Kultura

MARINA FILIPOVIĆ Još uvijek me iznenade pune kutije starih fotografija

U kreativnoj kuhinji Marine Filipović, više kustosice i voditeljice Zbirke fotografija i fotomaterijala u Dubrovačkim muzejima, upravo nastaje izložba o najprominentnijm dubrovačkom atelijerskom fotografu Antunu Miletiću. Njena pripremna faza bliži se kraju te je trenutno u tijeku prikupljanje Miletićevih fotografija u privatnom vlasništvu, a kojima bi se obogatila izložba i ujedno intenzivnije uključili sugrađani u jedan aspekt rada Muzeja. Naime, kako nam iznosi Filipović, cilj nije samo prezentirati građu u vlasništvu institucije već u čitav proces uključiti privatne kolekcionare i vlasnike fotografija, te na taj način upotpuniti priču o životu i djelovanju ovog znamenitog Dubrovčanina. O njegovom liku i djelu, ali i važnosti u hrvatskom kontekstu te što je upravo privuklo njemu, za čitatelje DuLista, ispričala je Filipović.

Možete li nam reći nešto više o Vašoj  motivaciji proučavanja lika i djela ovog Dubrovčanina? Koji je njegov značaj?
Prilikom obrade Zbirke fotografija i fotografskog materijala primijetila sam da je od svih dubrovačkih fotografa upravo Miletić najzastupljeniji, što je i logično jer je djelovao u Gradu više desetljeća i kroz njegov atelijer doslovno su prošle stotine ljudi. Proučavajući stručnu literaturu stalno sam nailazila na iste podatke, pomalo šture i činilo mi se da je nekako zapostavljen u odnosu na druge dubrovačke fotografe i da nešto jednostavno nedostaje. Želja da saznam što više o njegovom radu i privatnom životu potakla me na istraživanje i tako sam došla do zanimljivih otkrića. Na primjer, vrlo malo ljudi zna da je Antun Miletić bio politički aktivan. Taj podatak niste mogli naći u ranijoj literaturi, kao i još neke koje vam ne mogu otkriti jer nešto moramo ostaviti i za izložbu.

Koliko je zapravo gradska, ali i hrvatska javnost upoznata s njim?
On je, usudila bih se reći, svojevrsni kroničar tog vremena pa iz njegovih uradaka možemo štošta naučiti. Recite nam nešto o tome? O njemu se premalo zna u široj javnosti, kako stručnoj tako i onoj drugoj. Kad nekome spomenete fotografa Antuna Miletića svi vam odgovore – imam doma portret nona i none baš od Miletića. Ne znam koji je točno razlog tome, ali imam dojam da su na Miletića gledali isključivo kao na fotografa koji je radio portrete u svom fino uređenom atelijeru, a čovjek je kako ste i sami rekli, bio kroničar svog vremena. Osim atelijerskih portreta snimao je maturante, gradske oriđinale, kazališne predstave, a nije mu bilo strano napraviti đir i po okolici, snimati u Cavtatu ili Trstenome.

Mislim da će ljudi imati malo drukčiju predodžbu o Antunu Miletiću nakon ove izložbe. Kako i kad se rodila Vaša ljubav prema fotografiji? Kako je tekao vaš profesionalni put?
Moja ljubav prema fotografiji dogodila se na prvoj godini studija. Na nagovor jedne starije kolegice upisala sam izborni predmet Povijest fotografije kod profesora Antuna Travirke. Od njega sam naučila jako puno i slobodno mogu reći da me je na neki način usmjerio prema mom današnjem radu. Osim tog predmeta koji se bavio poviješću fotografije, odslušala sam još nekoliko njih iz područja fotografije i primijenjene umjetnosti kod profesora Travirke, i tu se je jednostavno rodila ljubav prema fotografiji i filmu.

Voditeljica ste Zbirke fotografija i fotomaterijala u Dubrovačkim muzejima već nekoliko godina. U kojem stanju ste je zatekli po svom dolasku i koliko je do sada arhivske građe obrađeno?
Već desetu godinu vodim tu zbirku i nekad mi se čini da nema kraja građi koja čeka obradu. S obzirom da je prije mog dolaska u Dubrovačke muzeje to radno mjesto bilo prazno nekoliko godina, nakupilo se dosta građe koju je trebalo što prije početi sustavno obrađivati. Zbirka danas ima preko 7 000 predmeta, od kojih je u računalnom programu obrađeno malo više od 6 000. Proces obrade je nešto sporiji jer se sva građa ujedno i digitalizira, što naravno zahtjeva više vremena. Svako malo otkrijemo nešto ‘novo’ u depou, neku zaboravljenu kutiju s par stotina fotografija ili negativa koji su dospjeli u Muzej davno, ali su jednostavno zaboravljeni jer su bili spremljeni na sigurno gdje su čekali svoj red za daljnju obradu.

Koja razdoblja su najzastupljenija?
Najzastupljenije je razdoblje od 1880-ih pa negdje do kraja Prvog svjetskog rata. To je ujedno i vrijeme kad je fotografija definitivno postala dostupna svima, profesionalcima i amaterima. Najstariji predmeti u zbirci su dvije dagerotipije s početka 1850-ih, na kojima je portretiran bračni par Rešetar, a koje smo predstavili na izložbi ‘Zrcalo koje pamti: dagerotipije iz dubrovačkih zbirki’ krajem 2016. godine. Među najrecentnije spadaju neke obiteljske fotografije iz 1950-ih i 1960-ih koje smo dobili kao poklon u jednom fotoalbumu u kojemu je prva fotografija s kraja 19. stoljeća. Građu skupljamo otkupima ili što je češći slučaj, barem za Zbirku fotografija i fotografskog materijala, poklonima. Teško mi je izdvojiti par primjeraka jer ima zaista nevjerojatnih fotografija koje ćemo, nadam se, predstaviti javnosti za koju godinu kad zbirka bude u potpunosti obrađena. Meni osobno najzanimljiviji su amaterski snimci Grada i okolice na kojima su uhvaćeni prolazni trenuci svakodnevnog života, ljudi u opuštenom izdanju, Grad kakav je nekad bio, a kakvog se danas tek rijetki sjećaju iz starih priča. Fantastične su snimke jednog našeg fotoamatera, koji je imao savršen osjećaj za prepoznavanje i trajno bilježenje određenih događaja u Gradu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Rado bih vam otkrila više detalja, ali onda vam izložba koju namjeravam ostvariti za koju godinu ne bi bila zanimljiva.

Koji Vam je i zašto najdragocjeniji pronalazak?
Među najdragocjenije pronalaske svakako spadaju već spomenute dagerotipije. U cijeloj Hrvatskoj sačuvan je relativno mali broj dagerotipija, a mi u Gradu imamo njih 9 od kojih su neke u privatnom vlasništvu, a po dvije u Muzeju i Državnom arhivu. Na žalost, neke su nepovratno otišle jer su ih otkupili drugi muzeji ili privatni kolekcionari. S obzirom na rijetkost, ova brojka od devet dagerotipija na našem području je sve samo ne mala. Povijest fotografije u kontekstu Dubrovnika poprilično je intrigantna.

Kako biste je u kratkim crtama predstavili?
Povijest fotografije u Dubrovniku počinje s Antunom Dropcem i Josipom Betondićem, barem prema saznanjima koja zasad imamo. Pouzdano znamo da se Drobac već 1845. godine bavio dagerotipijom, pitanje je samo kad je točno počeo i gdje je naučio snimati. S obzirom da je bio ljekarnik, nije imao problema s kemijskom komponentom dagerotipije. Nakon njega i Betondića tu se javlja veliki broj fotografa, domaćih i putujućih. Prvi domaći nakon njih bio je Angelo Luzzena koji je početkom 1860ih radio atelijerske portete, tu je i Antonio Jellasca koji je vodio kozmoramu do 1860. godine i zatim se bavi fotografijom. Svakako treba istaknuti i Tomasa Burata koji je nakon 1873. djelovao u Zadru. Silvino Maškarić, Antun Miletić, Cesare Damiani, Enrico Perić i brojni drugi nastavili su tu fotografsku tradiciju u Dubrovniku. Iza fotografije redovito stoji priča.

Postoji li neka koja Vas je osobito privukla?
Dvije životne priče iznimno su me privukle dok sam istraživala građu i arhivske dokumente. Prva je priča o Josipu Betondiću koji je bio genijalan čovjek, iznimno pametan i nadaren, i to ne samo na području fotografije. ‘Gospodinu Betondiću koji učaše nauke fizike’ suvremenici su pisali svojevrsne rugalice, a čovjek je bio ispred svog vremena i samim time često neshvaćen od suvremenika. Na žalost imao je tužnu životnu priču, umro je prerano u pedestoj godini života, njegova prva žena je umrla mlada. S drugom ženom imao je dvije kćeri koje su umrle prije desete godine života. Bio je jako brižan otac, u svojoj bilježnici s poslovnim zabilješkama na jednoj je stranici zabilježio datum kad je koja kćer prohodala i progovorila. Druga priča koja me zaintrigirala je o jednom liječniku koji se bavio fotografijom, ali ni on kao ni Betondić nije dugo živio. Za svog kratkog života napravio je toliko snimaka Grada i okolice u jednom prelomnom vremenu kad se Dubrovnik naveliko počeo mijenjati, odnosno modernizirati. Više detalja o tome nekom drugom prilikom, jer ako sad sve otkrijem onda Vam neka nova izložba koja je sad u fazi idejne pripreme neće biti zanimljiva.

Što biste iduće voljeli istraživati, što je još ostalo neobrađeno u području dubrovačke fotografije?
Voljela bih detaljnije istražiti sam početak fotografije u Dubrovniku, rasvijetliti cijelu priču oko Dropca i Betondića. Zanimljivo je da su naši prvi fotografi redom bili padovanski studenti. Zanima me tko je na koga točno utjecao, kako su dijelili informacije koje su dobijali preko ondašnjih novina i neka vlastita saznanja o tehničkim karakteristikama procesa. Cijela pozadina oko ove dvojice je zanimljiva, obojica su bili politički aktivni, ali na suprotnim stranama, što ih nije spriječilo da budu bliski prijatelji. I Drobac i Betondić su puno više od onoga što nam je zasad poznato iz literature, mislim da treba nastaviti arhivska istraživanja koja će nam dati točnije odgovore na brojna pitanja koja su ostala otvorena. Nadam se da ću sva dosadašnja saznanja i buduća istraživanja o ostalim fotografima objediniti na jednom mjestu u obliku neke male povijesti fotografije u Dubrovniku. Mislim da Dubrovnik i svi njegovi fotografi, profesionalci i amateri, to zaslužuju.

Foto Zvonimir Pandža/Dubrovački muzeji

Članak je ojavljen u tjednom izdanju DuLista 29. srpnja 2020.

Pročitajte još

U Flori otvorena izložba splitskog umjetnika Lorena Živkovića Kuljiša

Dulist

U dubrovačkoj ACI marini moguće testiranje turista na koronavirus

Dulist

MATO FRANKOVIĆ IDE PO DRUGI MANDAT NA ČELU GRADA Oporavak je započeo i s optimizmom ulazimo u novu sezonu

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija