Aktualno

MIHO BOKARICA IZ DUBROVAČKOG CENTRA ZA OBAVJEŠĆIVANJE O TIJEKU BITKE ZA SRĐ Jedino borbom prsa u prsa mogli su osvojiti Dubrovnik, a za to su bili velike kukavice

5. prosinca 1991. u popodnevnim satima kratkovalna posada Radio izviđačkog odjela COB-a u vili Banac satima presrela je komunikaciju između komande Bojno-pomorskog sektora Boka i Beograda. Bizantin­ski pokvareno odlučili su sutra uju­tro napasti Grad. Naime, Davorin Rudolf, Petar Kriste i Ivan Cifrić su već razgovarali o dugotrajnom pre­kidu vatre. Mislili smo da je priča gotova – prisjeća se za DuList gospar Miho Bokarica dana uoči tog zlosret­nog 6. prosinca krvave 1991. Ovaj inže­njer brodske elektrotehnike početkom devedesetih godina prošlog stoljeća je bio zadužen za tehničko održava­nje sustava telekomunikacija, elektro­nike i energetike u Centru za obavje­šćivanje na području ondašnje Općine Dubrovnik. Kako nam priča, informa­cija o napadu završila je u Operativ­nom centru zapovjedništva Obrane. Razlog zašto su uzbunu oglasili tek kasnije, objašnjava, je jer oni drukčije nisu dozvoljavali.

Grad kao taoc – uteg na vagi

— Napad je počeo u 5 sati i 50 minuta. Prije toga eter je bio neuobičajeno tih, poslije je sve proključalo. Kad su pale prve granate na Nuncijatu i Gruž, šef smjene je bio Denis Orlić i on je u 7.15 sati rekao: ‘Pali!’. Kako je rastao inten­zitet bitke na Srđu shvatili smo da su željeli osvojiti tvrđavu Imperijal kako bi nas mogli ucjenjivati. Namjeravali su uzeti Grad kao taoca – uteg na vagi. Međutim, nisu uspjeli. Podcijenili su teren i ljude koji su ga branili. Naši su tijekom napada reagirali inteligentno. Svi su ušli unutra, a iz Dubrovnika zasuli smo Srđ granatama. Kad smo to napravili, izgubili su mogućnost krebi nas mogli ucjenjivati. Namjeravali tanja, nedostajalo im je životnog pro­stora počeli su se povlačiti. Dobili su neočekivano kvalitetan otpor i zbog toga su počeli gubiti glavu. Napravili su još jedan veliki gaf – tenkovi su im ostali bez granata – iznosi naš sugo­vornik i dodaje: ­

— Znali smo točan trenutak kad se to dogodilo i ne mogu opisati svoj osjećaj sreće kad smo čuli kako urlaju jer im se raspao sustav – tumači. No, ono što je važno naglasiti je i kako je prethodno u neprijateljskim redo­vima vladala loša organizacija te su im od straha uslijed dezinformacija rasle oči, poručuje Bokarica koji je 1992. kad je general Janko Bobetko preuzeo zapovjedništvo Južnog boji­šta imenovan zapovjednikom COB-a. Radili su u četiri smjene uključu­jući tehničko osoblje koje se brinulo za agregat, elektroniku i stražarska služba. Otprilike smo imali djelat­nih 100-injak ljudi. Od vremena do vremena mijenjali su se kako je bila potreba. Njihov Centar je bio na mje­stu današnjeg 112. Imao je podzemni bunker koji je mogao izdržati snažne udarce jer su zidovi debeli kao dubro­vačke zidine.

— U bunker smo preselili u rujnu 1991. u jednoj noći. Priključili smo opremu u par sati. Imali smo mir­nodopski i ratni postav. U objektu su sva mjesta bila dupla. Ja i Jože Delaš smo bili zaduženi za tehniku. Tako­đer tu je bio Pasko Zakarija koji je bio toliko sposoban da je mogao uskočiti kao treća kompetentna osoba. Održa­vali smo radio komunikacije – žične, bežične i repetitore te daljinsko upravljanje sirenom. Prisluškivanje neprijatelja se dogodilo zbog potrebe. Dubrovnik je tako konfiguriran da je bilo nužno znati u kojem trenutku svirati uzbunu. Ako opasnost ogla­šavate bez veze, falite jednom ili dva­put, ljudi vam više neće vjerovati. To je bio prvi povod prisluškivanju, no ne i jedini. Sve što je bilo u zraku smo mogli čuti i na osnovu tih informacija mi smo reagirali te spasili dosta života onih koji su nas poslušali – govori.

Ipak, kad je neprijatelj gađao hotel  Libertas, 6. prosinca 1991., rekli su vatrogascima da se maknu, zbog buke ili nekog drugog razloga oni to nisu napravili i poginuli su, ističe. Takav bjesomučan napad nitko nije ni slutio, kazuje gospar Miho Bokarica koji je nedavno završio i s pisanjem knjige o ratnom djelovanju COB-a. Kako napo­minje, posrijedi je bio nevjerojatni sustav. Imali su vizualno motritelj­ske postaje od Konavala do Pelješca, uključujući Mljet. U čitav proces bili su uključeni brojni sudionici od tvrtki za snabdijevanje preko pošte do osi­guranja. Imali su okupljene najbo­lje ljude jer kako je general Bobetko rekao: ‘Zvijezda repatica samo jednom u tvom životu prođe, vidio si je sad ili nikad više’. Ovo je bila prilika za našu neovisnost i slobodu, a odlučujuća u tome bila je bitka za Srđ čiju nam je neprijateljsku komunikaciju preko radio postaje iznio:

Razuzdana horda koja je loše funkcionirala

— Jedna od poruka u 7.04 sati bila je: ‘Pokrij vatrom žičaru. Tko sad gađa?’, uslijedio je odgovor: ‘Niko od naših. Neprijatelj gađa. Činimo što možemo. Izvlačite ranjene. Ima li mrtvih?’. Jedan od sudionika poručio je: ‘Ne znam koje su gore snage’. Nakon toga zavladala je panika i krenuli su s gađa­njem naših u zaklonu tenkovskim gra­natama. Nisu im mogli ništa jer su ih štitili zidovi i vreće pijeska. Učinak je bio nula. U 7.15 sati komunikacija je glasila: ‘Pokrij mi grad. Označena je opća opasnost’. Naime, često su se orijentirali prema našem oglašavanju jer im koordinacija nije bila sjajna. Bili su loše pripremljeni i nisu znali kad je koji od njih zapucao. U 7.50 javili su: ‘Krst je srušen!’ i ‘Stani sa paljbom. Izgleda da je sve skoro završeno’. U 8.20 sati ponovno je došla zapovijed da pokriju Grad. Oko 8.30 pitali su može li se proći s lijeve strane križa na Srđu. Uto je stigla poruka: ‘Đuro, Srđ je pao. Gore smo!’ – čita Miho Boka­rica i skreće nam pozornost na sljedeću rečenicu:

— Onda su rekli: ‘Zapaljivim gra­natama gađam grad’ i ‘Tiho, moji su skinuli šahovnicu’. Nisu bili svjesni kako su tek tada ustvari započeli nji­hovi problemi jer ih je krenula gađati Protuzrakoplovna obrana. U tvrđavu nisu mogli ući, bili su raštrkani una­okolo i nisu se imali gdje zakloniti. U 9.45 bila je zapovijed: ‘Po Libertasu vatra’, a u 9.55 sati tenkovi su im ostali bez municije i povlače se. U tom tre­nutku jedan je rekao: ‘Ovde ni koza ne može da prođe osim po putu’. Nema tog ovjesa stroja koji je mogao svla­dati naš kamenjar. U 11.14 ponov­ljeno je da drže raskršće iznad lapad­skog stadiona i da sve saspu na zonu hotela Libertas jer je tamo bila bate­rija. U podne dojava je bila: ‘Mir pot­puni. Strogo kontrolirano deistovanje’. Drugi je na svoju ruku poručio: ‘Opali što je napunjeno, obavezno’. Pucali su još dugo. U 13.55 pogodili su šumicu kod Opće bolnice Dubrovnik – priča.

— U 15.10 gađali su obalu Babinog kuka. U 15.35 sati naređeno je: ‘Pokrij minobacače između Male i Velike Petke što nas gađaju’. Sipali su gra­nate kao da se ništa nije dogodilo. U 18.20 javljaju: ‘Napadnut je drugi i treći vod. Razbežali se’ i ‘Trpimo vatru iz Lapada i Sustjepana’. U 19.25 kon­statirali su: ‘Obrana Srđa se održala’, a u 19.41 razgovarali su dvojica koja, pazite sad ovo, kažu: ‘Organizovati se i to uraditi. Ne ići pojedinačno, kako ko, jer ne možemo preuzeti odgovornost za da ginemo i da nam se smije narod, a i ovako se gine dosta. Nije uspjelo. Da do mraka da povučemo sve snage. Zapovijed od 101’, a ta je vjerojatno bio Pavle Strugar. Ovo što sam sad prepri­čao bila je komunikacija zabilježena na samo jednom uređaju. Njih je bilo desetak. Kad bi ih uvezali na jedno mjesto bilo bi ih mnogo više – pod­vlači naš sugovornik koji se za pad Grada nikad nije pobojao.

— Ovdje se ne radi o uvjerenju, imali smo činjenice. Vidjeli smo da je to razuzdana horda koja je loše funkcio­nirala. Kad su počeli ginuti, kliknulo im je da samo borbom prsa u prsa mogu osvojiti Dubrovnik, a za to su bili velike kukavice. Lako je biti heroj i veliki ratnik kad ti teren ispred tebe poravnaju granate. Morali su imati ogroman potencijal da bi uspjeli ući kroz Sustjepan i Orsulu ili s Jadran­ske magistrale. Međutim, Srđ je bio problematičan. Njegovim eventual­nim zauzimanjem bi pojačali priti­sak sa Žarkovice – tvrdi Miho Boka­rica, jedan od 500 branitelja koji su napominje u prvih 100 dana obra­nili Grad, i slavodobitno odgovara na naše pitanje tko je bio ponajviše zaslu­žan za pobjedu – strategija ili oružje? ‘Domovinski rat je dobio čovjek! Jednostavno nas nisu mogli popraviti niti promijeniti’ – zaključuje.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 1. prosinca 2021.

Pročitajte još

POLA STOLJEĆA OD PREMIJERNE IZVEDBE Igre prikazuju film o predstavi ‘Aretej’, ulaz je slobodan!

Dulist

Broj ukupno zaposlenih u srpnju porastao za 1,1 posto u odnosu na lipanj

Dulist

Julijo Srgota novi je direktor Turističke zajednice Dubrovačko-neretvanske županije

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija