Ovog petka čeka nas večer hrvatskih skladatelja u pravom smislu te riječi. Bit će tu pjesme Josipa Hatzea u interpretaciji njegova unuka, Rubena Radice – zapravo ovaj koncert i posvećujemo njemu jer je profesor preminuo ove godine. Imat ćemo svojevrsni in memoriam. Potom su tu Bersine pjesme u instrumentaciji Pavla Dešpalja, krasne male interpretacije poput ‘Suite za gudače’ Miroslava Miletića, Dobronićevi ‘Jelšonski tonci’… Svakako, jedna lijepa večer u kojoj će publika uživati – pred sam koncert u petak, 22. listopada u Kneževu dvoru, priča nam dirigent maestro Ivan Hut, sada već ‘punopravni član’ Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Pod njegovim ravnanjem, Orkestar će prirediti jednu ugodnu večer, a pridružit će im se i Marta Hut, proslavljena sopranistica, supruga mo. Huta. Maestro će kroz šalu reći kako se polako ‘prešaltavaju’ iz uloge ‘mama i tata’ u uloge ‘dirigent i sporanistica’, ali sve je to život. S njim smo, tik pred probu, osim o koncertu pričali i o mnogobrojnim temama koje muče Orkestar, ali su i dio globalne kulturne slike danas.
Gotovo ste godinu dana u Dubrovniku. Zadovoljni ste?
Supruga, sin i ja obožavamo ovaj grad. Malo jest daleko, ali sve to ima svoju čar, tu nedodirljivost. Evo, malo po malo, s ljudima u Orkestru našao sam zajednički jezik i funkcioniramo. Sad treba graditi sve dalje, povećavati Orkestar, pronaći prostor…
Dodirnuli ste bolnu točku, adekvatan prostor. Ujedno, prostora za rast Orkestra ima, ali?
Ima i nema prostora. Zapravo bismo trebali dobiti prostor koji Orkestar zaslužuje i koji treba. Iskreno, ne razumijem kako bismo trebali dugoročno raditi u ovakvim uvjetima. Znam da smo mi glazbenici često percipirani kao ‘zadnji na listi’ i sve je to u redu, ali isto tako imamo svoju vrstu samopoštovanja. Svi smo mi školovani, Grad se s nama diči. Nekako, volio bih doživjeti – dok sam tu – neki prostor koji je ekvivalent kvaliteti Orkestra. Zaista, premašio je svoje prostorne granice, a jasno je da kad nema prostora, nema potrebe niti za dodatnim zapošljavanjem i zatvara se začarani krug. Kad bi Orkestar bio smješten u velikom prostoru, bilo bi evidentno da treba još zaposlenih. Ali, opet sve to zavisi o višim instancama.
Ali, možemo gledati sa svjetlije strane. Uključujući Vas, došlo je jako puno mladih, novih profesionalaca u Orkestar u posljednjem razdoblju.
Apsolutno. Preporodio se i još će se toga događati, međutim ne govorim o zapošljavanju kad netko ode u mirovinu, već o klasičnom proširenju. Pa da imamo četiri horne, trombone, više od jednog kontrabasa, engleski rog… Milijun je opcija kojima bismo proširili sam repertoar, a potom i uštedjeti u smislu pozivanja gostujućih glazbenika.
To vuče za sobom bolju promociju? Ipak smo grad kulture.
Nije crno, ali može biti ‘bjelije’. Koji put i crno postane bijelo kad se čovjek navikne. Tako da je ovaj grad poseban po svemu u svijetu, trebalo bi to malo obuhvatiti na više načina. Radi se o jedinom orkestru u krugu do Splita, trebalo bi se malo ‘pozabaviti’ njime. Čak tu i ne pričamo o sluhu ili financiranju, već o osvješćivanju što je uopće jedan orkestar. Nije to ‘ekipa koja se skupila’ pa nas je eto dovoljno. Jednostavno se mora razumjeti da pet ljudi nikad neće zamijeniti deset ljudi i zbog tog ga treba proširivati. Kad tjerate jednog da radi za dvoje, brzo ćete ga potrošiti. Mada, svi glazbenici vole svirati, zaista uživamo u tome. Mi ne radimo, nego sviramo. Kad kažu: ‘Pa što se živcirate, vi svirate za život’. Nije baš to tako jednostavno, radi se o profesionalnim glazbenicima koji su se školovali za taj rad. Pričamo o svim onim igrama u djetinjstvu koje nismo igrali, izlascima koje smo propustili, roditeljima koji su se odricali kako bismo stekli neki status, bili akademski muzičari. Opet, to je poziv koji voliš i – nema dalje. Znači, dolazimo do toga da je kultura standard jednog grada – kakva je ona, takav je grad i država. Primjerice, sama Njemačka izdvaja više nego pola Europe za kulturu. I to će im se vratiti, ali ne u novcima. E to je ovdje problem. To drugo je itekako bitno i kad bi se to osvijestilo, stvari bi krenule na bolje. Ružno je za glazbenika ili bilo kojeg drugog kulturnjaka osjećati se ‘na teret’. Kao, samo uzimamo, a ništa ne dajemo. A zapravo, treba nas doći čuti, vidjeti, osjetiti, doći otvorenog srca…
Ostavlja se dojam kao da niste ‘profitabilni’ u financijskom smislu?
Novac je jedino mjerilo. Kultura nikad neće zarađivati. Ustvari, hoće pop kultura. Kultura je privilegija i standard. Zašto se grad ili država ne bi dičili s, recimo, toliko i toliko orkestara? Tako svijet funkcionira i tako je financirao stotinama godina prije. Ne znam u čemu je sad kvaka da se mora vratiti ekvivalent u novcu, kad zaista nije stvar u novcu. Baš kao i u teškim situacijama, gdje novac ne bude rješenje, već pomoć, empatija… Novac nije ništa drugo, doli sredstvo da se dođe do proizvoda.
Iako nas je zahvatila snažna kriza, nadali smo se da će ona na neki način ‘poravnati vrijednosti’. Izgleda da nije?
Nije. Novac je mjerilo života, a devedeset posto ljudi na svijetu ga nema. To je krivo u srži svijeta, maknite novac – eto života. To su neka promišljanja. Gledajte, ne vrijedim ja koliko vrijedi publika. Orkestar ne vrijedi radi publike, već zato što je orkestar. Na kraju krajeva, ljudi smo i čeznemo za nečim višim. Doći na kraju dana na koncert, osjetiti i uživati u nečemu. Svako ima neke svoje boljke i može se poistovjetiti sa sretnom ili tužnom melodijom. Bagateliziram, ali to je to. Gubi se ona globalna kultivacija ljudi u smjeru glazbe, baleta, jezika – zapravo, nestala je. Jedina dobra stvar s pandemijom jest što ljudi nose maske i napokon se moramo gledati u oči. A u očima je sve. Totalno smo se udaljili!
Hoćemo li imati publiku za 20 godina?
Nažalost, publika se ne odgaja. Unutar Orkestra radi se na edukacijama, međutim djeca gledaju ono što im se radi ili priča među uzorima. Ukratko, ako ste odgojeni u kući u kojoj se govori kako ‘glazbenici ništa ne rade’ i sami nastavljate tako govoriti. I globalna svijest o tim vrijednostima je nestala. Stala. Eventualno je postojeći samo sport, ali opet to je zato što je vidljiv, jer ima u sebi natjecanje. Ali nije sve u životu natjecanje…
Danas se i glazba okreće kompetitivnom? Tko će imati više klikova, show emisije s glazbom…
Sve se bagatelizira, gubi se zajedništvo, grupno muziciranje, ma općenito sve grupno nestaje. Sad se to toliko iskrivilo, da primjerice, više ni dva slikara kad se sretnu ne pričaju o tome koju su boju koristili, pogodili i kakav su zalazak sunca vidjeli, nego tko je koliko slika prodao. I onda ovaj koji je prodao tri slike je bolji od ovog koji je prodao jednu. I gdje je tu umjetnost?