MATKO ĐEVOIĆ Mladi u našem gradu teško ‘izbiju na površinu’

Matko Đevoić, po struci nastavnik hrvatskog jezika, etnolog i kulturni antropolog, obožava putovati, stalno je u pokretu i voli biti okružen ljudima.

Takvim opisuje i zamišlja svoj budući posao, za kojim je još u potrazi. S ovim dvedesetšestogodišnjim Dubrovčani­nom popričali smo o njegovom ‘diplom­skom’ putu u Peru, studiranju u Lon­donu, ali i o budućnosti u Dubrovniku.

Vaš je znanstveni članak uvršten u četvrti Zbornik Dubrovačkih muzeja. U svom ste radu dubro­vačkog latinista Đura Ferića prvi put uvrstili u povjesnicu hrvatske etnološke misli. Kako i zbog čega se u Vama pojavio interes upravo za Ferića i njegov putopis ‘Perijegeza’?
Za Ferićevu Perijegezu pokazao sam zanimanje na drugoj godini fakulteta. Koliko sam puta dosad ponovio kako ‘tom čovjeku moram upaliti svijeću’. Pohađao sam obvezni kolegij ‘Hrvat­ska književnost 17. i 18. stoljeća’ te sam trebao pronaći književnika čiji ću knji­ževni rad obraditi u seminarskom radu. Budući da sam iz Dubrovnika, moja profesorica mi je predložila da se ‘uhva­tim’ Đura Ferića i njegove Perijegeze jer je slabo poznat i malo istraživan. Pro­blem je bio što je Ferić latinist i njegova građa je na latinskom jeziku. Sreća je bila što je hrvatski filolog Ivan Kasumo­vić napravio sažetak Perijegeze po kojoj sam pisao rad, a neke sam originalne dijelove prevodio u čemu su mi pomogli moji prijatelji latinisti. Ferić je za mene otkriće. Riječ je o čovjeku koji je živio u 18. i 19. stoljeću, doživio je pad Dubro­vačke Republike. Bio je žestoki vizionar, predosjećao je romantizam u književ­nosti i aktivno se služio tada marginal­nim jezikom – engleskim.

Zašto nije istraživan, odnosno zašto je ostao ‘u sjeni’?
Njegov najveći uteg bio je taj što je bio latinist pa je njegova prebogata knji­ževna baština do danas slabo obrađi­vana i čitana. Perijegeza je njegovo naj­poznatije djelo. To je putopis u kojem je opisivao običaje, geografska obi­lježja, nošnje od Konavala do Pelješca, arheološke spomenike… Također je opisivao svadbu u Slanom, svilarstvo u Konavlima, ali i u Primorju, što je za mene do čitanja Perijegeze bio nepo­znat podatak, potom ribolovne prakse na Pelješcu, karakteristike Mljećana, a Konavosko je polje opisao kao ćilim nevjerojatnih boja. Bilo bi zanimljivo pročitati kako bi ga danas opisao. Bio je izrazito dobar poznavatelj latinskoga jezika, lak na peru, izrazito kritičan. Zbog toga nije bio baš omiljen, znao je ‘oplesti’ po svima. Ako bi neki latinist sad preveo Perijegezu, to bi bila riznica informacija s početka 19. stoljeća. Ja sam zapravo ‘zagrebao’ po vrhu, odno­sno po sažetom prijevodu Kasumovića i odabranim dijelovima iz originala, Perijegeze. Ferića sam, u svom seminar­skom radu koji je naposljetku prerastao u znanstveni članak, a koji je objavljen u zborniku Dubrovačkih muzeja, smje­stio u kontekst povijesti hrvatske etno­loške misli. Izlučio sam i prokomenti­rao etnografsku građu iz Kasumovićeva prijevoda te na kraju Ferićevo djelo smjestio u kontekst mediteranskih studija. Mentorica je rad predložila za godišnju nagradu Fakulteta koju sam i primio na svečanoj sjednici Fakulteta 2013. godine. No, Ferić me pratio i dalje.

Na koji način?
Tijekom studiranja u Londonu svojoj sam profesorici Wendy Bracewell spo­menuo Ferića. Začudila se jer je taman završila rad o njemu. Ona se aktivno bavi proučavanjem povijesti jugoi­stočne Europe i u jednom je trenutku prepoznala Ferića kao izraziti istraži­vački potencijal. Meni je bilo čudno kako netko u Londonu Ferića smatra vrlo važnom osobom, dok je u hrvatskoj znanosti smješten na margine književ­nih preglednika.

Spomenuli ste kako ste studirali u Londonu. Kakvo je za Vas to bilo iskustvo?
Kao student kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zadnji semestar preddiplomskog studija proveo sam u Londonu na razmjeni na UCL (Univer­sity College London) na studiju srp­skog/hrvatskog i istočnoeuropskih stu­dija. Moram istaknuti kako sam tamo pošao s velikim strahom koji je bio vezan uz činjenicu kako je to sveučili­šte tada bilo među prvih deset na svi­jetu prema rang ljestvicama sveučilišta. Imao sam izrazito nisko samopouzda­nje. No, mene je šestomjesečno isku­stvo boravka na razmjeni obogatilo na milijun načina. Svakome, tko ima pri­liku, preporučam da ode na razmjenu. Glavni razlog bio je što tamo ne postoji učenje napamet, što je kod nas izrazito prisutno. Na UCL-u smo svaki tjedan dobivali novu literaturu o kojoj smo trebali kritički promišljati. Na seminarima su se stalno odvijale rasprave. Svi mi studenti koji smo došli s ‘istoka’ Europe bili smo puni faktografskoga znanja i kada bismo se navikli na novi sustav u kojemu je bilo važno i mišlje­nje nas studenata, brzo bismo domi­nirali u raspravama. Uistinu sam bio sretan jer sam bio u poticajnom okru­ženju, okružen kolegama i profeso­rima koji su pokazivali veliki interes za slavenske i istočnoeuropske studije. Od njih sam zaista puno naučio. Napo­sljetku, moj početan strah od studija u Londonu nije bio opravdan. Na studiju sam zaista uživao. Također, radio sam kao volonter u hrvatskom veleposlan­stvu u Londonu što je moje razdoblje u tom gradu učinilo ispunjenijim. Nisam bio tamo jedan od onih koji ‘prave kavu’, bio sam zaista uronjen u diplo­matski rad što mi je bilo zanimljivo i korisno iskustvo. Posebnu čar životu u Londonu pridonijelo je i druženje s vrhunskim društvom iz studentskog doma, mojim prijateljima Slavenima, Poljacima, Slovakom i Hrvatom te pri­druženim nam neslavenskim člano­vima, s kojima sam se jako zbližio. Ma nisam ni dana gubio u Londonu. Ta životna ispunjenost na dnevnoj razini izrazito mi nedostaje. ­

Osim spomenutog članka o Feriće­voj Perijegezi, koje ste još istraži­vačke radove proveli?
Dosad sam objavio tri članka, što ne zvuči puno. Međutim, za tek diplomi­ranu osobu to je zapravo popriličan uspjeh. Prvi sam poticaj za istraživački rad dobio u srednjoj školi, a na fakul­tetu je interes za istraživačkim radom jačao. Prvi istraživački rad, što je zasi­gurno dosta neobičan podatak, napisao sam u četvrtom razredu srednje škole. S prijateljicom i kolegicom Marijom Šiljeg pripremio sam rad za natjecanje iz povijesti koji se zvao ‘Festa svetog Vlaha i običaji sela Osojnika’. Na držav­nom smo natjecanju dobili kritiku kako je taj rad previše etnološki za natjecanje iz povijesti. Tad mi se upalila lampica kako bi bilo dobro studirati etnologiju koju sam tada povezivao isključivo uz običaje i tradicijsku kulturu, što me izrazito zanimalo. Na početku studija shvatio sam kako etnologija i kul­turna antropologija podrazumijevaju puno više od toga, zbog čega sam još više zavolio studij. Tijekom prve godine fakulteta, upravo taj rad objavljen je u zborniku koji je predstavljen na simpoziju o baštini u Dubrovniku.

Kad biste se mogli vratiti u vrijeme istraživanja i pisanja rada, biste li nešto promijenili?
Zasigurno. Sad kad razmišljam o tom radu čini mi se kako je nekako djeti­nje napisan i dosta toga bih promije­nio. Ali to je sasvim normalno. Kroz godine studija sam rastao, kao osoba i kao istraživač.

A kad je drugi rad ‘ugledao svjetlo dana’?
Drugi rad objavio sam na trećoj godini fakulteta kad su nas prvi put vodili na ‘pravi’ teren, u Vojvodinu, u selo Bački Monoštor u kojima žive Hrvati Šokci. To putovanje rezultiralo je uspješnim istraživačkim radom ‘Pregled migracij­skih kretanja Hrvata iz Bačkog Mono­štora od kraja Prvoga svjetskog rata do danas’ koji je objavljen u zborniku Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Inače, već sam prije pokazao interes za migracije, što mi je i danas najuži znan­stveni interes. No, najvećim uspjehom smatram što sam se, dok sam boravio u selu, upoznao s radom dječje folklorne grupe koju sam uspio povezati s folklor­nim društvom s Osojnika, a odakle zapravo potječe moje prezime. Ta djeca se s toliko ponosa odnose prema svojoj baštini, što me i ‘natjeralo’ na taj potez. I uspio sam u svom naumu. Djeca iz Monoštora došla su na dječji festival folklora u Osojniku, a imali su i jako lijep izlet po Dubrovniku i okolici što im je zasi­gurno ostalo u trajnom sjećanju. Posebno mi je drago što to nije bila jednokratna suradnja. Fol­kloraši svih generacija s Osoj­nika također su posje­tili Monoštor i upoznali se s
njihovim običajima. Susret dvaju sela izrastao je u iskreno i čvrsto prijatelj­stvo. Prvotno je istraživačko putovanje u Bački Monoštor u ovoj situaciji dobilo višu vrijednost. Rad je, zajedno s rado­vima ostalih kolega koji su bili sa mnom na terenu, prilog proučavanju Hrvata u Vojvodini. Trud studenata etnologije prepoznao je i Filozofski fakultet koji nas je nagradio godišnjom nagradom Fakulteta. No s druge strane, dogodilo se dugoročno povezivanje dvaju sela, Bačkog Monoštora i Osojnika, što za mene predstavlja veliki osobni uspjeh, neko intimno zadovoljstvo.

Kao etnologu, je li Vam teško odr­žati objektivnost u istraživačkom procesu?
Istražujem stvari koje su mi, u većini slučajeva, životno bliske. Uz takva se istraživanja vežu pojmovi kao što su intimna etnografija, autoetnografija i etnologija bliskoga. Imajući u vidu čestu osobnu uronjenost u ono što istražujem, nalazim se u poziciji istra­živača, ali i istraživanog. Teško je odr­žati objektivnost u takvim istra­živačkim praksama. Međutim, svako sam istraživanje doveo do kraja, kao i svaki rad koji sam počeo pisati. Čar je etnologije i kulturne antropologije u tome što se služi kvalitativnom metodologijom, dakle intervjuiranjem ljudi. Etnolog istražuje iznu­tra prema van, istra­živane fenomene dotičemo iz poje­dinačnih iskustava kazivača.

Zanimljiva priča veže se uz Vaše diplomske radove. Naime, zbog svojih ste tema ‘pote­gnuli’ čak do Perua.
Tako je. No, moram spomenuti kako sam prvi put u Peru pošao nakon zavr­šetka srednje škole, i to turistički. Htio sam posjetiti članove svoje obitelji u toj državi. Mislim kako ne postoji prezime na Osojniku koje se ne može osvjedočiti u Peruu pa tako i moje. Doista su jake migracijske veze između Osojnika i te daleke južnoameričke države. Kad sam došao tamo sa svojih 19 godina, doživio sam šok, općenito od klime, prehrane, kulture, jezika… U početku se nisam snalazio, držao sam se sebi poznatih ljudi, nisam izlazio iz kuće. Ali sam shvatio kako, ako želim funkcionirati u toj zajednici, moram naučiti španjolski jezik. Tetka me uputila na svoju susjedu koja me učila jeziku tijekom tri mjeseca boravka. Čim sam ga progovorio, meni su se otvorila brojna vrata… Ma cijeli novi svijet. Ponovno sam se vratio 2014. godine, turistički, s bratom i rodicom. I napokon, moj treći posjet 2016. imao je drukčiju svrhu, i to zbog spomenutih diplomskih radova na temu migracija i hrvatske zajednice u Peruu. Bio sam na terenu šest mjeseci.

Kako su izgledali Vaši istraživački dani?
Svaki dan sam provodio s našim ise­ljenicima u toj zemlji, razgovarao s njima, aktivno sudjelovao u društve­nom životu zajednice, posjećivao mje­sta koja su važna članovima zajednice. Moj diplomski rad na studiju etnolo­gije i kulturne antropologije vezan je uz zajednicu političkih iseljenika u naselju Santa Clara u blizini Lime. Oni su iz Hrvatske pobjegli nakon Drugog svjetskog rata. To mi je istraživanje u početku bilo iznimno naporno. Shvatiš kako ništa nije ‘crno – bijelo’, već kako postoje nevjerojatne životne priče koje te ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Možete li izdvojiti neku?
Nikad neću zaboraviti razgovor s jed­nom gospođom koja je već bila u pood­makloj životnoj dobi. Bio sam prva osoba kojoj je ispričala svoj životni put. S 15 je godina pobjegla s Bleiburga u Italiju gdje je upoznala svoga muža, a s kojim je život provela u Limi. Plakala je… S njome sam morao proći cijelu tu katarzu. Nekoliko dana kasnije zdrav­lje joj se pogoršalo, a nakon nekoliko tjedana je preminula što je mene dugo proganjalo. Mislio sam kako sam otvo­rio Pandorinu kutiju. No, ljudi su me uvjerili kako je to jednostavno tako moralo biti. ‘Ona je to htjela podijeliti s tobom, sve se događa s razlogom ‘, govorili su mi. Svi su me kazivači otvo­rena srca primali u svoje domove, imali povjerenja u mene, ali mi je zaista bilo teško nositi se s toliko tužnih priča. No takva te istraživanja jačaju, i kao čovjeka i kao istraživača.

Kako je teklo istraživanje za drugi diplomski rad?
Istraživanje za drugi diplomski rad, onaj na studiju kroatistike provodio sam uglavnom u Zagrebu. Istraživao sam povratničke migracije Hrvata iz Perua, što je u zadnje vrijeme izrazito popularna tema. Ono što sam saznao u istraživanju jest kako su povratnici iz Perua stipendisti koji dolaze u našu državu učiti hrvatski jezik, a uglavnom i ostaju. Zaključak je rada, ukratko, da je dobro što taj program stipendiranja postoji, no on ima dosta nedostataka. Povratnici nemaju osigurano zdrav­stveno osiguranje zbog čega moraju potrošiti ogroman novac prilikom dola­ska u našu zemlju. Nemaju ni student­ska prava pa ne mogu raditi za doda­tan novac. Oni koji nemaju hrvatsko državljanstvo imaju probleme s bora­višnim dozvolama, dugo čekaju rješe­nja o upisu u hrvatsko državljanstvo… A povratnici nose obrazovni kapital, oni obogaćuju naše društvo, pomoću njih jačamo veze između njihovih zemalja rođenja i Hrvatske. Žele živjeti u Hrvat­skoj i doprinijeti našoj zemlji, zemlji o kojoj su im pričali roditelji i djedovi i s kojom su iznimno povezani.

Koji su Vam daljnji planovi i projekti?
Okušao sam se u toliko toga, kroz stu­dentske poslove i volonterstvo. Jedno­stavno uživam u radu i mnogo toga me zanima. Koju god priliku dobijem, u potpunosti joj se posvećujem. Smatram kako je važno neprestano raditi na sebi. Pogotovo u današnjem svijetu u kojem jednostavno ne možeš raditi isti posao četrdeset godina. Ne možeš se začahu­riti. Svijet je globaliziran i kompleksan. Treba se znat’ s vremenom akomoda­vat’. A gdje se vidim za deset godina? Ne znam. Kako kažu Englezi: ‘Go with a flow and think pink’. Ne vidim se u situ­aciji gdje sam zatvoren među četiri zida. Strašno sam mobilna osoba i volim biti u pokretu, na terenu, okružen ljudima. Htio bih se intenzivnije baviti istraživa­njem migracija i hrvatskih iseljeničkih zajednica, možda predavati hrvatski jezik u hrvatskim dopunskim školama u svijetu. Obožavam putovati. Svaku svoju kunu koju uštedim, volim potrošiti na putovanja koja su za mene najveće bogatstvo. A putovanja su vezana uz brodove, vlakove, zrakoplove, o kojima puno ‘guglam’ u slobodno vrijeme.

A vidite li Vašu budućnost u Dubrovniku?
Nikad ne znaš… No mislim kako ne bih mogao cijeli život biti u Dubrovniku. Smatram kako nema dovoljno moguć­nosti u ovom gradu za moju struku kao što je to slučaj u recimo Zagrebu. Čini mi se kako mladi inače teško dobiju priliku u ovom gradu i teško ‘izbiju na površinu’. Ista situacija je u cijeloj Hrvatskoj, čak i gora. Mladi odlaze, to je svakodnevna tema, rak-rana našega društva. Možda ne odlaze svi iz potrebe. Nekima je dosta svega, idu iz protesta, zbog nefunkcionalne administracije i nesigurnosti. Nalazimo se u začaranom krugu, ali smatram kako ćemo dočekati pozitivne promjene.