Mislila sam da će jedinstveno iskustvo kao što je put na Kubu biti jednostavna stvar za ispisati stranice, međutim u trenutku kada sam započela s pisanjem ovog putopisa, shvatila sam da je sve samo ne jednostavno sabrati toliko slika, boja, zvukova i osjećaja u jedan tekst.
Piše/Foto: Renata Roman
Tisuću puta hodajući ulicama Havane i drugih gradova koje smo posjetili na našem petnaestodnevnom putovanju, promišljala sam o svojim prijateljima koji bi vjerojatno već nakon dva dana tražili kartu za nazad u mir i čistoću našeg Grada, jer ne, Kuba, nije za svakoga i ne, ne bih je preporučila svakome. Preporučila bih je ljudima koji vole glazbu, ples, pozitivne ljude, ali isto tako onima koji mogu čekati sat vremena u redu za promijeniti novac, koji se neće iznervirati jer nemaju smještaj koji su bukirali (onaj s toplom vodom), onima kojima ne smeta što te stotinjak puta dnevno vuku za rukav i nude ti cigare, rum i taksi. Kuba je za strpljive ljude. Bilo nas je četvero na putovanju i već nakon prvog dana, svi smo se složili da ćemo se na Kubu jedan dan vratiti.
Prvih nekoliko dana proveli smo u glavnom gradu, Havani. Lijepa, stara i prljava. Stari dio ili tzv. „Habana Vieja“ dio je u kojem će turisti provesti najviše vremena. Tamo se može pronaći najviše restorana, suvenirnica, kafića s glazbom, međutim ne dava u potpunosti prikaz kubanskog života kakav zaista jest. Lijepo je iskustvo provozati se jednim od onih starih auta iz 50tih preko Malecona i kroz ulice Havane. Prikaz života vjerojatno smo najviše osjetili prolazeći kroz Centro Habana, odnosno središnji dio gdje osim buke, svinjske glave koja je tri dana za redom stala ispred butige i užasno neugodnog mirisa, urežu se u sjećanje slike prekrasnih kuća i njihovih fasada, a od kojih sada možemo viditi samo tragove. Nekad prekrasne kolonijalne kuće kričavih boja, zapuštene su i neodržavane, te iako bismo pomislili da u njima nitko ne živi, kroz rešetke prozora ipak vidimo bakice kako se ljuljaju u onim starim stolicama, glasno pričaju i smiju od srca. Iz priča s gazdaricom ‘case’ u kojoj smo noćili i koja nam je svako jutro pripremala doručak, saznali smo ono što smo i pretpostavljali.
Na Kubi se teško živi. Većina ljudi radi dva posla, iznajmljuje najmanji sobičak kuće u kojoj živi i u turizmu nalazi kakav-takav spas. Užasno nas je zanimalo njihovo mišljenje o vladajućima, Fidelu Castru i revoluciji. Che Guevara će uvijek biti ponos Kube i simbol revolucije. Zaključili smo da Castra starija populacija još uvijek voli, a mladi dakako teže promjenama, pa su mi vijesti od prije nekoliko dana u kojem se mladi vesele koncertu Rolling Stonesa i mašu američkom zastavom zapravo bile u potpunosti jasne.
Mnogi su nas pitali jesmo li se bojali krađa, jesmo li osjećali ikakav strah ili neugodu i moram reći da mi zaista nismo imali niti jedno neugodno iskustvo. Naravno, tu ne računamo to što ti svi žele nešto prodati, što lupaju velike cijene pa ‘ako upali, upalit će’ i što smo sto puta bili svjesni da smo nešto preskupo platili, ali jednostavno ti nakon nekoliko dana sve to postane simpatično – znaš da te varaju i puštaš ih, ponekad se i ti se počneš s njima gađat za cijene, smijete se jedni drugima i svima je dobro.
Većina ljudi zna za Hrvatsku (iako smo u jednoj banci pri mijenjanju novca shvatili da smo u sistemu još pod Jugoslavijom), a osobito se zna za nogometaše jer se na Kubi nogomet itekako prati, tako da se na našem putovanju čak i zaigrao nogomet s lokalnim momcima u jednoj od ulica. Ako bismo (a ne želimo) dijelili interese muškaraca i žena na nogomet i modu, muškarcima bi na Kubi svakako bilo zanimljivije, jer o odijevanju i trendovima na Kubi ne treba ni govoriti – bitno da je kričavo i kratko, a ako vam se dogodi kao što se meni dogodilo, da vam pukne sandala na Kubi, onda možete zaboraviti više na ikakvo usklađivanje i razmišljanje što vam stoji, a što ne. Što se tiče ostalih stvari iz butige, smiješno je bilo shvatiti da nam neke stvari namjerno nisu htjeli prodati jer onda za njih neće ostati, budući opskrbljuju butige jednom u nekoliko, pa koliko ima-ima. Primjer su neke higijenske potrepštine, za koje, iako ih vidiš na polici, gospođa u butizi tvrdi da nema i sve dok je ne umoriš, neće ti ni prodati. U tome prednost davaju Kubancima, dok se u svemu ostalom udvoravaju strancima.
Internet. Iako se u posljednje vrijeme Internet uvodi na Kubu, on je i dalje rijetkost i možete zaboraviti na to da pitate konobara u kafiću ‘koja je lozinka za wi-fi?’. Postoje lokacije u gradu poput parka u kojem se kupnjom kartice možete spojiti na wi-fi i tu ćete vidjeti velik broj ljudi s mobitelima, laptopima, tabletima, kako tipkaju, razgovaraju i surfaju na klupama ili naslonjeni na zid. O Internetu u kućama ne treba niti govoriti jer ga jednostavno nema, a i ovaj koji imaju na pojedinim javnim površinama, skupo plaćaju.
Jednoglasnom odlukom zaključi smo da je Trinidad nama bio broj jedan na Kubi. Predivan mali grad smješten u južnom dijelu središnje Kube, pod UNESCO-vom je zaštitom od 1988. godine. Gradić zaspao u 19. stoljeću, bez ikakve potrebe za buđenjem, primjer kolonijalne arhitekture i svega što vam treba kako biste zaboravili na svakodnevne brige. Šarene kućice, promet na biciklama ili u starim ‘drndavim’ autima, dah prošlosti za koju jedva da znamo, zvukovi ‘Guantanamere’ desetak puta dnevno, rum, ritam salse na skalinima popularne Case de la Musica, Mojito, Mojito, Mojito i Cuba Libre i još tisuće šarenih slika urezat će se u sjećanje za samo par dana u tom prekrasnom malom gradu gdje smo čak imali svoju ‘ekipu’ s kojom smo se družili i izlazili. Ricardo i njegovo dvoje braće, svi redom visoko obrazovani, pametni i dobri momci s odličnim engleskim, žive jako skromno sa svojom majkom. Pokazali su nam svoju kuću i sobičak u kojoj svo troje spavaju, te nastavili priču o tome kako su sretni i zadovoljni svime što imaju i da su, kako Ricardo kaže, ‘happy people’.
Nekoliko dana proveli smo i u Varaderu, vjerojatno najpoznatijem resortu na Kubi i mogu reći da kad opet budem išla na Kubu (a ići ću!) zasigurno ću preskočiti Varadero. Plaže su uistinu prekrasne: pijesak, tirkizno more, palme, ali imate osjećaj kao da niste na Kubi. Sve je priređeno za turiste među kojima su najviše Kanađani, Španjolci i Rusi. Jedva smo dočekali nastaviti naše putovanje po ‘pravoj’ Kubi, pa smo uz još nekoliko dana u Havani, posjetili i Vinales, mjesto zapadno od Havane, nevjerojatne prirode i prekrasnog zraka pomiješanog s mirisom duhana i kave s obližnjih plantaža. Jašući konje prolazili smo nacionalnim parkom i posjetili dvije plantaže duhana gdje smo imali priliku vidjeti kako se rade cigare poput glasovitih Cohiba koje je pušio Fidel Castro, a uz to i jednu plantažu kave. Do Vinalesa nas je doveo gospodin koji nije znao riječi engleskog (a ni mi ne znamo španjolski, ne možeš ga kriviti), pritom nam je pukla guma na autu, pa smo se morali sporazumijevati rukama, nogama, španjolskim iz Esmeralde i Marisol, talijanskim i svime što smo znali. Sva sreća – kod Kubanaca uvijek pali osmijeh i pozitiva, pa se za sve lako dogovoriš.
Moramo priznati da smo sretni što smo uletili u možda ‘zadnji voz’ onoga što Kuba jest. Neki dan je došao prvi kruzer. Kuba, takozvani ‘posljednji bastion prošlosti’, biser Kariba neiskvaren komercijaliziranim svijetom i površnošću možda nestaje. Doći ćemo opet za desetak godina vidjeti što su ti uradili – hasta la vista, Cuba!