Moj bal je počeo davne 1984. Išo sam na probe, ali kako nisam imo dovoljno visine, nisam odma mogo plesat. Prvi nastup mi je bio 1986. u ljeto na Morskoj taraci Hotela Asterea. Iza mise bi ujutro balali za turiste ili domaću čeljad – priča nam Marin Srijense iz KUD-a Marko Marojica dok sjedimo u trpezariji njegove obiteljske kuće u Brašini. Ovaj Župljanin s tridestogodišnjim stažem balarina, priznaje nam, već se pomalo umorio: ‘Dodjalo mi je, ali ne mogu tek tako otić’. Naime, uz obveze nastupanja, vežu ga i one člana Uprave. Pred njima je velika obljetnica za koju su već počeli ‘slagati kockice’. No, prije toga, toka odraditi Božićni koncert, govori nam, Srijense koji uz dnevne poslovne obveze i one glave kuće, ljubav prema starini i običajima svog kraja ljubomorno čuva od zaborava. Svoju strast prenio je na dva sina – tinejdžere Antuna i Vlaha, ali i suprugu Katu. Ipak, naglasit će, temelje svemu udario je njegov otac.
S oca na sina
— Moj otac Antun Srijense bio je jedan od osnivača KUD-a 1976. godine. Već 1977. su sudjelovali na prvoj međunarodnoj smotri u Zagrebu. Kako kažu da jabuka ne pada daleko od stabla, a i pokojna majka je bila dobar balarin, eto me tu. Tradicija se nastavila uz moje sinove, a onda se priključila i bolja polovica. KUD je imo prekid od 1992. do 1997. Onda smo ga ponovo aktivirali Pero Srijemse koji je bio dugogodišnji voditelj i ja. Prije tri godine pridružili su nam se ljudi razliličitih uzrasta koji na probe dolaze čak iz Grada. Pomladili smo se i postarali. Lijep nas je broj, oko nas 50 – objašnjava nam Srijense. Najstarija članica ima 70 godina, a ako je vjerovati našem sugovorniku, ‘bala ko’ violina’. Doduše, u redovima ‘kudaša’ više je muškaraca, negoli žena. To pripisuje nepopularnosti baštine. Mladih djevojaka u Društvu može nabrojati na prste jedne ruke.
— Folklor nikad nije bio ‘in’. Pogotovo među mladićima, ali i ženskima koje prestanu dolazit čim finu srednju školu – tumači. To nije spriječilo njegove sinove koji su nasljedujući Srijensin interes, pošli koji korak dalje. Tako se 16-godišnji Vlaho svojedobno okitio titulom petog najboljeg stepera na svijetu, a 18-godišnji Antun još od 2015. povija bandijeru bratstva Presvetoga Trojstva Petrača o Festi sv. Vlaha. Skupljaju se dva put tjedno – utorkom i četvrtkom od osam do 11 u dvorani Stare škole, a svaki sastanak je obvezan. Za bit dobar balarin, kaže, potrebna je volja i disciplina, sluh nije na odmet, a čovjek u sebi mora imati ono nešto, nazovimo karizmu. Danas je njihov voditelj linđovac Mateo Čanić, a među podučiteljima plesa tijekom desetljeća u Župi dubrovačkoj našao se i legendarni Sulejman Muratović.
— Generaciju moga oca korake su učile tetke u starom kominu. Međutim, s početkom rada KUD-a Marka Marojice krenule su se postavljati koreografije. Smišljo ih je pokojni Branko Tadić s Brgata. Mene osobno je podučavo Pero Srijemsi. Prije rata uz župski, balali smo posavinu i bunjevac. Kako se to nije obnovilo, stvari su postale monotone pa smo 2011. pozvali Sulu da nam postavi linđo. Nijesmo bili zadovoljni samo s time i htjeli smo naučit konavosko potkolo. Njega smo plesali možda dvije sezone. No, ni to nam nije bilo dovoljno. Prije sedam godina sa svojih 92-ije split nam je postavio poznati koreograf i etnograf Branko Šegović koji je baš nedavno umro. U tri dana je to učinio. Još nijesmo fermali, idemo dalje, ali o tome ćemo drugi put – najavljuje nam.
Svaku koreografiju prati odgovarajuća nošnja. ‘Pobornici smo toga da ne možemo balat sve u istoj robi, to mora biti autentično’, naglašava Srijense. Upravo zbog toga pronašli su se u malom škripcu. Poslije Domovinskog rata, kako nam govori, dobar dio tradicijske odjeće se zakopao u grobove. Također, 90 posto robe u vlasništvu KUD-a Marka Marojice čuvalo se u privatnim kućama. ‘Tada smo plesali samo župu pa to nije bio veliki problem. Nije nas ni vele bilo, manjeviše isti ljudi koji bi je jedni od drugih zaimali. Međutim, u ratu je dosta tega spaljeno, a ostalo se nadojilo vode i ustufinalo se’, priča. Ipak, i tome su doskočili. Na poziv Mata Katičića koji je organizirao desetu obljetnicu Kulturne udruge Žutopas otišli su u Smokovljane gdje im se sreća nasmiješila.
‘Ili balaj ili se kola ne hitaj’
— Kad sam došo, vidio sam pokojnog Stijepa Martinića kako sjaji. Bio je obučen u nošnju od glave do pete. Pito sam ga đe je radio robu, a on mi je odgovorio u Zagrebu, tj. Velikoj Gorici. Naime, Martinić je imo je ćer u Americi i išo je u njihovo veleposlanstvo vadit vizu. Dok je šedo čekajući u kafiću, govorio je da mu je izgorila nošnja pa su mu rekli kako postoji čovjek koji mu može pomoć. Nazvo je Tomicu Miličića iz FA Turopolje, a on mu je poručio mu donese neki komad, ali da mu ne garanatira da će mu se svidit. Izvezo mu je čermu konavosku i bio je zadovoljan. Tako sam i ja sjeo u avion i pošo u Zagreb. Sve se dogodilo u mjesec dana. Tega se sad skupilo puno, tako da imamo dvije gardijerobjerke i robu momentalno držimo u Domu kulture u Buićima kojeg smo iznajmili od bratstva Presvete Neđelje – iznosi Marin Srijense. Vlastitog prostora, nažalost, nemaju. To im je gorući problem. ‘Svaki izbori obećavaju. Nije se niko u laži udavio’, odmahuje rukom.
Nošnje više ne mogu čuvati u kućama, a nedostaje im i mjesta za druženje. Na raspolaganju im je tek dan jedan razred u Staroj školi pokraj sportske dvorane koji, tvrdi, nije baš za upotrebu. Nabavili su televiziju, play station i frižider. To je njihov mali kutak. Članovi KUD-a su im kao obitelj pa sve trzavice rješavaju uz bokal vina i bokun slatkog za trpezom. Zajedno su proputovali cijelu Hrvatsku. Folklor ih je, kako razdragano ističe naš sugovornik, odveo i preko granice. Bili su, među ostalim, u Pragu, Riminiju, Beču, Lintzu i Ohridu, a najdraže im je otići u Stare Mihanovce. Prijateljstvo je to koje traje već 40 godina pa su njihove dvije općine potpisale sporazum o prijateljstvu.
— Nećete vjerovat da u toliko vremena niti jedna snaša nije došla u Župu dubrovačku. Nema braka! Ne možeš ti bit s nekim na daljinu, ali nije se ništa ni zametlo u ona tri dana dok smo gori bili – zadirkiva Srijense. Dobrog raspoloženja im ne fali, vole se nasmijati na svoj, ali i tuđi račun. Tako su mu, kako je bio spriječen otići u Prag, kolege ‘kudaši’ sa sobom ponijeli njegovu isprintanu i uokvirenu fotografiju. Nosili su je svugdje. S njom su spavali, nazdravljali, na njoj rezali meso i išli u zahod. Na kraju su mu je darovali te ona sad visi na povlaštenom mjestu doma Srijensinih. Šalu na stranu, naglašava, u prvom planu uvijek im je nastup. Prije koji tjedan predstavili su se putem malih ekrana u emisiji Lijepom našom. Osim da su vrsni balarini, ustiju punih smijeha komentira, do izražaja je došao Marinov zaštitini znak:
— Kamera je krenula ravno na moje obrve. Iz profila mi je svaka dlaka stršila, mogo si ih izbrojit. To nije jedina njegova preznatljivost, napominje nam gospođa Kate Srijense. ‘On Vam je veliki hiperativac!’, uzvikuje. Svirao je u Tamburaškom sastavu mladih Župe Marije Mandaljene, bio je i crkovinar te sudjelovao u Župskom karnevalu za čije potrebe je jednom prilikom napravio u svojoj garaži most preko Omble duljine šest metara. ‘Nemam ja vremena više varit i brusit. Nije ni u redu vis a vis drugih koji se trude. Iz poštovanja prema onima koji redovito dolaze na probe tamburica, zahvalio sam se i vratio instrument’, objašnjava uz narodnu ‘ili balaj ili se kola ne hitaj’. A od bala, mada ga se kako nam je na početku kazao zasitio, još ne namjerava odustati. Isto je s običajem što se veže uz ‘dan ki dohodi jednom nami na godište’ – Festu sv. Vlaha.
Od 1986. ponosno obučen u župsku nošnju sudionik je čuda dubrovačkog Parca – veličanstvene procesije, kolaža svečevih moći i razvijenih barjaka. ‘Prvi put sam ga ponio malo prije Domovinskog rata. Tehnika savijanja je bitna. Ne bi se smio zavit. Moraš imat jaku snagu uz pulsinima, treba mu ugodit mjeru, ubrzanje, da on sam sebe nosi. Također, nije isto povijat u košulji ili onemu oklopu. Stari Župljani su bili peču ljudi. 2014. dopustio sam svom sinu da ga uzme. Morio me, lomio, ima strašnu volju. Donio bi barjak iz crkve i ispred kuće učio se. Reko sam mu tri puta u desno, tri u lijevo, bolje da se zavrne nego da ti ispade. Ali ne dam mu ga’, ističe Marin Srijense. Još je force u njegovim 57-godišnjim kostima, poručuje nam na kraju našeg susreta i napominje da ne zaboravimo pozvati sve ljubitelje tradicionalnih bala da se pridruže njihovom Društvu.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 20. studenog 2019.