Danas, kada je većina svjetske proizvodnje smještena na nama dalekom istoku Azije, pa tako i proizvodnja stakla, teško je zamisliti da je jedna staklarska radionica egzistirala na Pilama u XV. i XVI. stoljeću. Dapače, nije to bila radionica u kojoj su se popravljala obična prozorska stakla, radionice kakve i danas tu možemo pronaći, već radionica s vrsnim majstorima puhačima koji su izrađivali različite zahtjevne predmete od stakla kao što su kristalne čaše, posuđe i svijećnjaci. Vlasnici i glavni majstori u toj radionici bili su Konavljani, koji su svoj zanat izučili u Veneciji u Muranu od najvrsnijih majstora u tada poznatom svijetu. Znanja stečena tamo prenosili su nakon toga u Dubrovnik tako da je Dubrovnik neko vrijeme bio i izvoznik različitih staklenih predmeta koji su svojim izgledom i kvalitetom bili slični onim iz Murana. Nekolicina tih staklara koji su znanje i umijeće stjecali u Veneciji, a potom ga koristili radeći u Dubrovniku, bili su porijeklom Konavljani, pa nije neumjesno ustvrditi kako su vrsni majstori iz Konavala dominirali staklarskim zanatom. Prvi se tim zanatom počeo baviti Nikola Ifković, koji se u dubrovačkim dokumentima spominje kao Nicolaus Raguseus de Canali, magister vitri i koji je djelovao u razdoblju oko 1490 – 1511. godine. Zanat je, naravno, izučio u Muranu, a u Dubrovnik je došao iz Venecije kao majstor osposobljen preuzeti obnovu proizvodnje stakla u Dubrovniku. Zanimljivo je istaknuti kako je Mletačka Republika u to vrijeme umijeće puhanja i pravljenja staklenih predmeta ljubomorno čuvala, pa bi bilo vrijedno istražiti na koji je način, s obzirom na te prepreke, Nikola pošao i izučio zanat u Veneciji, odnosno kako je sa stečenim znanjem napustio Veneciju. Kolika je bila važnost staklarskog zanata govori i podatak kako mu je Republika bila odobrila zajam, kuću na Pilama za radionicu i prostor u Sponzi za prodaju stakla. No, iako je očigledno bio vrlo dobar majstor, čini se kako je Nikola bio vrlo loš ekonom. Naime, 1492. godine senat mu je produljio rok za vraćanje zajma, jer se obvezao osnovati društvo za pomoć u vođenju poslova. Nadalje, vrlo je često bio tužen od strane svojih zajmodavaca zbog neplaćenih dugova, a kruna njegovog očiglednog lošeg raspolaganja novcem stigao je 1502. godine kada ga je vlada zatvorila zbog nevraćenog vladina zajma. No, bez obzira na te novčane poteškoće, njegovo je staklarsko umijeće omogućilo da mu se proizvodi izvoze u Apuliju, Aleksandriju, Siciliju i Skadar. Izrađivao je predmete od običnog i kristalnog stakla, vjerojatno u stilu muranskih majstora. U Nikolinoj radionici radio je i Ivan Petrov, staklarski majstor iz Venecije koji je za staklarski zanat obučio još jednog Konavljanina, Ivana Radonjića, koje je kasnije postao istaknuti dubrovački staklar. Ivan Radonjić se spominje u arhivskoj građi u razdoblju od 1494. do 1525. godine. Sa staklarom Ivanom Tamburlinom iz Murana i nekim dubrovačkim vlastelinima 1512. godine je osnovao kompaniju za staklo, a njezin je glavni staklar bio od 1513. godine. Izrađivao je stolno posuđe od običnog i kristalnog stakla. Proizvodi mu nisu poznati, ali su najvjerojatnije imali kasnogotičko-renesansne oblike. Ivan je imao dva sina, koja su također izučila staklarski zanat. Luka se spominje u razdoblju od 1526. do 1546 godine kada je vodio staklarsku radionicu na Pilama, te Vice koji se spominje u periodu od 1530. do 1565. – do 1546. vodio je radionicu zajedno s bratom, a potom samostalno. Pretpostavlja se kako su proizvodili boce, čaše i svijećnjake koji su oblikom i ukrasom imali uglavnom renesansna obilježja. Kako su proizvodi bili prodavani u Albaniju i ostalim dijelovima Balkana za pretpostaviti je kako su također bili prilagođeni ukusu muslimana. Postoji podatak kako su se iza ovih majstora još dva Konavljanina – Rajko Božidarović i Radoslav Radonjić – nastavili baviti staklarstvom, čime se još više ističe unikatna veza tog cijenjenog i skupocjenog zanata s Konavlima, budući da u tom razdoblju na području Hrvatske gotovo i nema proizvodnje stakla.
Konavoski staklari
