Nema dvojbe da je Vučetić jedan od prvih znanstvenih istraživača Dubrovnika. Vučetićev opus stoji u temeljima suvremene historiografije u Dubrovniku – rekao je u četvrtak povjesničar Lovro Kunčević, jedan od urednika izdanja knjige izabranih tekstova Antuna Vučetića (1845. do 1931.) ‘Studije iz dubrovačke prošlosti: izabrani tekstovi’. Vučetić je bio povjesničara, pedagog, profesor te prvi ravnatelj Dubrovačkog arhiva nakon njegovog osamostaljenja 12. listopada 1920. godine. Upravo je ova knjiga, koja sadrži izabrane tekstove Vučetića, objavljena povodom 100. obljetnice institucionalnoga osamostaljenja Dubrovačkog arhiva od kotarskog poglavarstva, odnosno osnutka arhiva kao samostalne ustanove. Jednako tako, obilježava se 90. obljetnica Vučetićeve smrti. Knjiga sadrži niz odabranih članaka koji su, kako kaže Kunčević, od interesa širokoj publici te na zanimljiv način govore o povijesti Dubrovnika i ključnim temama, poput pada Republike. Objavljeni su, među ostalim, i tekstovi posvećeni dubrovačkoj diplomaciji 17. stoljeća.
‘Na marginama naših sjećanja’
No, Lovro Kunčević je istaknuo kako, unatoč svemu, Vučetić možda ne i bi pao na pamet ljudima kad bi im se postavila pitanja – tko su prvi znanstveni povjesničari Dubrovnika, tko su istraživači za koje možemo reći da su utemeljitelji suvremene dubrovačke historigrafije te da su o povijesti ovoga Grada pisali na kritički način, oslanjajući se na arhivske dokumente.
-Historiografski kanon ideja koji su tekstovi i autori najvažniji, mijenja se s vremenom i podložan je nizu utjecaja – od politike sve do znanstvene mode. Ti utjecaji Vučetiću nisu bili previše skloni. Primjerice, sigurno nije pomoglo njegovo, doduše, vrlo suzdržano srbokatoličanstvo i jugoslavenstvo. No, čak ne mislim da su njegovi politički pogledi bili presudni – naglasio je Kunčević. Smatra kako je razlog, zašto je ozbiljan povjesničar poput Vučetića ostao na marginama naših sjećanja, taj jer je njegov povjesničarski rad teško sagledati u cjelini ‘zbog određene optičke varke’.
-Nije napisao veliko opsežno djelo niti knjigu, nego samo nekoliko većih članaka i ogroman broj manjih tekstova. Novi tekstovi ‘raspršeni’ su kroz razne časopise i zbornike, objavljivani u dugom razdoblju od nekih 50-ak godina. Kad se sagledaju u cjelini, postaje jasno kako je Vučetić bio plodan povjesničar te da se radi o ozbiljnom opusu. Zbog fragmentiranosti njegovih djela, može se reći da je bio povjesničar minijaturist. Iako jest objavio nekoliko opsežnijih studija, veliki dio njegovih radova sastoji se od kratkih tekstova posvećenih mikrosituacijama, kuriozitetima, crticama iz povijesti Republike. Kroz njih se provlače mnogo šira pitanja kao što je ustav vlasti, trgovina, pomorstvo… – istaknuo je Kunčević te dodao da mu je, radeći na ovoj knjizi, ‘postalo jasno koliko mu zapravo dugujemo’.
-Njegove interpretacije su u samom temelju našeg razumijevanja dubrovačke prošlosti – istaknuo je. No, također dodaje da je poluvidljiva prisutnost Vučetića u temeljima dubrovačke historiografije posljedica još jedne njegove karakteristike kao povjesničara.
-Bavio se različitim temama. Njegovi tekstovi pokrivaju ‘kronološki impresivan raspon’ – od 14. stoljeća sve do 19. stoljeća. Tema kojoj je posvetio najviše energije, najdramatičniji je trenutak u povijesti Dubrovnika, a to je Velika Trešnja. Pisao je o studiji početaka obnove Grada sve do sjajnih crtica koje ilustriraju atmosferu Dubrovnika u godinama neposredno nakon potresa – kazao je. Bavio se Vučetić i diplomatskom političkom poviješću, ali i demografijom, poviješću zdravstva te kriminaliteta, svakodnevice i kulture.
‘Premal i nedostatan prostor’
Urednik izdanja, povjesničar Ivan Viđen, govorio je nešto više o biografiji Antuna Vučetića. Istaknuo je kako je Vučetić propagirao objektivnu i kritičku historijsku znanost te ju je živio punim plućima.
Naglasio je da je Vučetić nekoliko puta bio u užem izboru za čelno mjesto arhiva, dok nije postao njegovim ravnateljem 1920. godine.
-Koliko je to bio važan događaj, dovoljno govori da se poklopio s povratom dijela oduzetih arhivalija koje su za vrijeme 2. svjetskog rata bile prenesene u Austriju. Usprkos njegovoj energiji i radu, Vučetić se susretao s nizom prepreka, od premalog i nedostatnog prostora u prizemlju Kneževa dvora pa do zapošljavanja novih djelatnika – rekao je Viđen. Spomenuo je i kako je Vučetić bio jedan od osnivača te prvi predsjednik ‘Dubrovačkog učenog društva sv. Vlaho’. Kazao je Viđen da je to posljednja dubrovačka akademija koja je bila posvećena istraživanju i popularizaciji povijesti. Bio je među inicijatorima i prvi potpredsjednik zaklade za ispitivanje dubrovačke prošlosti. Osim toga, bio je, kao gimanzijski profesor, jedan od glavnih inicijatora izgradnje nove gimnazijske zgrade. Napisao je i nekoliko turističkih vodiča na nekoliko jezika o Dubrovniku, dodao je Viđen.
Inače, Vučetić je bio vezan za arhiv punih 60 godina.
-Prvi put je u arhiv stupio 1860. godine pišući jedan tekst o dubrovačkom pomorstvu u srednjem vijeku, da bi u listopadu 1930. godine napustio arhiv kao njegov ravnatelj – istaknuo je.
Vrijedna donacija
Vrijedi istaknuti da je Mira Puljizević rođ. Stajić, supruga Vučetićevog jedinog unuka Antuna Puljizevića, odredbom svoje posljednje volje 2016. godine donirala vrijednu Vučetićevu rukopisnu ostavštinu Državnom arhivu, dok su pojedine arhivale pripale i Dubrovačkoj biskupiji, kao i Muzejima. Izdavanje i realizacija knige potpomognuta je programskim sredstvima Ministarstva kulture i dio je programske aktivnosti ustanove Dubrovačkog arhiva.