Violina carina, Karma, Anita Štimac Bonačić, Đivo Raguzin, More Plavo, Dubrovnik Satirikon, Lily Slg, Daria Dandolo… Znate koga od njih? Onako iz viđenja makar? Moguće ako ste baš dobri pa su vam se otkrili. Za sve ostale na društvenim mrežama enigma je tko stoji iza ovih i brojnih drugih lažnih ili prikrivenih profila. Neki doduše postoje otprije, ali golemi broj ih je, nakon što je počela predizborna kampanja, niknuo kao gljive poslije kiše.
Iza kojih stoje stranačke mašinerije, a iza kojih tek ‘pristaše’, možemo nagađati. Mnogi su tako uvjereni da su ‘provalili’ čak i pojedine kandidate iza lažnih profila. Tako se Dariji Dandolo sve više građana na društvenim mrežama obraća s – Anita – uvjereni da iza tog lažnog profila stoji SDP-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Anita Bonačić Obradović.
Svojim pisanjem i stavovima šire mržnju i laži, potpiruju strasti… Ima i onih koji stoje imenom i prezimenom i profilnom slikom, i sipaju uvrede i klevete, inače po našem Kaznenom zakonu kaznena djela za koja ih se može, logično, i kazneno goniti.
Ali nema straha ni za te koji pišu otvoreno, a kamoli ove s lažnih profila, da će im itko išta. Što je u jednu ruku toliko dobro da bi nam Amerikanci mogli pozavidjeti na razini slobode govora koja u nas vlada. U drugu ruku, pak, činjenica je da kod nas vlada (ne)kultura, kako se uzme, da svatko može govoriti/pisati što ga volja, ali neće biti tužen jer nema smisla. Takav stav ne čudi s obzirom na naše pravosuđe koje bi primjerice jednu tužbu za uvredu ili klevetu rješavalo cca 7-8 godina i na koncu dosudilo neku smijuriju od naknade štete. Pa kome to treba u životu?! Plaćat odvjetnika i ‘vući’ se po sudu godinama za ‘kiki-riki’?! Zatvor za ta kaznena djela protiv časti i ugleda ukinut je prije više od desetljeća. A ‘okidač’ je bio onaj nebulozni slučaj pritvaranja novinarke Jasne Babić koja je dva dana provela u Remetincu, a sve zbog tužbe za klevetu koju je protiv nje podnio kontroverzni poduzetnik Josip Radeljak Dikan. Eto, potvrdila se tu ona stara ‘svako zlo za neko dobro’.
U predizbornom kontekstu izgledno je i da se sami kandidati vode onom ‘za dobrim konjem se prašina diže’, pa koliko god ‘šporka’ ta prašina bila. Jer činjenica jest, potvrđena toliko puta, ne samo kod nas nego uopće, da je najgore kad te se ne spominje. Znači da si posve irelevantan, a to nitko ne želi.
U svakom slučaju dojam je da nikad nije bilo više predizbornog folklora upravo zahvaljujući činjenici da društvene mreže ‘gore’, a uvelike baš zbog materijala koji se ‘istresa’ s tih lažnih profila. O kruhu nećemo… Ali narod je nesumnjivo željan ‘igara’… Kandidati se međusobno nadmeću, prepucavaju preko medija i društvenih mreža, za govornicom Gradskog vijeća, po presicama… A tko će i koliko umješno rješavati probleme kojih ruku na srce imamo na pretek, e to ćemo saznati nakon prvog ili drugog kruga. Ma najizglednije ni tad, nego kad se okončaju postizborne ‘igre’, ili da budemo precizniji ona tradicionalna najbrutalnija trgovina pozicijama koje će se naći na stolu onih koji neće puno dobiti, ali će biti ‘jezičac na vagi’ za presuditi većinu u Gradskom vijeću, odnosno gradskoj vlasti. Onih kojima se ni pravi ni lažni profili vele ne bave, jer su kao nebitni. Jesu! Ali samo za sad!
Za kraj bi vam stoga poručili – kad već pišete – ne zaboravite na njih! I ne podcjenjujte ni ulogu koju će možda odigrati ni sve ono što će uživati oni i njihovi bliski pristaše nakon izbora.