KREŠIMIR MAGDIĆ ‘Bacao bih violinu u draču, no majka je bila uporna. Prepoznala je glazbu u meni’

Autorska večer Krešimira Magdića održat će se na sam dan svetoga Vlaha, 3. veljače, u 20 sati u Kazalištu Marina Držića.

Obljetnica je to povodom 50 godina njegovog glazbenog stvaralaš­tva, a u autorskoj večeri posvećenoj glazbenom opusu Krešimira Magdića sudjeluju klape: „Amfora“ (ž) Dubrovnik, „Armorin“ (ž) Zagreb, „Atlant“ Dubrovnik, „Basca“ (mj) Baška Voda, „Cavtajke“ (ž) Cavtat, „Cesarice“ (ž) Zagreb, „Ćakulone“ (ž) Zagreb, „Grdelin“ Zagreb, „Linđo FA“ (ž) Dubrovnik, „Neverin“ (ž) Split, „Oštro“ Konavle/Ivo Letunić – lijerica, „Sinj“ Sinj/Ilka Zec Đapo – sopran, „Skontradura“ (ž) Dubrovnik i „Subrenum“ Župa dubrovačka uz Komorni orkestar Dubrovačkog simfonijskog orkestra pod ravnanjem Slobodana Begića i sudjelovanje dramskih umjetnika Mirej Stanić i Frane Perišina.

Kao najavu ove lijepe večeri, odlučili smo popričati s maestrom Magdićem. Autorska večer, istaknuo je, podijeljena je na reproduk­ciju s nosača zvuka ‘Cappella Ragusina / Klapa Linđo N / Golden age of Dubrov­nik’ čiji je obrađivač i producent te će publika čuti djela ‘U Pohvalu grada Dubrovnika’ te ‘Himna sv. Vlaha’.

Nakon toga uslijedit će koncert podijeljen na dva dijela – prvi je rani radovi, omiške skladbe i obrade te će uslijediti dio autorskih skladbi sklada­nih na stihove Jakše Fiamenga – ističe nam Magdić, s kojim razgovaramo o tome što je klapa, ali i kako se ‘uvukla’ u njega, kako je bilo živjeti u Gradu nekad, koja je bila njegova prva klap­ska pjesma…

Nakon velikog koncerta i četrdesete obljetnice, koncerta ‘Pisme o vri­mena’, vraćate ponovno klape, Omiš u grad na svoju pedesetu autorsku obljetnicu rada. Publika se u sva­kom slučaju veseli koncertu – oče­kujete li istu onu publiku, isti onaj odaziv?
Bilo bi mi drago, jer sam sličnim kri­terijima birao i sudionike, izvođače tog koncerta. Poštovao sam one koji su se prije deset godina odazvali mom pozivu, a bili su onda već u vrhuncu klapskog pjevanja ili općenito u vrhuncu. Da, taj koncert je bio ‘klapski obojen’. Ovaj, pedesetogodišnji, sam također obojao na taj način jer je moj rad ipak prepoznatljiv po klapama, iako moram reći da sam imao mnogo usput­nih glazbenih interesa – tu je rana glazba, glagoljaška, starocrkvena… No, klape su glavni dio mog radnog, život­nog ciklusa tako da sam ovaj koncert podredio tomu.

Pitanje je jednostavno, no odgovor često izaziva prije­pore. Po Vama, što je danas – klapa?
Postoji klapa u užem i u širem smi­slu riječi. Šire, može biti zabavni bend ili pak dobro društvo, balote i karte, ono društvo prijatelja, čak i ono što danas podrazumijevamo klapom – estradna klapa modernih dalmatin­skih šansona. To je danas prepoznat­ljivo kao klapa, iako u širem smislu. Ne može se poreći kako su mnoge klape iz užeg prešle u taj širi krug kako bi komercijalizirale svoj kvalitet, a poglavito svoj trud. U užem pak smi­slu klapa je ona koja dolazi na Omiški festival, koja je na njemu valorizirana kroz strogi odabir žirija.

Iako je fokus na klapama, bit će ovo jedan zanimljiv presjek, bogata glazbena večer. Upravo Vašim tra­gom prije jednog desetljeća klape su ponovno ispunile grad.
Ispravit ću se u tom slučaju – na ovoj autorskoj večeri uglavnom će biti klap­ski program jer nisam mogao u toliko malo vremena učinit baš cijeli pre­sjek. No, osvrnut ću se na ono što ste me pitali. Taj klapski duh iz Omiša u Dubrovnik zaživio je prije deset godina, javio se velik broj klapskih pje­vača i novih klapa, poriv da se klapsko pjevanje u izvornom, omiškom obliku dovede u Dubrovnik. Postoji organi­zacija Aklapela koja se time sustavno bavi, pod umjetničkim vodstvom Joška Ćalete dovodi najkvalitetnije klape, one koje su se već valorizirale na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu, u Dubrov­nik, i mislim da je to nastavak duha kojeg sam začeo koncertom u Revelinu prije deset godina.

Klapa je, rekli ste, i dobra ekipa, oso­bito ona iz Grada. Živjeli ste u Zidi­nama, u žiži života Grada. Kako danas gledate na taj duh, ritam Dubrovnika?
U Gradu sam još uvijek, ali veći dio vremena provodim na Konalu gdje mi je obiteljska kuća iz razloga što je gore mirnije. Ipak je danas Stradun bučniji nego u vrijeme moje mladosti. Kad smo mi s klapom, recimo klapa Maestral u začetku, koncem šezdese­tih godina, pjevali potiho po Stradunu, ispod volta, iza jedanaest ura, dolazili su tada redarstvenici i zabranili bi nam pjevati ili nas udaljili. Bilo je većih pro­blema i nije bilo razumijevanja da se klapsko pjevanje tretira kao kulturna tradicija, nešto što je vrijedno i što gosti rado slušaju. Oko nas se u ono vrijeme znala skupiti koncertna publika, bilo bi stranaca koji su jednostavno zadiv­ljeno slušali klapsko pjevanje, koje čak nije bilo savršeno. Mi smo u to vrijeme improvizirali na način kako smo čuli starije klape, dakako u to vrijeme bilo je boljih klapa od nas. Jedna od njih je klapa Nikole Žličara koji je u to vri­jeme bio đak srednje muzičke škole. Ali kod nas se rodilo nešto drugo, surogat izvornog pučkog klapskog pjevanja koji nije bio baziran na dubrovačkom već velalučkom idiomu koji sam u to vri­jeme slušao na prvim nosačima zvuka s klapskim pjevanjem i taj idiom se pre­nio u Dubrovnik, ustvari, kao početak izvornog klapskog pjevanja.

Poštovao sam one koji su se prije deset godina odazva­li mom pozivu, a bili su onda već u vrhuncu klapskog pje­vanja ili općeni­to u vrhuncu. Da, taj koncert je bio ‘klapski obojen’. Ovaj, pedesetogo­dišnji, sam također obojao na taj način

To je ta čarobna klapska fuzija?
To je nešto u čemu se rađa, u čemu pjevači uživaju dok pjevaju i što je nji­hova najveća plaća i nagrada. Teško se umjetno napravi – naravno, može se, ali teško. U pravilu, danas su voditelji klapa školovani glazbenici za zanima­nje dirigenta ili slično i ne izučavaju klapsko pjevanje na izvorni način niti su od početka upoznati s njime. Možda kasnije u svom radu dođu do toga da znaju poštovati fuziju i klapsko pjeva­nje, međutim mi klapski pjevači koji smo to odmalena upili s majčinim lije­kom i slušajući druge klape sličnog karaktera jednostavno pjevamo po uhu i osjećamo taj način pjevanja kao svoj. On je jednostavno prepoznatljiv u svi­jetu, svojstven. Uostalom, kao takav je ušao u registar svjetske nematerijalne baštine

Ljubav prema glazbi je došla od majke.
Moj otac je rodom iz Like i nema puno veze s dalmatinskim pjevanjem, osim što je bio zaljubljenik u njega cijelog života i poštovao dubrovačku baštinu i kulturu i glazbu. Međutim majka je rođena Dubrovkinja od obitelji Vranac s Gornjeg Konala i oni su od malena, još od prije Drugog svjetskog rata, obi­teljski bili uključeni u kulturnoumjet­nički život…. Od malena mi je pjevala i od nje sam jednostavno poprimio lju­bav prema glazbi. Ona me je navela da pođem u Muzičku što ‘sam od sebe’ ne bih niti u ludilu. Kao mali sam jedino volio igrati nogomet po ulicama Zagreba. Kad sam došao u Dubrovnik bježao sam iz škole, pa i iz Muzičke, sta­vio bi violinu u draču pa igrao nogo­met. Pa bi došla majka… Za ruku, pa u školu, dok bi mi se drugi rugali! Ali bila je uporna i imala je pravo, prepoznala je glazbu u meni, da će glazba biti moj poziv iako su mi i ona i otac savjetovali da se držim nečega sigurnog, obrta i zanimanja gdje bih bio ‘sam svoj maj­stor’. Tako sam odabrao pomorsko zanimanje, rezervnu varijantu.

Sjećate li se prve pjesme koju ste naučili?
‘Sjećaš li se zoro bajna’ koju sam čuo na magnetofonu jednog mog susjeda na jednoj rođendanskoj priredbi i ona me je jednostavno prenerazila. Prvi put sam čuo štih tog hrapavog otočkog pjevanja gdje su riječi dolazile do izra­žaja, gdje je ljubav bila iskrena, nije bila patvorena, tragika ljubavi i života bila je prisutna u tekstu, dakle nije bila uljep­šana stvarnost kao pjesme s razglednice koje su u to vrijeme bile u modi po tipu Maria Nardellija, ‘Ja sam mladi Dalma­tinac’, koje opet imaju neku svoju draž. To je bilo vrijeme avangarde zabavne glazbe u tom štihu. No, ‘Sjećaš li se zoro bajna’ je ‘okrenula’ moje poimanje klap­skog pjevanja.

Oko nas se u ono vrijeme znala skupiti koncertna publika, bilo bi stranaca koji su jednostav­no zadivljeno slušali klapsko pjevanje

Unutar pedeset godina rada, doživjeli ste i proživjeli zanimljive trenutke, recimo, evolucije glazbe. Možete li izdvojiti za Vas najdraže razdoblje?
Glazbeni vrhunac sam imao, naravno, devedesetih godina, od osamdesete do 1991. godine, a najdraži stvaralački dio mog života bio je ratni i poratni period Domovinskog rata. U tom razdoblju nije bilo nikakve pritruhe komercija­lizma bilo čega pa tako i glazbe. Sve je bilo postavljeno na dobrovoljan način, a oni koji nisu mogli biti realizirani su sebe realizirali kroz obranu Domovine. I sam sam bio zavojačen neko vrijeme, ali se nisam osjećao kao da sam tu dao dovoljno doprinosa. Smatrao sam da s nečim drugim mogu doprinijeti. Bilo je to vrijeme kad sam dao cijelog sebe u glazbi i napisao neke svoje najljepše skladbe. Mislim da sam najviše nastu­pao s klapama i Cappellom Ragusinom, to je desetljeće jednostavno neponov­ljivo baš iz tog razloga da kad čovjek ne radi po narudžbi onda apsolutno radi slobodno i dava svoj maksimum. Iskreno, u to vrijeme moji radovi su bili među najboljima u svojoj branši. Svi drugi radovi koje sam radio po narudžbi, jer sam imao neki renommée, su bili upitni – mogli su biti zanatski dobri, ali su imali veliku predispoziciju da budu i zanatski loši zbog toga što su određeni rokovima i nagrađeni mate­rijalnom nagradom. Sve ono što sam radio bez toga je mislim za mene bilo najznačajnije.

Drugi dio koncerta posvetili ste dru­gom dijelu tandema ‘Magdić-Fia­mengo’, gosparu Jakši.
Drugi dio koncerta bit će cijeli ‘Fiamen­diana’ – odabir skladbi koje sam skla­dao na njegove stihove. Moram reći da smo najveći dio skladbi, od ‘Sutra će te ponit’ koja je napravljena 1990. godine, do današnjeg dana posvetili Omiškom festivalu, na kojem smo uvijek bili sudi­onici makar jednom pjesmom. Naravno, imali smo radova koji su bili uspješni na drugim festivalima, a publika će, vjeru­jem, u odabiru uživati.

Biografija maestra Magdića

Skladatelj, dirigent, violist i melograf Krešimir Magdić rođen je u Zagrebu 13. siječnja 1952. godine. Od 1960. godine živi u Dubrovniku gdje završava Srednju i Višu pomorsku školu, stječe stručni naziv inženjera pomorsko-nautičke struke, a nakon plovidbenog staža i položenih stručnih ispita, zvanje pomorskog časnika trgovačke mornarice. Usporedno uči violinu u Umjetničkom školskom centru Luke Sorkočevića u klasi prof. Žarka Grega i osnove vokalne tehnike u klasi prof. Milke Padovan, a potom završava prvi stupanj i apsolvira drugi stupanj studija Violine i glazbene pedagogije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zdravka Cobenzla.

Od 1978. do 1993. ravna glazbenim sekcijama Folklornog ansambla Linđo u Dubrovniku. Domovinski rat provodi kao glazbenik i hrvatski branitelj zajedno sa svojim sugrađanima u opkoljenom i granatiranom Dubrovniku, u kojem periodu sklada i praizvodi (praizvedba održana nakon jutarnje svete mise u crkvi franjevačkog Samostana male braće na Stradunu u nedjelju 22. prosinca 1991., a reprizna izvedba održana u katedrali 13. siječnja 1992., na dan priznanja Republike Hrvatske od strane Vatikana) svoju oratorijsku inkantaciju „Hommage a` S. S. Kranjčević“ (stavci „Misao svijeta“ i „Mojsije“). Od 1994. do umirovljenja (2015.) stalno je zaposlen na radnom mjestu viola-tutti u Dubrovačkom simfonijskom orkestru, te desetak godina (do 2006.) honorarno obnaša posao urednika narodne glazbe na HR. Od 1994. godine dirigent je tamburaškog zbora na tradicionalnim svečanim božićnim bogoslužjima u dubrovačkoj crkvi Svih Svetih – „Domino“. Od 2012. godine priređivač je završnog koncerta „Međunarodne manifestacije Dani kršćanske kulture u Dubrovniku“. Godine 2017., utemeljuje glazbenu manifestaciju Večer marijanskih pjesama – „ZDRAVA KRALJICE“ u Dubrovniku, te je kao autor glazbe i scenarija za koreografiju „KONAVOSKA SVADBA“, jedan od suosnivača istoimene konavoske baštinske udruge.

Osnivač je i voditelj klapa: „Maestral“ (1969. – 1978.), Linđo „N“, (od 1978. – 2010.), te Ansambla za hrvatsku ranu glazbu „Cappella Ragusina“ (1983. – 2010.). Kao glazbeni voditelj, uspješnu višegodišnju suradnju i zapažene rezultate postiže s klapama: „Cavtat“, „Oštro“ i „Subrenum“. Na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu prisutan je od 1970., na kojemu u različitim natjecateljskim kategorijama osvaja brojne nagrade. Kao autor, glazbeni voditelj i član klape „Linđo N“ predstavljao je klape s područja Dubrovačke biskupije u Pohodu Festivala dalmatinskih klapa Kaptolu (1994) i Pohodu Festivala dalmatinskih klapa Omiš poglavaru Rimokatoličke crkve Ivanu Pavlu II., Rim/Vatikan 1997. Na FDK u Omišu priređuje tri Autorske večeri (1988, 1999 i 2004).

2008. godine, dalmatinske klape grada Zagreba i Hrvatska udruga klapa na čelu s Juricom Boškovićem, priređuju u KD Vatroslava Lisinskog koncert pod nazivom „Krešimir Magdić / PISME O` VRIMENA / povodom četiri desetljeća rada s dalmatinskim klapama, omiški opus (1979.. – 2008.)“. Slične autorske večeri održane su u Dubrovniku (Katedrala, 2005; tvrđava Revelin, 2009.; crkva franjevačkog Samostana male braće, 2013.) i Smokvici na Korčuli (župna crkva Gospe Kandalore, 2004.).

Osim na FDK Omiš, skladbe i obrade mu pobiru brojna odličja i na festivalima: „Festival duhovne glazbe CRO-PATRIA, Split“, „Festival dalmatinske klapske pjesme Kaštel Kambelovac“, „Festival Klape Gospi Sinjskoj“, „Međunarodni festival klapa Perast“ i „Međunarodni festival zborova – LIPANJSKI ZVUCI, Petrinja“.
Uz svoj skladateljski i organizacijski rad znatnu pažnju pridaje istraživačko-znanstvenom pristupu objavljivanja tiskom – baštinski vrijednih vlastitih terenskih zapisa hrvatskog pučkog sakralnog i svjetovnog glazbenog folklora (notne tiskovine i izvorni znanstveni članci), a posebno skrbi o hrvatskoj crkvenoj glazbenoj baštini, prikupivši i obradivši do sada stotinjak marijanskih, korizmenih i božićnih pjesama i kolendi.

Dobitnik je više strukovnih i društvenih priznanja među kojima se po značaju izdvajaju: „Jubilarna spomen-plaketa 1000. Feste sv. Vlaha/Dubrovnik 972.-1972.“,1972.; „Jubilarna spomen-plaketa Dubrovnik koncerta“, 1984.; „Plaketa Dubrovnika“, 1989.; Nagrada „Orlando“ za najbolje glazbeno ostvarenje na 42. dubrovačkom ljetnom festivalu, 1991.; „Plaketa Hrvatske glazbene unije“, 1999.; Priznanje FDK Omiš „Omiška stina“, 2004.; Nagrada Instituta hrvatske glazbene industrije „Porin“ za najbolju folklornu pjesmu, 2007.; „Plaketa Hrvatskog društva skladatelja“, 2008.; „Nagrada Dubrovačko-neretvanske županije“, 2009.; „Nagrada za životno djelo Dubrovačko-neretvanske županije“, 2012. Za svoj cjelokupni rad Krešimir Magdić je 2008. godine odlikovan „Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića“.

Foto: DuList / Krešimir Magdić privatna arhiva