Antun Karaman, doktor znanosti, redoviti profesor u miru, povjesničar umjetnosti, muzejski savjetnik… Puno se iznimnog rada krije iza jednog od omiljenih dubrovačkih profesora, koji je za isti dobio i mnoštvo odličja, nagrada i priznanja, a može se posebno istaknuti Odličje reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Njegov put posut je zanimljivm situacijama, a čini se kako nikad ne miruje. Stoga je za ovaj broj DuLista podijelio s čitateljima nekoliko najvažnijih trenutaka u njegovom životu – počevši od dva Sveučilišta čiji je početak obilježio, pa do vrijednih dijela koje je napisao – od monografija, do aktualne Medovićeve ‘Autobiografije’ koju je transkribirao i komentarima popratio zajedno s akademikom Lukom Paljetkom. Prisjetio se i svojih početaka rada…
Tri desetljeća bili ste ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, u razdoblju kada je akviziran najveći dio fundusa Umjetničke galerije.
U Umjetničkoj galeriji sam počeo raditi odmah nakon završenog studija, u jesen 1970. godine, i to, prema preporuci profesora Grge Gamulina i Milana Preloga, na mjestu ravnatelja. UGD se u to doba našla u ne baš zavidnoj kako financijskoj, tako i programskoj situaciji. Razlog tome bio je taj što je to je bilo doba kad su festivali plijenili pažnju, što je možda i imalo svog smisla, a likovna je komponenta bila samo sporedna, prateća djelatnost; šteta jer mogla je biti vodeća. Kad pogledate značajne svjetske izložbe, one privlače veliki broj ljudi različitog tipa; likovna djela mogu razumjeti svi bez obzira na govorno područje s kojeg dolaze što s kazalištem, npr. nije slučaj.
Ipak i u takvoj situaciji uspio sam Galeriju reorganizirati adekvatno zahtjevima vremena: slike starih majstora i ikone koje su bile dio galerijskog fundusa predali smo u fundus Dubrovačkim muzejima, a rad galerije usmjerili na istraživanje umjetničke produkcije nastale u razdoblju od 1850. do našeg vremena. Izložbenu djelatnost oblikovao sam na način da je bila temeljena na organiziranju monografskih izložbi dubrovačkih umjetnika, kolektivnih izložbi tipa Dubrovačkog salona, te tematskih izložbi (osobito za ljetnih mjeseci) i samostalnih ili skupnih izložbi suvremenih umjetnika iz zemlje i svijeta; izdavačka djelatnost pratila je, ovisno o financijskim mogućnostima, izložbenu djelatnost. Tako zamišljeni program nije bilo uvijek lako cjelovito provesti jer je Galerije podosta vremena bila najslabije financirana kulturna institucija, no nisam se ‘dao’; na kraju smo, poglavito u drugoj polovici osamdesetih i osobito poslije Domovinskog rata, uspjeli uspostavili program koji je imao željeni, gore rečeni, okvir. Organizirali smo jednu izložbu godišnje koja je nudila uvid u lokalnu i nacionalnu likovnu kulturu, više samostalnih izložbi u kojima su bile predstavljane likovne opcije različitog tipa a na njima su sudjelovali umjetnici iz različitih dijelova svijeta, a na kraju smo organizirali i zapaženu međunarodni bijenalnu izložbu Mediteranski susreti, koja je, po meni, bila izvrsno koncipirana. Zapravo, uhvatili smo sretan trenutak, nakon rata, kada su sve mediteranske nacije bile zainteresirane poslati, o svom trošku, svoju selekciju u Dubrovnik. Naš cjelokupni trošak u tom projektu bio je samo trošak dvojezičnog kataloga i podmirivanje troškova sudjelovanja hrvatske selekcije. Ta se izložba mogla kroz godine profilirati na različite načine i Dubrovnik činiti jednim od nezaobilaznih izložbenih međaša na Mediteranu. Međutim, oni koji su me rušili, 1999., izložbu su izbrisali iz galerijskog programa a da nisu ponudili neko uspješno alternativno rješenje; galerijsku su djelatnost profilirali u strogo avangardnom, suvremenom, konceptualnom okviru, koji u nas, pa ni u svijetu nema baš veliki broj poklonika; konceptualna umjetnost je objektivno samo tanahni vršak pozamašno velike piramide likovnih zbivanja. Tek jedan posto publike, a možda i manje, prati takvu umjetnost, što se kasnije i pokazalo u osipanju publike koja je u Dubrovniku pratila galerijske programe.
Tijekom rada u Galeriji neprestano sam radio i na sebi: nakon položenog ispita kustosa, prvo sam magistrirao, zatim stekao zvanje višeg kustosa i muzejskog savjetnika te na kraju i doktorirao (što nije bila obveza na radnom mjestu) što mi je kasnije pomoglo da prihvatim i neke poslove izvan muzejsko-galerijske djelatnosti, a poglavito one u nastavi na visokim učilištima,gdje sam u relativno kratkom vremenu postigao znanstveno – nastavno zvanje redovitog profesora.
S obzirom na dugogodišnji rad u ovoj ustanovi, možete li se osvrnuti na današnji situaciju, ocijeniti stanje i vodstvo UGD?
U posljednjih petnaestak godina, bilo je tek par dobrih izložbi, ali, u načelu, cijela je galerijska djelatnost bila takva da je trunila publiku, odvraćala ju je iz Galerije. Jer, bila je koncipirana jednolično – osim izložbi konceptualnog karaktera, bilo je samo nekoliko izložbenih projekata u kojima je bila prezentirana tradicionalna umjetnost, no i tada se ili valoriziralo pokojne vrhunske umjetnike ili pak sasvim mlade, tek stasale umjetnike-početnike. A cijela srednja generacija likovnih poslenika, kako dubrovačkih tako i hrvatskih, ostala je ‘negdje u zraku’.
Danas, s obzirom da se u materijalnom pogledu financijska situacija u kulturi u Dubrovniku znatno popravila, smatram, a to nije samo moje mišljenje, da bi u Galeriji bilo dobro zaposliti nekoliko pripravnika (oni ne bi bitno teretili proračun ustanove jer rad pripravnika jednu godinu financira država): oni bi tako stekli godinu dana staža i obavili pripravničku praksu, što bi im pomoglo u kasnijem zapošljavanju, a bili bi sjajni pomoćnici u istraživanju stručnjacima-povjesničarima umjetnosti (dubrovačkim i onima sa strane) koje bi se, kao vanjske suradnike moglo angažirati na brojnim projektima: izdavačkim, izložbenim, istraživačkim i sl.; oni bi u arhivima i knjižnicama tražili temeljnu dokumentaciju, pretraživali korespondenciju, popisivali radove u atelijerima, bili pomoćnici autorima na izložbama i dr… Zalažem se za zapošljavanje mladih, jer oni su naša budućnost. Tako sam i sam radio. Vjerujem u mlade, oni su sve sposobniji i sve okretniji, komunikativniji i puno bolje opremljeni suvremenim alatima od nas starijih – od znanstvenih alata do onih ‘običnih’ – Facebooka, Instagrama i slično. A opet, uz nas starije, oni bi lakše stekli uvid u sve vidove stručnog i znanstvenog rada, te stekli pouzdanje i iskustvo koje bi im moglo pomoći u daljnjem učenju i napredovanju.
Inače, Dubrovnik je zbog svoje bogate kulturno-umjetničke povijesti toliko specifičan grad da ravnatelj ustanove kakva ja UGD može kucati na svaka vrata u svijetu, od MOMA-e u New Yorku do Ermitaža u Sankt Petersburgu ili Albertine u Beču i dalje; istina, ne mora uvijek biti primljen odveć srdačno, ali od brojnih kontakata, poneki će se i ostvariti. Za to treba krenuti, i osvijestiti se u tom smjeru.
Što se događa s umjetnošću danas? Gubi li se?
Suvremena umjetnost je u mnogim svojim konceptualnim odvojcima potpuno izgubila likovnu komponentu. Performans je zapravo kazališna predstava, ”šetanje” umjetnika po pozornici, što tu ima likovno? No, istovremeno, rekao bih, likovna umjetnost je i u današnjoj suvremenosti čudesno izdržljiva. Možda zbog najbanalnijeg razloga: kad se rodimo, rodimo se nekontaminirani civilizacijom, rodimo se kao tabula rasa, a likovne afinitete tijekom odrastanja profiliramo polako. To čini svatko na svoj način i često podosta drukčije od nekog drugog pojedinca. Po afinitetima se, uglavnom, međusobno vrlo razlikujemo, i u toj se različitosti vezujemo za pojedine ”izme” koje našoj duhovnoj konstituciji najviše odgovaraju. Tako svi stilski pravci i načini likovnog rada nađu svoju publiku. Gledajući svijet oko nas učimo se oplemenjivati i naš vlastiti prostor djelovanja. A slike na zidu i skulpture u prostoru uvijek su oku ugodni ukras u ambijentu u kojemu radite ili boravite; teško je živjeti ili raditi u prostoru u kojemu vam na zidu neprekidno ”zuji’ neka video instalacija. Takve stvari mogu opstati u muzejskim, galerijskim ili drugim izložbenim prostorima, ali teško ćete s velikim užitkom u svoj vlastiti životni prostor unijeti video instalaciju.
Također, umjetnost, kao i kultura, nije, i nikad nije bila, tek efemerna pojava; baš suprotno, ona je drugo lice života; zapravo, ona je oblik i način življenja, stanje svijesti i duha koje svakodnevno, svjesno ili nesvjesno, dijelimo sa drugim članovima društvene zajednice u kojoj djelujemo bez obzira htjeli mi to ili ne. U stvaralačkom pogledu ona nije tek jedan vitki prutić u svežnju ljudskih djelatnosti, ona je sama za sebe i sama po sebi cijeli jedan svežanj; ili još bolje, umjetnost bismo figurativno mogli usporediti s optičkim kabelom unutar kojeg postoji cijeli niz optičkih vlakana kroz koje, bez zadrške i reverzibilno, ne ometajući protok u drugim vlaknima, neprestano protječu informacije, jedna iza druge ili uz drugu, i uvijek je sve protočno. Danas je, s obzirom na napredak tehnologije, i na polju umjetnosti izuzetno velika širina i mogućnost komunikacije; toga prije u tolikoj mjeri nije bilo. Zašto, na primjer, dadaizam u svom vremenu nije ostavio dubljeg traga? Zato jer nije imao veliki broj (kritičnu masu) poklonika – ljudi sposobnih da njegove postavke razumiju, prate i međusobno komuniciraju; da je u njegovo vrijeme (poslije I.svj.rata) Internet bio razvijen stvari bi se zasigurno sasvim drukčije razvijale.
Osnivač ste i autor programa Studija povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Mostaru. Kako je tekla Vaša mostarska priča?
Iako sam već krajem osamdesetih godina radio kao predavač na Ekonomskom fakultetu i Veleučilištu u Dubrovniku intenzivnije sam u pedagogiji započeo raditi tek 1999., i to nakon moje političke smjene u Galeriji. Nisu me ”giljotinirali”, ostavili su me na mjestu muzejskog savjetnika i ”smjestili” u malu kancelariju (bez telefonske linije) u pratećim prostorima galerijske zgrade, a ponedjeljkom, kada je Galerija za posjetitelje bila zatvorena, imao sam obvezu biti ‘počasni portir’ – otvarao sam vrata strankama koje bi dolazile u Galeriju nekim poslom ili u posjete uredskom osoblju koje je ponedjeljkom radilo. Moram priznati da mi je teško pala ne smjena s mjesta ravnatelja nego način na koji su to izveli; no, život ide dalje: imao sam svoju struku koja me ”izvukla”. Naime, baš tada sam počeo pisati udžbenik za dvogodišnju gimnazijsku nastavu likovne umjetnosti pa mi nije bilo važno gdje radim, u uredu ili na porti. A u isto vrijeme su me pozvali na Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu kao nastavnika na nekoliko teorijskih predmeta. Kako sam stjecajem okolnosti cijelu likovnu umjetnost, radi pisanja udžbenika, iznova temeljito prošao , nije mi bilo teško prihvatiti poziv.
Nakon godinu dana rada na ALU dobio sam znanstveno-nastavno zvanje docenta, a odmah potom, kontaktirali su me sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru sa željom da sudjelujem u osnivanju Odjela za umjetnost i arheologiju. Naravno i to sam rado prihvatio i sada kad se sjetim tih početaka mislim da je to bilo urađeno u ‘dobrom stilu’. Ali „suživot“ s arheolozima iznjedrio je i neke sitne nesporazume pa smo Studij povijesti umjetnosti, nakon nekog vremena, odvojili u samostalni Odjel. Konstantno se razvijajući mostarski studij funkcionira, čini mi se, vrlo dobro. Kao asistenta na mojim predmetima ove sam godine angažirao mladog dubrovačkog povjesničara umjetnosti Marina Ivanovića kojega čeka ‘ogroman posao’: uz nastavu koju izvodi on mora što je moguće prije doktorirati i steći znanstveno nastavno zvanje. Ovo zbog toga što računam da će me naslijediti na predmetima koje izvodim. Na Studiju mislim ostati dok on ne stasa, jer osjećam se i fizički i umno još uvijek ”u formi”.
Pokretač ste Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, koji već više od desetljeća uspješno radi.
Situacija je dobra, Odjel uspješno funkcionira već više od deset godina. Godine 2005. rektor Milković mi je došao s idejom da se pri dubrovačkom Sveučilištu, koje je organizirano kao integrirano sveučilište, osnuje Studij za umjetnost i restauraciju. Ponudio mi je formiranje odjela, što sam rado prihvatio, a to je značilo da treba napisati Nastavni plan i program Preddiplomskog i Diplomskog studija te od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa ishoditi dopusnice za izvođenje nastave. Rečeno učinjeno. Danas Odjel funkcionira kao cjelina koja u svom nastavnom programu nudi pet specijalnosti: restauraciju i konzervaciju artefakata od drva, papira, tekstila, metala i keramike. Odjel je dobro ekipiran, a za još bolju iskorištenost ”hladnog pogona” sugerirao sam (sugestija nažalost nije prihvaćena) da se na Odjelu utemelje još dvije specijalizacije: Studij slikarstva i Studij restauracije artefakata od kamena i likovnih radova svih vrsta. Istina, to bi zahtijevalo zaposlenje još tri ili četiri nova nastavnika ali i Sveučilište i grad Dubrovnik bi time dobili mnogo: u Dubrovniku ima mnogo kamenih artefakata i još više likovnih radova kojima bi dobro došao konzervatorski tretman, a Studij slikarstva mogao bi biti snažan oslonac Studija za restauraciji slika ali i temelj buduće Likovne akademije o kojoj se ionako već više puta do sada ozbiljno razmišljalo. Tako bi se optimalno zaokružio Studij restauracije, a Dubrovnik bi kao sveučilišni grad od takvog studija, uz adekvatnu opremljenost radionica imao itekakve koristi, i to ne samo u materijalnom pogledu.
Iza Vas su monografije pet priznatih dubrovačkih autora, definirajući time pojavu ‘kolorizma’, odnosno ‘kolorističkog slikarstva’ u našoj umjetnosti, uspjeli ste Vašim radom uklopiti i na ovaj način dubrovačke autore u korpus nacionalne historiografije.
Bilo mi je logično ići iz svog vlastitog dvorišta prema svijetu. ‘Pred nosom’ su mi bili Dulčić, Masle, Pulitika, Škerlj, kolorizam dubrovačkih slikara… To je tema na kojoj sam doktorirao i bilo je šteta ne razraditi ju do kraja. Danas je to nakon publiciranja konstitutivni dio povijesti hrvatske likovne umjetnosti; naime, djelatnost dubrovačkih umjetnika koji su ”orali” boju bila je i ranije komentirana ali nije bila niti sustavno niti znanstveno elaborirana, obrazložena, i valorizirana. Inače smatram da bi, u tom smislu, trebao postojati jedan ili više istraživačkih timova pri kulturnim institucijama (ili formiranih ad hoc, na projektima), koji bi istraživali građu u arhivima i na taj način sakupljali materijale koji bi bili podloga za temeljitu obradu svih segmenata dubrovačke likovne umjetnosti od početke 19.st. do danas. Postoje brojni likovni umjetnici čije bi djelovanje trebalo detaljnije obraditi i napraviti jednu cjelovitu ‘panoramu’, u kojoj bi, osim valoriziranja pojedinih opusa na lokalnoj i nacionalnoj razini, dubrovačku likovnu produkciju trebalo kontekstualizirati i u svjetskim okvirima.
Istraživali steMata Celestina Medovića i Vlaha Bukovca, rezultat toga dvije su objavljene knjige, od kojih je posebno značajna Medovićeva ‘Autobiografija’. Na koji način ste istraživali umjetnkov bogat žitov?
S Medovićem i Bukovčevim djelom sam se, istražujući događanja u likovnoj umjetnosti u Dubrovniku na prijelazu iz 19. u 20. st. bavio u okviru svoga rada. To su mi vrlo dragi umjetnici. Dr. Vera Kružić Uchytil, koju izuzetno cijenim, vrlo je temeljito obradila njihove opuse i svoja istraživanja objavila u vrijednim monografijama pozamašnog opsega. Medovićev život i djelo istraživao sam u više navrata: god. 1971. sam u svojim ranim počecima radio izložbu njegovih radova i radova njegovih sumještana koja je organizirana prigodom postavljanja spomenika Medoviću u njegovoj rodnoj Kuni, god. 1987. sudjelovao sam u organiziranju izložbe Medovićevih slika u UGD u Dubrovniku i u MUO-u u Zagrebu, god. 2007. sudjelovao sam u proslavi 150. godišnjice slikarova rođenja upriličenoj u Kuni i svoj rad objavio u Zborniku koji je publiciran tom prigodom, a ove 2015. suautor sam, s akademikom Lukom Paljetkom, u izradi knjige u kojoj su objavljeni Medovićevi autobiografski zapisi.
A kako sada stvari stoje bit će sličnih projekata i u budućnosti.
Što više uranjam u Medovićevu umjetničku istinu sve ga više poštujem i cijenim, i kao slikara, i kao umjetnika, i kao čovjeka. Dobro razumijem njegovu ljubav prema rodnoj grudi i lijepom pelješkom ambijentu i njegovom ozračju, jer, i sâm sam napola Pelješčanin. Obitelj moje žene je iz Trstenika pa sam usko vezan s pelješkim krajem u čijim blagodatima već gotovo pedeset godina uživam kad god mi to obveze dozvole.