MIA U BARCELONI Grad Gaudija, paelle, sangrije, pjesme i nasmijanih lica

Veliki sam putoholičar i gurman pa se Barcelona među prvima našla na mojoj listi za obilazak. Godinu dana ranije bukirala sam avionske karte i hotel te se na putovanje zaputila u ožujku 2019. Izabrala sam Llunion Bel- Art, hotel s 4 zvjezdice, udaljen samo 5 minuta hoda od famozne Sagrade Famiglie. Odlučila sam kako ću četiri dana pješice obilaziti grad, a posljednja tri dana iskoristiti za istraživanje oko­lice automobilom.

Piše/Foto: Mia Hudoletnjak

Obilazak znamenitosti
Prvog dana posjete zaputila sam se prema centru u obilazak znamenitosti ovog divnog grada. Sagrada Famiglia je nešto što bi svatko trebao vidjeti tije­kom svog života, igra svjetla i sunca, prelijevanje boja na vitrajima i moza­icima… Francuzi bi rekli: C’est magni­fique! Odlučila sam potom sjesti u mali slatki katalonski restorančić te popiti kavu i nešto pojesti prije no se zaputim prema Park Guell-u. Nakon 30-minutne šetnje stižem do Park Guell-a. Prva građevina bila je impozantna, možeš se popeti stepenicama sve do vrha, a onda odozgo promatrati slap. Toga dana tem­peratura je bila oko 20 stupnjeva Celzi­jusa što me prilično iznenadilo za poče­tak ožujka, a to je ujedno bio razlog da odem kupiti par novih komada odjeće. Taj dan u Park Guell-u se održavao neki festival te je sve bilo puno raspjevane i rasplesane dječice, a i odraslih. Moja iduća postaja bio je jahtaški klub Port Vell, gdje sam popila koktel, a potom sam odlučila naći neki dobar restoran­čić da konačno probam tu paellu. Vrlo blizu, 300-njak metara dalje uočila sam restoran imena Restaurante Eis Maians u kojem sam od tog dana jela svaki dan do svog odlaska iz Barcelone. Meni im se sastoji od desetak vrsta paella te mor­skih plodova i riba. ­
Sljedeći dan sam posjetila Louis Vuitton, jer imam običaj da u svakom europskom gradu kupim neku sitnicu od LV-a, te Gandijevu kuću Casa Battlo. S obzirom da je bila u radovima, većina artefakata bila je prekrivena tako da je bilo nemoguće dobiti neki konkretan dojam o zdanju. To ostavljam za sljedeći put koji će biti ubrzo. Sutradan dobivam poziv iz rent-a-car agencije da me auto­mobil čeka ispred hotela. Silazim stepe­nicama i ugledam bijeli BMW4 cabrio s crnom kožom i niti 10 000 kilometara na satu. Presretna što ću imati priliku tri dana voziti ovakav auto, odmah pregledam Google maps i nađem mali gradić Sitges udaljen 50-ak kilometara od Barcelone i odlučim da idem tamo. Spremanje je trajalo 20 minuta, nakon toga uskačem u svog limenog ljubimca i slijedimo upute prema Sitgesu.

Kružni tokovi su razdijeljeni u 4 trake pa treba jako paziti, a inače, kad se prođe taj dio i krene magistralom, nema puno razlike nego kad bi išli od Dubrov­nika do Stona osim što je pejzaž dosta ljepši. Nakon 50 minuta vožnje, stižem u Sitges, mali obalni gradić sličan Cavtatu i tu pojedem ručak, prošetam, obiđem lokalne suvenirnice i krenem nazad prema Barceloni. ­

Izlet do Francuske
Sljedeći dan odlučila sam se zaputiti prema Montpellieru, gradu na jugu Francuske. Najzanimljivija građevina tamo bila mi je Katedrala sv. Petra, izgrađena u 14. stoljeću. Također posje­ćujem najstariji botanički vrt u Francu­skoj, osnovan 1593., imena ‘Jardin des plantes de Montpellier’. Pronalazim neki lokalni restorančić za lagani ručak te pronalazim plažu i uz Sangriju uži­vam u zrakama proljetnog sunca.
Navečer krećem natrag prema Barce­loni te skoro cijeli dan obilazim La Ram­blu, La Barcelonetu, kupujem darove za prijatelje i obitelj jer sutra moram natrag na Island, nažalost.
Barcelona je poznata kao grad gdje ima jako puno džepara, stoga uvijek sa sobom nosite pepper spray ili jedno­stavno novce, dokumente i kartice u pretinac koji se stavlja unutar traperica ili hlača. Odjeća, hrana i piće su vrlo jef­tini u usporedbi s cijenama u Hrvatskoj. Svidjelo mi se to što u svakoj uličici ima tezga sa svježim neprskanim domaćim voćem i povrćem. Također, ako ste lju­bitelj pršuta, nećete odoljeti Pata Negri (pršut crne divlje svinje) u kombinaciji s nekim vrhunskim sirom i čašicom crnog vina.

Veličanstvena Gaudijeva djela
A sada malo o Gaudiju… Antoni Gaudi rođen je 1852. u mjestu Reus u Španjol­skoj. Svoje zanimanje za arhitekturu potvrdio je i upisom studija arhitekture u Barceloni, i to nakon što je odslužio vojni rok. Nakon što mu je Elies Rogent, tadašnji dekan, potpisao diplomu 1878. godine rekao mu je: ‘Tko zna jesmo li ovu diplomu dali luđaku ili geniju. Vri­jeme će pokazati.’

On je arhitekt koji je obilježio art noveau, stil kojemu je pripadao. Sagrada Famiglia je Gaudijevo životno djelo. Rijetko tko dođe u Barcelonu, a da ne posjeti tu impozantnu građe­vinu koja još nije dovršena. Predviđa se da će biti završena do 2026. godine. Sagrada Famiglia predstavlja poveza­nost čovjeka, religije i prirode.
Casa Vicens je Gaudijevo najvažnije djelo koje je izgrađeno između 1883. i 1888. Godine. To je projekt kojeg je radio za jednu bogatu obitelj koja je u vlasnišvu imala tvornicu keramike. Povezanost između obitelji za koju je radio i djela se vidi i u dekoracijama koje su na ovoj zgradi napravljene od keramike.
Park Guell je izgrađen između 1900. i 1914. godine i danas je dio UNESCO-ove svjetske baštine. Ovaj kompleks čini nekoliko kuća koje su dizajnirane na vrlo zanimljive načine, a i na ovom djelu se primjećuju keramički ukrasi. Stanov­nici Barcelone, ali i turisti dolaze u ovaj park kako bi se šetajući i promatrajući Gaudijeva djela odmorili. La Pedrera je, kako mnogi tvrde jedna od najzanimlji­vijih građevina u povijesti arhitekture. Dijelom UNESCO-ove svjetske baštine postala je 1984. godine, a način na koji je izgrađena i njezin vanjski izgled, ostavljaju bez teksta gotovo svakog prolaznika.
Casa Battlo je građevina koja je nastala 1904. godine restauracijom stare kuće koja je bila izgrađena 1877. godine. Gaudi je ovdje koristio kera­miku, kamen i kovano željezo. Kako to obično biva, bio je kritiziran zbog ovog djela jer je većina smatrala da je pretje­rao. No, 1906. godine grad Barcelona je ovo njegovo djelo proglasilo jednom od tri najbolje građevine godine.
Iako je Gaudi bio jedan od najboljih arhitekata svog vremena, mnogi ga nisu znali. Nakon što ga je pregazio tramvaj, taksisti ga nisu htjeli voziti u bolnicu jer su mislili da im čovjek koji je izgledao vrlo loše i bez novaca neće moći platiti vožnju. Nakon što su ga prijatelji pro­našli u bolnici za siromašne, odbio je premještaj u bolju bolnicu, a dva dana nakon, 1926. godine je umro.
Toliko od mene za ovaj put, čitamo se uskoro.