Kanalizacija, kanalizacija i samo kanalizacija. Ovo je glavni problem kojeg je istaknuo svaki stanovnik Čibače kojeg smo srele u našem điru. ‘Svima nam je ovo gorući problem, kad bi nam to riješili, ovo bi naselje bilo bajno’, govorili su nam redom. Iako ima i ljepših stvari kojima se može započeti ovu reportažu, jednostavno smo morale naglasiti ovo za Čibačane neizmjerno važno infrastrukturno i komunalno pitanje bez kojeg im se svakodnevica katkada čini nepodnošljivom, a mnogi od njih su i poprilično ogorčeni jer im se rješenje ovog problema najavljuje već dulje vrijeme. Do sada smo điravale po gradskim kvartovima i naseljima, s čime ćemo svakako nastaviti, ali ovog smo se puta htjele malo odmaknuti od grada i vidjeti kako se živi u drugim krajevima naše županije, a Župa, odnosno predio Čibače učinila nam se kao dobar početak.
Pišu: Maria Prkut i Leona Rašica
‘Mala Hercegovina’
U lijepo i sunčano subotnje jutro prošetale smo se dijelom Čibače, onim kojeg se kolokvijalno naziva ‘Mala Hercegovina’, a to su nam potvrdili i tamošnji stanovnici, iako se dalo primjetiti kako to nevoljko to ističu. Većina njih došla je iz nekog dijela Hercegovine te se u Čibaču naselila prije 90-ih godina. Našu šetnju započele smo u Poslovnoj zoni Čibača koja je zacijelo ‘srce’ ovog dijela Župe. Jedine trgovine koje su ovim stanovnicima blizu nalaze se u Zoni, počevši od poznatih supermarketa pa do onih s građom, namještajem… Upravo tu je i najveća buka zbog skladišta velikog supermarketa koji s radom i ukrcajem počinje već u 6 sati ujutro što je popriličan problem za one čije se kuće nalaze tik do Zone. Od Poslovne zone proteže se Put Pera Kojakovića, zacijelo najdulja ulica u cijeloj Župi s više od 200 kućnih brojeva. Kad se jednom njome krene skoro pa da joj se ne nazire kraj. Njome smo prolazile tijekom ove reportaže i razgovarale s ljudima koji su uživali u vikendu bilo šetajući ili vodeći djecu na igralište, a gotovo su svi bili vrijedni i zaposleni u svojim đardinima ili su pak nešto radili i gradili oko kuće. Put Pera Kojakovića poput male je ‘magistrale’ koja povezuje cijelo ovo mjesto, a s lijeve i desne strane, do samog puta, protežu se raznolike kuće. Naime, na samom početku ovog dijela Čibače nalazi se dio brojnih nedovršenih zgrada čiji betonski zidovi ponešto ‘kvare’ sliku. Od Puta Pera Kojakovića račvaju se i bočno mnoge uličice u kojima su kuće gusto zbijene. Ta ‘Mala Hercegovina’ zapravo je poprilično neobično naselje koje kao da ne pripada tako blizu Dubrovniku te smo imali dojam kao da šetamo nekom ulicom u Slavoniji. Ipak, ima određenu draž, a posebno zbog prekrasnog zelenila i vrtova sa sezonskim voćem koji krase gotovo svako dvorište.
‘Svaki dan moramo do gore klapat’
Naši prvi sugovornici stariji su bračni par koji je iz Posušja u Čibaču stigao 1989. godine. Došli su u Župu ‘trbuhom za kruhom’ i očekivali da će im ovdje biti bolje. Tu su si izgradili kuću i sada uživaju s obitelji, a ponajviše s unučićima. ‘Ovdje smo vam svi Hercegovci u mjestu, malo tko je autohtoni Župljanin’, rekli su nam. I dok je gospođa poprilično zadovoljna svojim životom ovdje, njezin je suprug nešto oštriji. Mnogo toga mu smeta, a posebno je ljutit zbog dvije stvari – nedostatka kanalizacije i Puta Pera Kojakovića koji je davno, prema obećanjima, trebao biti spojen na magistralu.
-Kanalizacija i put su nam gorući problemi. Put Pera Kojakovića koji ide kroz naselje, trebao je biti jednosmjeran i spojiti se dolje negdje kraj nogometnog terena. Vi ne možete zamisliti kolika gužva nastane kad ljudi idu s posla. Ne može se proći, za izluditi je, ne mogu se dva auta mimoići. Put je jednostavno preuzak – ističe nam ova gospođa koja je kao i suprug željela ostati anonimna. Problema imaju i sa slabim singnalom telefona i interneta, a kabele su im, ističu, provukli preko tuđeg zemljišta umjesto njihovog. To je, dodaju, samo jedan od niza apsurda koji im smetaju.
-Igralište su djeci napravili prije jedno pet-šet godina. To je njima naravno izvrsno, ali i to je potpuni promašaj. Ispod igrališta su nasuli prostor od tri, četiri metra koji je mogao poslužiti za kakav kafić ili društvene prostorije. Nitko očito nije o tome razmišljao dok se gradilo nego su samo natrpali zemlju. Odavde prema gradu redovito idemo autobusom jer je autom gotovo nemoguće, a pogotovo u sezoni. Mislim da nigdje nema da javni prijevoz dolazi na magistralu, a ne ulazi u naselje kako je to kod nas slučaj. Svaki dan moramo do gore ‘klapat’. Ovdje se zapravo ništa nije promijenilo u ovih 30 godina otkako smo došli. Nekad mi se čini i da je sve gore. Nema nikakvog pomaka, zapeli smo. Jedino što su se kuće toliko izgradile da sve izgleda k’o da je na divlje – ispričao nam je ovaj gospar i dodao: ‘E, i turisti su ono što se polako i kod nas mijenja. Nema ovdje kuće koja nije iznajmljena’. Iako tijekom našeg đira nismo srele baš previše turista, mnogi su nam stanovnici Čibače naglasili da ih bude poprilično. ‘Svako malo Kinezi provire iz neke od kuća. Tko bi prije pomislio da će se u Župi ovoliko iznajmljivati’ – rekli su nam neki od njih.
Veliki su problem u ovom mjestu i ‘gaseri’. Naime, iako je na samom ulazu u Čibaču jasno naznačeno ograničenje brzine od 20 kilometara na sat, nekima to ne predstavlja neku bitnu stavku u životu pa prebrzo voze ovim ionako uskim putem. A, trebali bi biti oprezniji s obzirom da se kuće nalaze tik do puta te svaki tren iz njih može istrčati neko dijete. — Svi se ovuda gasiraju, uvijek nekud žure. Nitko ne pazi. Domaći ljudi još i znaju ovdašnje prilike pa uspore, ali stranci ili oni koji nisu odavde zalete se, a pogotovo u smjeru Poslovne zone – rekla nam je naša sugovornica.
Simpatični sezonci
S mnogima smo od njih porazgovarali, ali su nas iznenadili i brojni simpatični ‘sezonci’ koji nam dolaze iz Zagreba, Slavonije pa sve do Makedonije. Bilo je dragocjeno saznati i njihove dojmove o ovome mjestu u koje se mnogi od njih vraćaju već godinama. ‘More nas je privuklo u Župu’, isticali su nam. Svidjela im se posebno i topla klima te dragi i gostoljubivi ljudi. Svi oni zadovoljni su Čibačom. Taman pri povratku s uspona na Vlašticu susreli smo planinarku iz Zagreba Ivanu Pataki. To subotnje jutro odlučila je iskoristiti za rekreaciju, ali je i za nas odvojila vremena kako bi nam prenijela svoje dojmove.
-Sezonka sam, a ove godine radim u Orašcu. Svaki dan putujem na posao, a kako nemam auto idem autobusom pa me vozač naše tvrtke pokupi usput. Nije baš lako doći, a posebno mi je problem što nemam pokaza. Plaćam za prijevoz 600 kuna mjesečno što nije malo. Kad bi barem postojala neka priključna karta da bih mogla direktno doći do Orašca. Već četvrtu sezonu stanujem u Čibači. Ovdje je mirno, blizu je more i imam sve što bih mogla poželjeti u jednom mjestu – rekla nam je Pataki. Ana i Katarina simpatične su Makedonke koje u Čibači rade i žive, a ovo im je prva sezona na našem području. Jezik im ne predstavlja nikakav problem jer, ističu, i makedonski ima ‘zeznute’ padeže. — Ovdje nam je odlično, radimo u Čibači pa nam je to super, ne moramo putovati daleko. Za deset minuta pješice smo na poslu. Ovdje smo šest mjeseci, a ja ostajem nekad i cijelu zimu. Ne fali nam ništa, ljudi su dragi. U Dubrovnik nas je privuklo more. Prošle smo pola Europe, ali nismo imale priliku raditi na moru i tako smo odlučile doći. Sviđa nam se, lijepo je i vruće za razliku od Njemačke i Švicarske gdje smo do sada bile – otkrile su nam Ana i Katarina. Jedna gospođica koja je htjela ostati anonimna također je zadovoljna je životom u Čibači, mada…
-Živim u Čibači, a radim na Babinu kuku. Malo jest daleko, ali snalazim se. Putujem na posao autobusom, a zna biti ludnica pogotovo tijekom sezone. Ponekad se teško ukrcati koliko turista bude po stanicama. Inače, ovdje sam vrlo zadovoljna. Mjesto je ugodno za život, a najviše mi paše što ima puno zelenila – naglasila je.
Oprez oko djece
Dalje šetajući susreli smo gospodina koji je marljivo radio u đardinu. Kratko je s nama porazgovarao i rekao kako je njegova supruga Župka dok se on u Čibaču doselio 1955. godine. U njoj, naglašava neki žive bolje, neki lošije. On pak puno radi pa živi dobro. U njegovoj neposrednoj blizini veliko je dječje igralište na kojem se brojna djeca kojih je u Čibači zaista mnogo rado igraju. Ipak, roditelji te bake i djedovi drže ih pod budnim okom kako ne bi slučajno izletili na put, a ponovno zbog onih ‘gasera’ kroz naselje.
-Kad nam djeca nisu na igralištu, igraju se kod kuće. Zatvorimo dvorište i dobro ih pazimo jer je kuća uz cestu. Navedeno je ograničenje, ali ga malo tko poštuje. Jedva čekamo i da nam naprave kanalizaciju, dodijale su nam ove septičke jame – rekao nam je. Jedan od krasnih vrtova koji je privukao našu pažnju onaj je gospara Zdenka.
-Tko ima volje kopati, ima i vrta. Svi nešto malo oko kuće kopaju, puno je zelenila u našem mjestu. To je zapravo za začuditi se jer se zgrade grade, a nitko ne misli na zelenilo. Ja sam ovdje preko 30 godina, a podrijetlom sam iz Slavonije. Kada sam došao u Čibaču tu je bila pustinja, nigdje nije bilo nikoga, a sada se sve promijenilo. Naselje se toliko izgradilo – ističe gospar Zdenko te dodaje kako im je trenutno najvažnije da im se napravi kanalizacija koju već dulji niz godina čekaju. ‘Pa 21. je stoljeće, moraju je napokon dovesti’, dobacio je. Njegovu smo susjedu zatekli dok je šetala s unučićem u naručju. Ističe i ona kako pod hitno trebaju kanalizaciju. Radi u gradu pa svakodnevno putuje autobusom. Samo bi zbog posla živjela u gradu. Inače, Župu ne bi mijenjala ni za što. — Ovdje barem imamo dovoljno mjesta i parkinga. To kod nas nije problem kao u gradu. Mi smo odavno u Župi. Sve se s godinama promijenilo, sve se izgradilo, iako već je sad stalo. Sad je najlakše tko ima malo veću plaću kupiti stan. Tko više može graditi kuću kad su cijene otišle u nebo? – naglasila je ova gospođa.
Putem Pera Kojakovića, tzv. Malom Hercegovinom prođirale smo u nekoliko navrata kako bismo u potpunosti ‘upile’ dojmove naših sugovornika. O jednome problemu nisu govorili, a to je svakako onaj čistoće ulice, točnije, reciklažnog dvorišta neposredno Poslovnoj zoni u kojem nas je dočekao poprilično neugodan vonj te hrpa otpada koji nije još bio odvezen. Nekolicina stanovnika Čibače na ovaj su problem neposredno ukazivali te žele da se on riješi kako ne bi slali lošu sliku turistima koji su u ovom mjestu sve češći, ali i kako bi Čibača za njezine stanovnike bila još ljepše mjesto za život.