Ma želim da napišete kako sam sretan i zadovoljan. Ovo mi je ljepota življenja – kaže nam Luciano Capurso, poznatiji kao Luči, član legendarnih Dubrovačkih trubadura, s kojima je obišao čitav svijet, a danas uživa u druženju s prijateljima u svom lokalu Libertina, kojeg je s pokojnom suprugom Jagodom otvorio 1979. godine, a koji danas predstavlja jedno od nezaobilaznih mjesta domaće čeljadi.
– Tada sam još bio aktivan u Trubadurima, a Jagoda bi vodila lokal dok mene ne bi bilo. Inače, ime smo lokalu dali prema starom dubrovačkom novcu. Imam ovdje jednu repliku, ali nikad nisam uspio naći neki original – ističe Luči. Lokal, koji se zapravo češće među čeljadi zove ‘Luči’ nego ‘Libertina’, ostao je nepromijenjen od dana otvaranja. Na cjeniku se mogu pročitati šaljive riječi Dubravka Merlića: ‘Zbog škrtosti vlasnika interijer je ostao nepromijenjen do dana današnjeg’.
– Teško mi je ovo sve održavati. Sve je ovdje rađeno ‘starom tehnologijom’. Imam tu i starih umjetnika, o svakoj slici na zidu moglo bi se danima pričati. Ima tu ljepote – govori Luči dok se pogledom osvrće na zidove Libertine, prepune sjećanja.
Mužikanti, umjetnici, pomorci…
– Moja pokojna žena i ja godinama smo se trudili, ali su ustvari gosti napravili Libertinu poznatom. Ljudi koji su ovdje iz dana u dan. A kako stari lokal, stare i gosti. Moj sin Mario je sada vlasnik i preuzeo je posao, ja mu samo pomažem. Ja sam ovdje otac koji uči svoju djecu da budu dobri! Dolaze i mlade generacije, koje uživaju u jednom lijepom ambijentu kakvog više nema nigdje u gradu. Onda vide ovdje Dom… Ozbiljnih ljudi, da ne rečem grubo. Pogusta ih pa se vrate – objašnjava nam te dalje nabraja ‘vrste’ svojih gostiju.
– Ovdje dolaze i mužikanti i umjetnici. Baš sad u Kazalištu rade zanimljivu predstavu, redatelj je Matko Sršen, lijep šaljivi komad na dubrovačkom jeziku. S novim ravnateljem Vlahinićem to je novi zamah u dubrovačkoj kulturi, mislim da će biti veličanstveno – ističe pa nastavlja:
– Dođu mi i pomorci, moji prijatelji koji dolaze već godinama. Svi oni manje više znadu strane jezike. I drugi moji gosti znadu jezike, sve se to izmiješa u jednu ljepotu. Stranci ovdje dolaze ljeti, dive se lokalu, njegovom interijeru. Libertina je svoje mjesto našla u svim svjetskim vodičima. Svi mi govore: ‘Nemojte nikad mijenjati sve ovo, da ostane ovako’. U 35 godina svakog dana se događa neka nova ljepota. Evo, sad je tu teta Jele, koja dođe na kavu – kaže nam Luči.
Vrijeme je blagdana, bliži nam se doček Nove godine, sjetili smo se dočeka uz Trubadure.
– Ma to je najveća grehota, bila je to predivna tradicija za koju sam odvajao svoje slobodno vrijeme, a nikad nisam ništa naplatio. Otkad su neki ljudi pošli iz Poglavarstva neke su se stvari okrenule. Možda to smeta i mužikantima koji pjevaju te noći. Ma ne moram ja pjevat, nek pjeva netko mlađi, ali neka s tom pjesmom ‘La Musica Di Notte’, koju znaju svi po cijelom svijetu, bude obilježen Doček. Ta tradicija je zaboravljena, a ta pjesma je bila najljepši dio novogodišnje noći. Zaboravljaju ljudi i Trubadure i naše velike uspjehe, ali neka ide kako ide. U 21. stoljeću smo… A onaj drugi tko svira je opet katastrofa. Imamo mi u Gradu jako dobrih mužikanata, dobrih pjevača. Ove godine je Cetinski, a ljudi u Dubrovnik ne dolaze radi Cetinskog, već zbog grada, da u njemu dočekaju Novu godinu. Mi možemo to organizirati s našim snagama, naučiti naše ljude, da se potrude za tu noć – ističe Luči te dodaje kako je ovih blagdana grad lijepo okićen.
‘Trubaduri? Rad, rad, rad…’
Kad ga se pita o Dubrovačkim trubadurima Luči bira riječi. Pitamo ga što mu je prva asocijacija kad netko spomene riječ – Trubaduri.
– Pjevači koji su živjeli i stvarali svoju glazbu. Ako kao umjetnik ne možeš zadovoljit sebe, što ćeš onda zabavljat narod. Ja se zato više i ne bavim glazbom, jer previše u njoj izgaram. Završio sam klarinet na Muzičkoj akademiji, vježbao sam po 7-8 sati, jako sam ušao u tajne instrumenta. Puno se treba mučiti i učiti da nešto stekneš, a danas je to nemoguće. Ima i danas velikih glazbenika, instrumentalista. Za jedan ansambl kao što smo mi bili to je rad, rad, rad. Važan je i temperamenat. Marko Brešković i ja smo jako voljeli taj posao. Kad su neki članovi i otišli iz ansambla, Marko i ja ostali smo srž. Da me volja danas napraviti Trubadure, mogao bih i danas s mladim mužikantima to učiniti. Ali ja više nemam vremena s tim se zafrkavati – govori nam Luči, inače koautor navijačke pjesme splitskog Hajduka ‘Bili su bili vrhovi planina’. Kad su ‘Bili’ slavili stogodišnjicu, dogodilo se da su zaboravili na Trubadure.
– Nisu nikoga od nas zvali. Nisu se sjetili. Ta pjesma je dobila status narodne pjesme. Kad je bila svečana akademija Hajduka čudio sam se kako nema pjesme, ali odpjevana je na kraju proslave. Ti stihovi, ta ljepota, koliko je to jaka pjesma. Marko i ja smo dio te pjesme čuli u Zagrebu među nekim navijačima Hajduka, dosta se sramežljivo pjevala. Onda sam rekao Marku: idem još malo nađontat da pjesma bude duža, dodali smo dio ‘Ruke ćemo skupa za bile dići…’ i tako je nastala pjesma – prepričava nam Luči, čije ime stoji i u rubrici autora brojnih pjesama Trubadura. Je li ikad tražio tantijeme od ZAMP-a?
– Ja to nisam napravio. Imao sam pjesama i na Splitskom festivalu, neke su prijavljene, a neke nisu. Nikad nisam dobio ni solda. Nisam ni tražio. Sin Mario mi je rekao da će mi on to tražiti, ali… Ma to moram srediti jednog dana, otići u Split u ZAMP, oni mi šalju račune za lokal. I tu nema isplate zaostataka, nego tek kad se prijaviš onda ide isplata. Bio bi tu neki solad, ali me to ne prema, važno mi je da se pjesme slušaju. Možeš pojesti jedan objed, ali ne možeš dva! – zaključuje.
Pitamo ga i kako se dogodilo da su na Euroviziji 1968. godine u Stockholmu (‘Jedan dan’ te je godine osvajao Europu i svijet) od svih Trubadura samo Hamo Hajdarhodžić i on bili u prvom planu televizijskih kamera.
– Tada su pravila bila drukčija. Mogla su nastupiti dva pjevača s pratećim vokalima. Tako se dogodilo da smo Hamo i ja bili solisti, a Marko, Đelo, Laci i Bobo prateći vokal. Bili su i oni na sceni, ali mi smo bili u centru. Danas to više nije kao onda. Nas je u Zagrebu ispratilo tisuće i tisuće Zagrepčana. S balkona smo pjevali tisućama ljudi na Trgu bana Jelačića. Stvarno su nas pratili, to je strašno bilo. Mislili su da smo prvi, ali na kraju smo bili sedmi. Nakon toga smo prošli cijelu Europu, cijeli svijet, pjevali našim ljudima. Osim festivala i naših velikih pjesama, stalno se spominje taj nastup – ističe Luči.
‘Ovdje nitko nikoga ne štrapaca’
Naviru sjećanja, jedno od njih je svakako i legendarna kazališna predstava Matka Sršena ‘Libertina’, rađena prema zbivanjima u Lučijevom lokalu.
– Matko Sršen i Marin Gozze došli su pitati Jagodu i mene bi li mi pristali da oni cijeli lokal ‘prenesu’ u kazalište. Predstave su bile jako dobro posjećene i uspješne. Bila je to serija u pet nastavaka. Tu je Glorija Šoletić bila izvanredna kao humorist. Sjajni su bili i Branimir Vidić Flika, Niko Kovač, Žuža Egrenyi, koja je uživala u predstavi, dubrovačkom jeziku… Onda se Matko nešto snervo pa nije htio dalje pisati. Htjeli su to prenijeti i na televiziju, ali se to nije dogodilo – prisjeća se Luči.
Zanima nas kako se snalazi s fiskalizacijom, a on nam odgovara:
– Onaj što više nije ministar… kako se zove? Linić? Nešto najjače što je izmislio je fiskalizacija. Mi fiskalizaciju čak i izvozimo nekim državama. To je tako predivno izmišljeno da ne možeš mrdat! Za mene je to dobro, a što mogu onome kome to nije dobro. Što ja imam govorit protiv fiskalizacije, kad je to netko pametno izmislio. Eto, jedino je PDV velik, to je preteško, ne govorim samo o meni. Svim građanima. Država je skupa – kaže nam Luči pa se ispravi: – Sad idemo malo u politiku!
Pitamo ga jesu li oni s druge strane šanka često psiholozi i psihijatri, a Luči će k’o iz topa:
– Kako ne!? Pa ja u sekundi o vama znam sve! To je jako težak posao, ali svakoga znam. Najvažnije je što ljudi koji dođu ovdje ne govore grube riječi. Dolaze ljudi pošteni, s dobrim namjerama. Možemo se zafrkavat i sotavat, ali ljepota je u tome da nitko nikoga ne vrijeđa, ne štrapaca i da se nikad ne svađamo. To je ljepota Libertine. Ovdje je svatko dobro došao i ovdje nitko na nikoga ne reži. Onaj koji reži ne dolazi – zaključuje Luči.
– Htio sam da ima više ljudi u lokalu, onda je veća inspiracija – kaže nam na kraju Luči te svojim sugrađanima poručuje:
– Čestitam svim mojim sugrađanima sve najbolje po festama!