Od svih mjesta ovoga svijeta, ona je izabrala grad. Ili je Dubrovnik možda – izabrao nju. Ljubav je to koja traje već šezdeset godina, od daleke 1961. godine kad je gospođa Inga Kahlert prvi put stigla u naš grad. Otad, posjećuje ga svake godine dvaput, najčešće po 35 dana. Znali smo odmah gdje ćemo je sigurno naći – od devet sati u Orsana na kavi. Tek onda počinje dan. Onaj dubrovački…
Nažalost, veliku obljetnicu dolaska pokvarila je pandemija, stoga je gospođa Inga dvije godine provela sama, u Bonu, bez svojih dubrovačkih prijatelja. A ima ih puno, iako kaže kako svake godine ‘obiđe i Boninovo i Mihajlo i Orašac’. Ali, dodaje, i to je život.
— U šestom mjesecu prije dvije godine izgubila sam prijateljicu Slavicu Đuho, a ove godine prijatelja Srećka Banića, koji mi je bio kao brat. Kod Slavice sam sve ove godine, još od rata, boravila tijekom svojih dolazaka – ističe. Evo, već trideset godina je prošlo od rata, a važna je to njoj obljetnica dolazaka u grad, mada ne misli da je to velika stvar. Ne bismo se složili, naime, gospođa Inga Kahlert dugo je pomagala u ratu i poratnim godinama.
Dubrovačka svakodnevica potpuno je različita
—Nisam puno niti mogla, možda dvije tri familije, jednom sam lapadskoj apoteci dala višu svotu novca u ratu i to je to. Bila je i jedan manja donacija ‘Dubrovačkim starinama’ i eto, od te 1992. godine imam kao zahvalu besplatne posjete zidinama – kaže kroz osmijeh. Redovno, kroz male svote, pomaže i Udruzi distrofičara.
Puno ljudi zna gospođu Ingu, dovoljno je jedno jutro u Orsana za uvjeriti se. Dubrovačka svakodnevica potpuno je različita bojama, okusima i mirisima od one njemačke. Čak je i kava drukčija. Utoliko je bilo još i teže pregrmiti razdoblje ‘lockdowna’.
—Bilo mi je grozno jer živim sama. Nemam vele kontakata, samo jednu poznanicu, idemo uvijek ponedjeljkom na gimnastiku i odnedavno i u šetnju. Kod nas su bile znatno strože mjere pa se nisi smio niti družiti. Ukratko, dvije godine nikome nisam pružila ruku, kamoli nekog zagrlila. Niti rodbinu! – reći će nam.
—Držimo se mi mjera, ali sam se upravo ovdje u Dubrovniku nedavno toliko uzrujala u autobusu punom đaka. Oni svi nose maske pod nosom, jednoj sam rekla da stavi masku kako treba! Ili mi kažu drsko: ‘Glavno da vi nosite.’ Kako ta djeca ne shvaćaju da je to jedan od najvažnijih načina za štititi sebe i druge. Inače, šest desetljeća nakon, vidim, promijenio se stav ljudi, to se nekako najbolje očituje iza rata. Ljudi više ne razmišljaju na način: ‘Ja imam, imat ćeš i ti’, nego je prisutna separacija. Još i taj famozni ‘lockdown’, nitko više nikog ne pozna. Nije tako u Orsanu, ovo je neki mali svemir za sebe – reći će kroz osmijeh.
Sigurno nije lako prisjetiti se najdražeg trenutka u 60 godina, ali vrijeme kad je radila kao vodičica’, kaže, joj je među dražima.
—Još uvijek ima ljudi koji misle da sam u biti dolazila ovdje raditi kao vodička, a to sam radila samo kratko vrijeme. ‘Držala’ sam tri hotela, Splendid, Bellevue i Vis, današnji Vis 2. Evo, neki više ni ne rade – ističe.
‘Vidi, žensko na motoru!’
Iako ima još jedan vaučer za iskoristiti, jer je uz nadu kako će ipak doći dvije godine kupovala avionske karte, nije gospođa Inga uvijek dolazila avionom. Dapače!
— Dolazila sam godinama svojom Volkswagen ‘žabom’, vidim da po gradu ima još koja. Na kraju sam je ostavila u gradu, prodana je i to je to. Nakon toga, imala sam automobil dubrovačkih tablica, rumunjskog oltcita, a taj nikad ničem nije služio. Grozno! – kaže kroz smijeh gospođa Inga. Vozila je ona osamdesetih i motor po gradu, kad je to bilo ‘čuđenje u svijetu’.
—Bio je to mali ‘brbrm’. Prijatelj mi ga je posudio, vozila sam se po gradu i ljudi su se okretali zamnom, kao ono: ‘Vidi, žensko na motoru!’ Ipak, nitko mi nije dao prednost! – možda je to zbog takvog vremena, dodat će nam.
Ljudski kontakt je nezamjenjiv —Kad dolazim u Dubrovnik, punim baterije, zato mi je pauza bila teška. Srećom, telefoni su tu, a komunikacija nije tako skupa i komplicirana kao prije. Ipak, ljudski kontakt je nezamjenjiv. Sve je drukčije, u Njemačkoj se živi drukčije, jede se drukčije – i puno manje (smijeh). Dubrovnik je moj dom, moje sjedište, moj grad – govori sjetno. ‘Rupa’ u dolascima polako se popunjava, a gospođa Inga već planira uskršnju vizitu. U Orsana je ugodno jesenje sunce, polako se penje i glava je u hladu. Ostavili smo je, priprema se za njemačku zimu… Vidimo se na proljeće!