LJETNIKOVAC SORKOČEVIĆ NA BATALI ‘PUNI’ PET STOLJEĆA OD DOVRŠETKA GRADNJE Spomenik umijeću i geniju Petra Junija Sorkočevića

U ovo vrijeme podudaraju se dvije značajne obljetnice za Zavod za povi­jesne znanosti u Dubrovniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koji je utemeljen 1949., međutim prvi broj časopisa Anali je objavljen 1952. godine. Dakle, Zavod uskoro bilježi 70 godina svog uspješnog i aktivnog djelovanja zahvaljujući kojem je postao prepo­znatljivo ime, ne samo u Gradu, već u Hrvatskoj te šire pa ne čude činjenice da je posrijedi jedna od najcitiranijih ustanova Hrvatske akademije znano­sti i umjetnosti te jedna s najbogati­jom izdavačkom djelatnošću. Također, 2021. navršilo se pet stoljeća od dovr­šetka gradnje ljetnikovca Sorkočević na Batali, dugogodišnjeg doma Zavodu kojim nas je ovim povodom proveo znanstveni savjetnik Relja Seferović.
Klasičan primjer renesansne gradnje
— Sam ljetnikovac spomenik je umi­jeću i geniju jednog čovjeka – Petra Junija Sorkočevića. Odvjetnik ugledne obitelji, budući da su Sorkočevići bili jedni od 30 patricijskih klanova koji su upravljali Dubrovačkom Republi­kom, Sorkočević je bio čovjek koji je naslijedio značajno bogatstvo. Njegov je djed bio Pasko Junijev Sorgo, vrlo ugledan diplomat u državama bal­kanskog zaleđa, a njegov otac Junije Paskov Sorgo poklisar i diplomat u službi Republike. Sam Petar razvio je veliku političku karijeru, radi se o čovjeku koji je više puta bio knez Repu­blike, član Senata i Vijeća umoljenih te što je osobito značajno za našu priču – nadzornik javnih radova. Naime, koncem 15. i početkom 16. stoljeća bio je jedan od nadzornika tadašnje obnove kapitalnih građevina kao što je Knežev dvor. On je iskoristio tu činjenicu da sklopi osobna poznanstva s meštrima koji su neposredno vodili te radove – klesarima, arhitektima i drugim struč­njacima, kako bi ih potom angažirao na vlastitom projektu izgradnje ovog velebnog objekta koji bi u današnjim suvremenim terminima bio nazvan vikendicom. Međutim, svakako se sla­žemo s uglednim stručnjacima koji su se njim bavili, akademikom Cvijetom Fiskovićem, povjesničarom umjetno­sti Radovanom Ivančevićem i povje­sničarkom umjetnosti Nadom Gruić, kako je riječ o biseru ladanjske arhi­tekture okarakteriziranom nultom kategorijom spomenika kulture – priča Seferović. ­

Poznato je iz arhivskih dokumenata kako je Petar Sorkočević bio vlasnik ovdašnjeg ribnjaka već 1514. i sklopio je ugovore s Petrom Petrovićem, maj­storom arhitektom koji je bio odgovo­ran za kolonade u trijemu ljetnikovca i uredio kamenu plastiku.
— Ugovori se još uvijek mogu pronaći u Dubrovačkom arhivu. Međutim, čini se da je tempo radova bio toliko brz pa je Petrović preminuo od napora i njega je zamijenio Silvije Antunović koji je posao priveo kraju. Kamen je dopre­mljen s Korčule i taj protok je olak­šavala činjenica kako u ono vrijeme nije bilo puta duž Lapadske obale koji je nasut tek u 19. stoljeću. U gruškom zaljevu vršio se pretovar. Uplovljavale su nakrcane galije građevinskim mate­rijalom i radnicima pa su oni to pre­tovarivali na manje brodovlje koje je onda pristajalo uz orsan koji se ovdje nalazi. On je sve do nasipanja ove ceste služio kao lučica. Ribnjak je dan danas ostao povezan s vanjskim morem. Postoji poseban kanal zaštićen rešet­kom kroz koje more slobodno ulazi pa su nam cipoli redoviti gosti, a zna se vidjeti i male gruje. To je možda najjez­grovitije opisao gospar Tomislav Kuljiš u svojoj popularnoj monografiji Mletci na Lapadu zapazivši da je cijeli splet ljetnikovaca od Sorkočevića na Batali pa ostali duž obale do Orsana slično uređen. To su imanja koja se sastoje od glavne zgrade ljetnikovca, ribnjaka i kapelice u stražnjem dijelu objekta – tumači naš sugovornik.
U prizemlju se ističe kamena pla­stika koja je bila karakteristična i za srodne gradnje u Rijeci dubrovačkoj.
— Iznad ulaza je natpis ‘Mir ovome domu’ tipičan za cijelu obalu. Na više mjesta se nalazi u dubrovačkom kraju, primjerice na franjevačkom samostanu u Stonu. U sredini se smjestio grb obi­telji Sorkočević. Iznad njega je Isusov simbol koji se može naći u Sponzi, a tu vidimo i inicijale P. S. – Petar Sorgo koji obilježavaju graditelja objekta. Iako obitelj Sorkočević nije dugo uživala u ovom posjedu, Petrovog sina Junija je naslijedila vlasteoska obitelj Giorgi, kasniji vlasnici su toliko poštovali nje­govog graditelja da su ostavili Sorkoče­vićev grb svuda – iznosi.

Nije sačuvan izvoran primjer namještaja
Ljetnikovac pripada razdoblju rene­sanse i klasičan je primjer tog razdo­blja, no nažalost unutar njega nije sačuvan niti jedan izvoran primjer namještaja.
— On je tako temeljito napravljen pa je unatoč relativno kratkom vremenu gradnje dovoljno čvrst da odoli Velikoj trešnji 1667. Namještaj je uglavnom iz 18. te ranog 19. stoljeća i može se reći da je time barok utisnuo jedan snažan pečat u lice renesansne zgrade. Usta­nova je inače surađivala sa Zavodom za restauraciju HAZU i oni su brinuli za njihovo održavanje. Inače, cijeli objekt je pod neposrednom ingerencijom HAZU-a i da smo mi kojim slučajem ovaj razgovor vodili prije 300 godina, onda bi vi u trenutku kad ste zakoračili kroz naša vrata stekli pravo utočišta u slučaju progona – kaže nam Seferović.
Nosiljke koje se nalaze u prizemlju samog ljetnikovca pripadale su obitelji Pucić i može se pretpostaviti kako su one ovdje smještene zahvaljujući rodbinskim vezama između Giorgija i Pucića.
— Naime, nakon samog Petra Junija Sorkočevića možda je najglasovi­tiji vlasnik ovog objekta bio Marinica Giorgi, domoljub i političar iz 19. sto­ljeća te poslanik u Dalmatinskom saboru koji se kao pristaša narodnjačke stranke zalagao za pripojenje Dubrov­nika hrvatskim zemljama. Preko svog rođaka, također uglednog Dubrov­čanina Nika Pucića Velikog, Giorgi je bio u kontaktu sa samim bisku­pom Josipom Jurajem Strossmaye­rom. Dopisivali su se i već u ono vri­jeme bilo je prijedloga da se objekt proda Strossmayeru. To se nažalost nije realiziralo, dijelom zbog ponosa Marinice Giorgija koji se trudio saču­vati objekt u obiteljskom vlasništvu unatoč materijalnim žrtvama koje je morao podnositi, a dijelom zbog bisku­povog opreza. Međutim, da se to jest realiziralo, možda bi HAZU već onda došla u posjed ljetnikovca te bi to odi­gralo značajnu ulogu u razvoju i zaštiti dubrovačke starine, ali i buđenju znan­stveno-umjetničkog interesa za njeno vrednovanje – objašnjava znanstveni savjetnik Relja Seferović.

Voda je odigrala značajnu ulogu u ovom zdanju pa su na nekoliko mje­sta razmještene gustijerne, a tu su i izvorne posude.
— Saloča je tipičan primjer ladanj­ske arhitekture koja je Mlečanima dala povoda za rugalicu na naš račun ‘Četiri sobe u četiri ugla te jedan salon, i eto kuće jednog Slavena’. U novije vri­jeme radili smo na preuređenju unu­trašnjeg dijela zgrade. Naše zidove rese odgovarajuće slike pa je tako tu ikona iz 16. stoljeća. Donedavno se nalazila pohranjena u trezoru, a pod njom je klecalo iz 18. stoljeća. S portreta nas gleda i jedan dubrovački vlastelin iz 18. stoljeća, a njemu nasuprot je dama iz građanske obitelji Andrović prika­zana s bogatom frizurom koja je pro­duhovljena. Kako je umjetnik poka­zao u desnici drži pismo, a u ljevici nož za otvaranje čime se želi reći da je bila osoba od pera. Gledajući ne bi znali da se radi o pučanki ili vladiki. To potvrđuje pravilo da su pučani bili ne samo brojniji, nego u kasnijem razvoju Republike i materijalno moć­niji od vlastelina, ali nisu pomišljali na društveno-politički prevrat već je cilj bio uklopiti se u cjelinu, tj. ući u ple­mićke redove koliko je to bilo moguće. Može se pretpostaviti da je u staro doba ova prostorija služila za ples, ali budući da je relativno mala onda su to vjero­jatno bila neka obiteljska ili prijatelj­ska okupljanja. Postojanje renesansnog kamina govori da su tu dolazili i u zim­skom razdoblju. Ovdje je i rad Vlaha Bukovca ‘Fantazija’ posvećena hrvat­skim kulturnim velikanima na kojem je paralelno s junacima Ilirskog narod­nog preporoda uklopio i dubrovačke velikana. Osobito je zanimljivo što je umjetnik dodao ‘oca hrvatske književ­nosti’ Marka Marulića jer ne postoji ni jedan izvorni njegov prikaz. Drugim riječima ne zna se kako je izgledao. Ne zna se ni tko je bio model Bukovcu. Neki kažu da je to čak autoportret – ističe Seferović.

Lođa ljetnikovca je urešena fre­skama i predstavljaju idealizirane pri­zore iz rimskog života s natpisima.
— Najviše rasprava je vođeno oko natpisa ‘nepoznatom bogu’ iznad kojeg je prazan friz. Tri su tumačenja – prvi je da je riječ jednostavno o citatu iz Djela apostolskih vezan uz sv. Pavla i njegovu raspravu s atenskim ugled­nicima i filozofima kako ima samo jedan žrtvenik koji nije posvećen niti jednom Bogu pa im je sv. Pavao rekao da moraju štovati Isusa jer je on jedini pravi Bog. Drugo moguće tumačenje je vezano uz dubrovačku trgovačku prevrtljivost. Dakle, kada je o trgovini riječ može se trgovati s neznabošcima i hereticima, ne samo s vjernicima. Treće je donekle vezano uz povijest obitelji Sorkočević. Jednog od kasnijih njihov potomaka se u 18. stoljeću optu­živalo za određene masonske sklonosti. Marin Sorgo je bio književno društvo i njegovi protivnici u Senatu su ga pred samim papom optužili i kardinalom zaštitnikom Dubrovačke Republike u Rimu da su promicali slobodno zidar­ske ideje. Na to je papa preko kardi­nala opomenuo Dubrovčane da se to zlo valja iz korijena iščupati. Sorgo se opravdao da je nevino optužen i isku­pio se značajnim novčanim iznosom – govori naš sugovornik.

Bogata knjižnica
Iz lođe vrata vode u Neptunovu sobu koja je to ime dobila po stropnim osli­cima. Tapete su restaurirane u Vene­ciji sredinom 19. stoljeća, a u prosto­riji se nalazi dobar dio knjiga koje čuva Zavod.
— U ustanovi se možemo pohva­liti vrlo značajnom knjižnicom koja po skromnim procjenama broji više desetina tisuća svezaka – od jedne ​inkunabule do izdanja iz ove godine. Knjižnica se sastoji od više različitih zbirki. Među njima su osobito važne dvije – Zbirka Bizzaro i Zbirka Rendić Miočević. Apostrofirao bi njih zbog obuhvatnosti i jer imaju sređene inventare. Ivan Bizzaro bio je ugledan pje­snik koji je napravio sjajnu karijeru u Italiji krajem 18. i u ranom 19. stoljeću. Živio je na prijelazu vremena i potjecao je iz pomorske obitelji iz Orebića koja je stekla značajan kapital kojeg je on kasnije kanalizirao kroz vlastiti umjet­nički rad te kako bi stekao knjižno blago. On je osobno počeo pisati nje­gov inventar. Nastavio ga je njegov sin Baldui, a kasnije su ga nadopisivale druge ruke. Zanimljivo što inventar ne sadrži samo opis knjiga autora već i cijene po kojima su tada bile nabav­ljane. Tiskane su uglavnom u Italiji, a ima nešto i francuskih izdanja. Uglav­nom je riječ o djelima iz književnosti, filozofije, teologije te ima dosta enci­klopedijskih izdanja, raznih priručnika te leksikona. Zanimljiva je priča kako je ova knjižna građa dospjela ovdje. Ivan Bizzaro se udao u našem kraju. Zbirka je bila smještena u ljetnikovcu u Brse­činama. Međutim, stradanja Drugog svjetskog rata su ostavila velikog traga i tadašnji ravnatelj Dubrovačkog arhiva Vinko Foretić je dobio informacije da je gotovo uništena. Onda se zauzeo kod tadašnjih vlasti da se ona spasi. Dio je završio u Dubrovačkom arhivu, a dio je premješten k nama. Pri tom valja naglasiti da su uoči osnutka Zavoda dobili zgradu praznu. U njoj nije bilo niti jedne knjige ili police – objašnjava Seferović.

Većinu toga nabavili su otkupom, a dijelom povjerenjem Dubrovčana koji su oporučno građu njima ostavljali.
— Danas se zbirka dijelom tako­đer uvećava kroz darovnice. Prisje­tio bih se profesora Bariše Krekića, Dubrovčanina koji je ostvario izvrsnu akademsku karijeru u SAD-u, čovjeka koji je utemeljio katedru za povijest Sredozemlja na UCLA-u. Prije smrti ostavio nam je darovnicu s više od 300 knjiga. Od zbirki suvremene pro­venijencije moram spomenuti zbirku akademika Nenada Vekarića koji je bio dugogodišnji ravnatelj i upravitelj ustanove. Od manjih zbirki značajna je i ona Androvićeva. Androvići se u Dubrovniku ističu tijekom francu­ske uprave. Tu je zbirka povjesničara, arheologa i političara Vida Vuletića Vukasovića aktivnog na prijelazu 19. na 20. stoljeće – priča.

S tarace ljetnikovca pak puca pogled na čitav gruški zaljev. Ondje se svoje­dobno nalazilo jedno od brodogradili­šta Dubrovačke Republike.
— Nakon Giorgija koji su bili vlasnici zdanja tijekom austrijske uprave objekt je došao u ruke dubrovačkih građan­skih obitelji kao što je bila ona Nika Svilokosa. Činjenica je da je ljetniko­vac imao dosta sreće iako je bio dosta zapušten i propadao je. Konkretno sreće jer tijekom Drugog svjetskog rata kad su Saveznici bombardirali Hotel Petku, on nije pogođen, kao što nije ni u Domovinskom ratu. Zub vre­mena je ipak ostavio svoj trag i može se procijeniti da je graditelj Petar Junije Sorgo i Marinica Giorgi kasnije imali značajnu vlastitu knjižnicu, ali od njih nije ostalo baš ništa. Kapelica u stra­žnjem dijelu objekta posvećena je sv. Križu. Do prije nekoliko godina u njoj se nalazio kip sv. Vlaha u prirodnoj veličini kojega je napravio Juraj Dal­matinac. Pretpostavlja se da je bio na južnoj strani zidina i onda je akade­mik Cvijeto Fisković želio zaštititi od daljnjeg propadanja i ostao je ovdje do organiziranja velike izložbe posve­ćene sv. Vlahu na molbu Dubrovačkih muzeja. Kapelica je izgubila svoju vjer­sku funkciju. Ona je dijelom stradala u Velikoj trešnji i valjalo je obnoviti. Po pravilima je bilo da su plemići i sluge zajedno prisustvovali službi Božjoj, ali nisu spavali pod istim krovom. Iako su bili jednaki pred Bogom, svi nisu smjeli biti jednaki pred ljudima – zaključio je naše razgledavanje kompleksa znan­stveni savjetnik Relja Seferović.

OBNOVA KROVIŠTA Gorući problem bit će uskoro riješen’
— Prijavili smo se na natječaj Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Dobili smo sredstva za popravak jednog dijela krova ljetnikovca koji je zaista u lošem stanju. Taj gorući problem bit će uskoro rije­šen. Također, kad smo kod obnove čitavog kompleksa, razmatramo mogućnost prijave na fondove Europske unije i vjerujem da ćemo ići u tom smjeru – rekla je za DuList Vesna Miović znanstvenica savjetnica u trajnom zvanju i upraviteljica Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 29. rujna 2021.