su se dvojica toga prihvatili. Kad su ga napravili, tata je rekao da i on hoće isti takav doma. Danonoćno su na njemu radili. Jeruzalem je radio gospar Baldo – od drva, papira i gipsa. Taj Jeruzalem je perfekcija. Sve je ručni rad – priča Ane.
Odakle sad ova figura?
Nakon što okite bor, kreću u postavljanje Betlehema. Prvo se radi jezero i potoci koji su ispunjenima žalima iz mora. Iako je Vlaho zadužen za fizikalu i tehničke stvari, gospođa Franica i Ane pokazale su se k’o pravi inženjeri po pitanju sastavljanja konstrukcije.
-Ajme koliko se puta naživciramo kad nam nešto iz prve ne valja, pogotovo oko pumpi. Nekad se znaju prikliještiti, a ne rade pa mama kaže: ‘Ajme sad ću ovo jezero baciti i neću ga više raditi’. Ali opet, drago ti je jer imaš to za napraviti i podsjeća te na neku osobu. Nekako to sve skupa opet funkcionira – ističe Ane.
-Sve je osmišljeno na taj način da oko jezera idu Sveta tri kralja, ali i ostale figure koje pokazuju put prema štalici, kao i one koje stižu iz Jeruzalema. Sve ima svoje mjesto, točno se zna gdje što ide. Trudimo se sve održavati i paziti na figurice, ali, nažalost, s vremenom nam se raspadaju ove gipsane. Iza njih je 20 godina pa ih svake godine moramo popravljati i dorađivati – kaže nam Ane. Mahovina je prirodna, a najdraže im je zapravo kad nije svježa, odnosno kad je stara dvije ili tri godine. Kad je osušena, ne mrvi se i s njome je puno lakše raditi. Njihov je Betlehem ispunjen s 80-ak figurica, a koje je pokojni Zlatko skupljao i kupovao.
-Odsvukud su. Ne znam gdje ih je nalazio. Ma kad bi vidio neku figuricu, a da ju nismo imali, rek’o bi: ‘Nema veze koliko košta’. Kupio bi, a ja bi se svako malo pitala: ‘Odakle sad ova figura’. Kaže on: ‘Nemam ja pojma. Bit će k’o donio’, rek’o bi mi. Je, je, bit će na porti od portafoja – govori nam gospođa Franica, a Ane uz smijeh dodaje: ‘Bio je fanatik za Božić, volio je to blagdansko razdoblje. Volio je kićenje, da je sve što veće, ljepše, šarenije’.
-Kad smo bili živjeli u Gružu, plafoni su nam bili visoki 4 metra. I onda je muž pokojni s prijateljem iz Šumeta donio doma bor od – 4 metra. Rekla sam mu da nemam što više za staviti na njega. Jer su kuglice male, a bor je ogroman. I onda je on rekao: ‘Ništa se ti ne brini’. Kupio je 4 balona, evo ih sad stoje na prozoru, a koštali su 200 kuna. To je bilo tada dosta – priča nam kroz smijeh.
-Uvijek je stavljao trake, one sjajne, svih boja smo morali stavljati. Bor je trebao biti šaren! Ma bor je bio k’o da smo u cirkusu, ali volio je to blještavilo i da sve svijetli, da ima boja. A mi sada imamo drukčije kombinacije. Tata je volio šareno, mama i ja smo malo ‘smirenije’. Volimo najviše zlatnu i crvenu boju i njih se držimo zadnje dvije godine, ali imamo dosta lijepu kombinaciju srebreno – ljubičastu. Odlučile smo se već sad što ćemo za iduću godinu. Kupit ćemo bijele kuglice i mašnice. Ali, to poslije Božića, kad budu sniženja – priča Ane uz smiješak.
Nije pašticada, ali je…
-Što se tiče božićnog objeda, svake godine radimo pašticadu po tatinom receptu, što je isto jedna tradicija. Imamo nekakav recept od Vegete. Odlučili smo raditi s istim mesom, ali na drukčiji način – govori nam Ane. Dakle, ove godine ipak neće raditi pašticadu, nego će se na njihovom stolu za Božić naći govedina Wellington.
-Ponovno po tatinom receptu kojeg je zapisao slušajući ga na televiziji. Vježbali smo za božićni objed jer smo nekoliko puta ove godine radili ‘lažni Wellington’. Ali nema veze s britanskim, originalnim receptom jer mi stavljamo nasjeckane gljive. Ne miksamo ih. Puno je bolji okus! Kad bi tata radio, to bi se zvali svi na objed. Evo, ekskluzivno – umjesto tradicionalne pašticade, radimo Beef Wellington – smije se Ane pričajući nam ovu ekskluzivu. Neizostavni su kolači koje radi s mamom. U ovom ih blagdanskom razdoblju naprave i deset vrsta. To su čokoladni raspucanci, ali i oni od limuna. Nadalje, prave krašuljke prema receptu koji su pronašle ovog Uskrsa. ‘Zakon su’, ističe Ane. Tu su i lagano slani čokoladni keksi, vanilija keksi, raffaello, husari, keksi s mjendulima, crno-bijeli keksi, praske, londoneri i medenjaci po Aninom receptu.
-Moj brat je apsolutno lud za cheesecakeom. Tako da ide i božićni cheescake. Ne smijemo zaboraviti ni prikle, s i bez grožđica. Tu smo pronašli kompromis – govori Ane. Svake godine naprave kolača za izvoz. ‘Imamo veliku familiju, pola odnesemo i ponudiš uvijek ljudima kad dođu, tako da ne propadnu’, pričaju nam uz neizostavan smijeh. Ane inače voli kuhati i tražiti nove recepte, a ljubav prema spravljanju hrane usadila joj je upravo mama Franica.
Nije sve u poklonima
Ane je inače učiteljica u školi. Svakodnevno, ali posebno u ovo blagdansko vijeme, radi puno na tome da djeca usvoje bitne ljudske vrijednosti. Prisjeća se uz to gospođa Franica kako ‘prije nije bilo para pa nije bilo ni velikih poklona, nego kad bi se došlo kolendat’, dali bi se mjenduli, suhe smokve i narančini, a za čokoladu – ako bi se imalo para. To su bili pokloni’.
-Nije sve u poklonima, već u druženju s obitelji i osjećaju ljubavi kojeg dijelimo s drugima. Mi ne kupujemo svima poklone, nego se između familija poklanjamo, a volimo uvijek kupiti sitnicu i za prijatelje. Tek tako, da kažeš: ‘Mislim na tebe’. Ali bitno je da se nađemo sa svima. Svi znamo da je kod nas za Božić objed, na božićno popodne idemo kod rođaka u Mokošicu, a dan iza, na Stjepandan, ide se u babe u Župu. Srce joj bude veliko kad vidi kako je puna kuća – kaže Ane. ‘I onda shvatiš što je prava bit Božića’, ističu obje gledajući se uz smiješak.