Aktualno

LJUBAV JE TO KOJA TRAJE VEĆ 60 GODINA Gospođa Inga izabrala je Dubrovnik. Ili je grad izabrao nju

Od svih mjesta ovoga svijeta, ona je izabrala grad. Ili je Dubrovnik možda – izabrao nju. Ljubav je to koja traje već šezdeset godina, od daleke 1961. godine kad je gospođa Inga Kahlert prvi put stigla u naš grad. Otad, posjećuje ga svake godine dvaput, najčešće po 35 dana. Znali smo odmah gdje ćemo je sigurno naći – od devet sati u Orsana na kavi. Tek onda počinje dan. Onaj dubrovački…

Nažalost, veliku obljetnicu dolaska pokvarila je pandemija, stoga je gospođa Inga dvije godine provela sama, u Bonu, bez svojih dubrovačkih prijatelja. A ima ih puno, iako kaže kako svake godine ‘obiđe i Boninovo i Mihajlo i Orašac’. Ali, dodaje, i to je život.

— U šestom mjesecu prije dvije godine izgubila sam prijateljicu Slavicu Đuho, a ove godine prijatelja Srećka Banića, koji mi je bio kao brat. Kod Slavice sam sve ove godine, još od rata, boravila tijekom svojih dolazaka – ističe. Evo, već trideset godina je prošlo od rata, a važna je to njoj obljetnica dolazaka u grad, mada ne misli da je to velika stvar. Ne bismo se složili, naime, gospođa Inga Kahlert dugo je pomagala u ratu i poratnim godinama.

Dubrovačka svakodnevica potpuno je različita

—Nisam puno niti mogla, možda dvije tri familije, jednom sam lapadskoj apoteci dala višu svotu novca u ratu i to je to. Bila je i jedan manja donacija ‘Dubrovačkim starinama’ i eto, od te 1992. godine imam kao zahvalu besplatne posjete zidinama – kaže kroz osmijeh. Redovno, kroz male svote, pomaže i Udruzi distrofičara.

Puno ljudi zna gospođu Ingu, dovoljno je jedno jutro u Orsana za uvjeriti se. Dubrovačka svakodnevica potpuno je različita bojama, okusima i mirisima od one njemačke. Čak je i kava drukčija. Utoliko je bilo još i teže pregrmiti razdoblje ‘lockdowna’.

—Bilo mi je grozno jer živim sama. Nemam vele kontakata, samo jednu poznanicu, idemo uvijek ponedjeljkom na gimnastiku i odnedavno i u šetnju. Kod nas su bile znatno strože mjere pa se nisi smio niti družiti. Ukratko, dvije godine nikome nisam pružila ruku, kamoli nekog zagrlila. Niti rodbinu! – reći će nam.
—Držimo se mi mjera, ali sam se upravo ovdje u Dubrovniku nedavno toliko uzrujala u autobusu punom đaka. Oni svi nose maske pod nosom, jednoj sam rekla da stavi masku kako treba! Ili mi kažu drsko: ‘Glavno da vi nosite.’ Kako ta djeca ne shvaćaju da je to jedan od najvažnijih načina za štititi sebe i druge. Inače, šest desetljeća nakon, vidim, promijenio se stav ljudi, to se nekako najbolje očituje iza rata. Ljudi više ne razmišljaju na način: ‘Ja imam, imat ćeš i ti’, nego je prisutna separacija. Još i taj famozni ‘lockdown’, nitko više nikog ne pozna. Nije tako u Orsanu, ovo je neki mali svemir za sebe – reći će kroz osmijeh.

Sigurno nije lako prisjetiti se najdražeg trenutka u 60 godina, ali vrijeme kad je radila kao vodičica’, kaže, joj je među dražima.
—Još uvijek ima ljudi koji misle da sam u biti dolazila ovdje raditi kao vodička, a to sam radila samo kratko vrijeme. ‘Držala’ sam tri hotela, Splendid, Bellevue i Vis, današnji Vis 2. Evo, neki više ni ne rade – ističe.

‘Vidi, žensko na motoru!’

Iako ima još jedan vaučer za iskoristiti, jer je uz nadu kako će ipak doći dvije godine kupovala avionske karte, nije gospođa Inga uvijek dolazila avionom. Dapače!

— Dolazila sam godinama svojom Volkswagen ‘žabom’, vidim da po gradu ima još koja. Na kraju sam je ostavila u gradu, prodana je i to je to. Nakon toga, imala sam automobil dubrovačkih tablica, rumunjskog oltcita, a taj nikad ničem nije služio. Grozno! – kaže kroz smijeh gospođa Inga. Vozila je ona osamdesetih i motor po gradu, kad je to bilo ‘čuđenje u svijetu’.

—Bio je to mali ‘brbrm’. Prijatelj mi ga je posudio, vozila sam se po gradu i ljudi su se okretali zamnom, kao ono: ‘Vidi, žensko na motoru!’ Ipak, nitko mi nije dao prednost! – možda je to zbog takvog vremena, dodat će nam.

Ljudski kontakt je nezamjenjiv —Kad dolazim u Dubrovnik, punim baterije, zato mi je pauza bila teška. Srećom, telefoni su tu, a komunikacija nije tako skupa i komplicirana kao prije. Ipak, ljudski kontakt je nezamjenjiv. Sve je drukčije, u Njemačkoj se živi drukčije, jede se drukčije – i puno manje (smijeh). Dubrovnik je moj dom, moje sjedište, moj grad – govori sjetno. ‘Rupa’ u dolascima polako se popunjava, a gospođa Inga već planira uskršnju vizitu. U Orsana je ugodno jesenje sunce, polako se penje i glava je u hladu. Ostavili smo je, priprema se za njemačku zimu… Vidimo se na proljeće!

Pročitajte još

MOLBA DUNDA IVA Ako ovo pročita gospar koji mi je donio takujin, neka mi se javi!

Dulist

OBAVIJEST IZ ELEKTROJUGA Radovi u Sustjepanu odgođeni za sutra

Dulist

BRAVO MAJA I MIRKO, BRAVO SVI! Kupljen je još jedan prijeko potreban uređaj za bolnicu

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija