Potkraj veljače ove godine iz tiska je izišla najnovija monografija o hrvatskim povijesnim zemaljskim, nacionalnim, a ujedno i aktualnim državnim heraldičkim znamenjima, uključujući i znamenja Dubrovnika odnosno Dubrovačke Republike. Riječ je o bogato ilustriranom djelu pod naslovom ‘HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest’. Koautori monografije su povjesničari Mate Božić i Stjepan Ćosić – između ostalog od 1992. do 2003. arhivist u Državnom arhivu u Dubrovniku, odnosno zaposlenik Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Kako pišu autori, slijedeći poredak u ‘kruni’ grba Republike Hrvatske uočavaju se tri znamenja koja danas označavaju primorske dijelove naše domovine: Dubrovnik (odnosno područje nekadašnje Dubrovačke Republike), Dalmaciju i Istru. Članak 7. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (Narodne novine 55/90, 26/93) prvo od tih znamenja opisuje ovako: ‘Grb Dubrovačke Republike sadrži u štitu na modrom polju dvije crvene grede’.
Pritom treba odmah reći kako ovakav znamen u ‘kruni’ suvremenoga grba Republike Hrvatske, naznačen kao ‘grb Dubrovačke Republike’ u obliku ‘modrog’ štita s dvije crvene grede, u prošlosti nije nikada bio poznat ni zabilježen. Naime, od druge polovice XIV. pa sve do početka XVIII. stoljeća službeni grb Dubrovnika i Dubrovačke Republike bio je štit s najčešće osam crveno-srebrnih ili srebrno-crvenih greda. U XVIII. stoljeću pojavio se i štit s osam plavo-crvenih greda, koji je naposljetku također ušao u službenu heraldičku uporabu. Kako ćemo vidjeti, začetke te kasnije varijante dubrovačkog grba (s plavim umjesto srebrnim gredama) moguće je prepoznati u nekim prikazima iz prve polovice XVII. stoljeća na kojima se po prvi put ističu valovite grede, koje su pritom, u duhu humanizma, tumačene kao srebrne rijeke, a čije će ‘plavetnilo’ heraldički doći do izražaja tek u prvoj polovici idućeg stoljeća.
Međutim, dubrovačka heraldička javna praksa je kroz stoljeća obilovala posebnostima i izostankom norme, pa tako ni štit s izvorno crveno-srebrnim ili srebrno-crvenim gredama nije bio jedini dubrovački znamen, a pogotovo ne isključivi gradski simbol. Tako se već u prvoj polovici XIII. stoljeća na gradskim pečatima pojavljuje lik gradskog patrona sv. Vlaha, smješten pred gradskim bedemom s tri kule. Nema sumnje da je već u to doba lik nebeskog zaštitnika Dubrovnika ujedno bio i heraldički znamen dubrovačke komune (kao što je i lik sv. Dujma bio stoljetni znamen grada Splita). Budući da je riječ o simbolu s vjerskim i političkim konotacijama, lik sv. Vlaha od XIV. stoljeća nalazimo na dubrovačkom novcu i zastavama, u crkvama, na bedemima i javnim građevinama… itd. Prema tome, nema sumnje da je prikaz sveca koji blagoslivlja s mitrom na glavi i pastoralom u lijevoj ruci također stoljećima služio kao jedno od dubrovačkih znamenja.
Osim toga, na jednoj vrsti dubrovačkog novca – mincama, kovanim sredinom XIV. st. te u prvoj polovici XV. st. (1436. i 1440-1449) pojavljuje se i gotički stiliziran inicijal ‘R’ (kao početno slovo srednjovjekovnog latinskog naziva za Dubrovnik – ‘Ragusium’), sa zvijezdama na starijim i krunom na mlađim otkovima. Tako se opisani inicijal ‘R’ (s križem) i danas uočava na štitu isklesanom na bifori kuće na Pelinama u Dubrovniku (između Zlatarske i Kovačke ulice). Budući da je ta građevina nastala na prijelazu iz XIV. u XV. stoljeće može se pretpostaviti kako je, kao i u još nekim drugim srednjovjekovnim komunama, i u slučaju Dubrovnika (‘Ragusiuma’) gradski inicijal ujedno predstavljao znak komune, a moguće i neslužbeni dubrovački grb.
Tijekom XV. stoljeća na dubrovačkim mincama također nalazimo i istaknutu riječ ‘LIBERTAS’ koja je simbolizirala gradsku slobodu i autonomiju, odnosno aristokratsko-republikanski ustroj komune. Iako je znamen s tom drevnom i raširenom republikanskom devizom imao isključivo dekorativni karakter te se rijetko koristio, nalazimo ga i u kasnijim razdobljima dubrovačke prošlosti. Primjerice, od kraja XVII. stoljeća pa sve do propasti Dubrovačke Republike početkom XIX. st., uočava se na sporednoj dubrovačkoj pomorskoj zastavi, kao i na reversu velikih dubrovačkih talira kovanih krajem XVIII. st. Zanimljivo je kako je upravo prema tom natpisu spomenuti novac bio i prozvan ‘libertina’.
Definitivnu razdjelnicu dubrovačke političke, ali i heraldičke povijesti, predstavlja Zadarski mir sklopljen između ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinskog i Mlečana 1358. godine. Naime, tim se sporazumom Venecija, nakon pretrpljenog poraza, u korist kralja Ludovika odrekla gotovo cijele istočnojadranske obale, uključujući i područje Dubrovnika. Potom su Dubrovčani sa svojim novim suverenom sklopili posebni Višegradski ugovor kojim je grad pod Srđem stekao zaštitu ugarsko-hrvatske vladarske dinastije, brojne povlastice i važne atribute suvereniteta, a ujedno se (kako će budućnost pokazati) i trajno oslobodio dominacije Venecije. Bila je to velika diplomatska pobjeda male, ali moćne komune, koja je simbolički bila izražena i u novom dubrovačkom znamenju.
Naime, odredbama toga ugovora Dubrovčani su se obvezali kao grb svoje komune (a uskoro službeno i Republike!) koristiti grb svoga ugarsko-hrvatskog suverena. Riječ je o poznatome grbu vladarske kuće Arpadovića, koji su nastavili rabiti i Anžuvinci, s osam crvenih i srebrnih greda na štitu. Pritom treba naglasiti da su Dubrovčani taj grb koristili u donekle modificiranom obliku. Dakle, raspored greda na tom znamenju korišten u dubrovačkoj heraldičkoj javnoj praksi najčešće je bio obrnut od rasporeda u aktualnom ugarsko-hrvatskom kraljevskom grbu, odnosno izvorno u grbu Arpadovića, te je uglavnom počinjao srebrnom bojom u glavi štita.
Sačuvani primjeri uporabe tog znamenja Dubrovačke Republike su brojni, a dosad najstariji prikaz datira iz druge polovice XV. stoljeća – nalazimo ga na slici sv. Vlaha koja se pripisuje Lovri Dobričeviću. Riječ je o dva identična grba s osam crvenih i bijelih greda, odnosno s crvenom gredom u glavi, a bijelom u dnu štita. Zanimljivo je kako se taj simbol višestoljetne dubrovačke državnosti počeo dosljedno koristiti kao grb Republike tek nakon rasapa Ugarsko-hrvatskog kraljevstva nakon Mohačke bitke 1526. godine. Naime, Dubrovnik od tada više nije priznavao ugarsko-hrvatske vladare kao svoje suverene, nego je (uz plaćanje određenog danka i priznavanje vrhovništva Osmanlijskog Carstva) povijesnom ironijom stoljećima razvijao svoju punu autonomiju upravo pod nekadašnjim kraljevskim simbolom Arpadovića i Anžuvinaca.
Iz ovdje donesenih primjera uporabe tog dubrovačkog znamenja vidljivo je kako se sve do kraja XVII. st. u heraldičkoj javnoj praksi dominantno koristila varijanta s najčešće osam crveno-srebrnih ili srebrno-crvenih greda. Tako u knjizi ‘Copioso ristretto degli annali di Ragusa’ – napisanoj potkraj XVI. stoljeća, a objavljenoj 1604. – dubrovački plemić Jakov Luccari gradski grb na žarama za glasanje u Velikome vijeću heraldički opisuje kao crveni štit s četiri bijele grede. Međutim, tijekom XVII. i XVIII. stoljeća na nekoloriranim primjerima dubrovačkog grba u brojnim tiskanim djelima i klesanim primjercima na javnim zgradama i crkvama također nalazimo na grbove Republike s naizmjeničnim valovitim i ‘bijelim’ (na nekoloriranim primjerima) ili glatkim gredama (u arhitekturi). Pritom je na prvi pogled teško odrediti jesu li ‘bijele’/valovite grede u tim varijantama dubrovačkog grba bile zamjena za srebro (‘bijelu’) ili za crvenu boju.
Objašnjenje ove neuobičajene grafičke prakse u dubrovačkom se slučaju vjerojatno krije u jednom od prvih prikaza takvog grba na naslovnici knjige ‘Oficij Blažene Marije Djevice’, koju je 1617. u Veneciji objavio Splićanin Matija Alberti. Na njemu je osmerostruko razdijeljen dubrovački grb na kojemu se grede s valovitim crtama izmjenjuju s ‘bijelima’. Oko grba je upisan stih: ‘Slavan ti glas reku, rike dočim teku’, koji jasno upućuje da valovite grede predstavljaju rijeke. Istovjetne grede u dubrovačkom grbu nalaze se primjerice i na naslovnici knjige ‘Peripateticae philosophiae pronunciata disputationibus proposita’ iz 1634. autora Stjepana Gradija, ali također i u arhitekturi – na čuvenom grbu postavljenom na galeriju u atriju Kneževa dvora prilikom obnove nakon potresa 1667. godine.
Postavlja se pitanje zašto je naposljetku došlo do pojave valovitih greda u dubrovačkom grbu? Osim toga, jesu li te grede predstavljale heraldičko srebro, tj. ‘bijelu’ ili pak crvenu boju? Također, što ih povezuje s aktualnom, specifičnom plavo-crvenom varijantom dubrovačkog grba u državnom znamenu Republike Hrvatske? O tome se može samo nagađati, ali najvjerojatnije se čini objašnjenje kako je ta nova praksa bila plod dubrovačkoga učenog humanizma koji je prihvatio tada aktualno tumačenje o simbolici ugarskoga grba, po kojemu bi srebrne grede u grbu Ugarske predstavljale četiri najveće rijeke mađarskog dijela Panonije. Prema tome su se i srebrene (‘bijele’) grede dubrovačkog grba tumačile kao rijeke – odnosno predstavljane su u formi riječnih valova, kako na nekoloriranim primjerima tako i u arhitekturi.
Čini se da je ideja o valovitim gredama kao rijekama prevladala, pa su ih u nekim prikazima počeli bojiti u plavu odnosno modru boju. Tako je početkom XVIII. stoljeća, još jednom prilagodbom u dubrovački grb unesena nova, plavo-crvena kombinacija boja naizmjeničnih greda. Naime, dotadašnje valovite crte lako se moglo tumačiti kao grafički prikaz plavetnila vode, čemu je pridonijela i oksidacija srebrne boje na starijim prikazima grba koja je na srebrnim gredama stvarala osjenčenje plavičastom nijansom. Svojevrstan prijelazni oblik predstavlja emajlirani grb Republike s krunom na moćniku noge sv. Vlaha iz 1684., na kojemu je srebrnim gredama dodan plavičasti ton.
Na naslovnici knjižice ‘Missa propria Sancti Blasii’, objavljenoj 1717. prvi put se u dubrovačkom grbu, uz valovite grede, pojavljuju i grede koje nisu ‘bijele’ (kao na dotadašnjim nekoloriranim prikazima), nego su obilježene okomitim crtama koje po Ménestrierovu heraldičkom sustavu bilježenja označavaju crvenu boju i potvrđuju da je riječ o srebrno-crvenome grbu. Sličan crveno-plavo šrafirani grb ucrtan je na jednoj rukom crtanoj karti Dubrovačke Republike koja je vjerojatno izrađena tijekom osmansko-mletačkih razgraničenja na prijelazu XVII. u XVIII. stoljeće. Relativno brojni prikazi iz XVIII. stoljeća ukazuju na zamjenu ‘bijele’ boje, odnosno srebra, plavom, to jest na uporabu plavo-crvene kombinacije s plavom gredom u glavi štita. Tako kolorirane plavo-crvene grbove Dubrovačke Republike nalazimo u grbovniku dubrovačkoga vlastelina Iva Sarace iz 1746., na grbu Republike na karti Miha Pešića iz 1747., kao i na brojnim poveljama, svjedodžbama, brodskim patentima, putnim i konzularnim ispravama koje je Republika izdavala u XVIII. i početkom XIX. stoljeća.
Kako službeni i narativni izvori šute o razlozima pojave plavo-crvenog grba Republike, o tome možemo samo pretpostavljati. Možda je jednostavno bila riječ o modi, odnosno prevlasti plavo-crvene kombinacije, popularne u baroknoj estetici, ali nam se vjerojatnim čini da je nova varijanta grba imala i svoje političke konotacije. Naime, tijekom protuturskih ratova potkraj XVII. i početkom XVIII. stoljeća Dubrovačka Republika polagala je velike nade u pobjedu Habsburgovaca, s kojima je 1694. u Beču postigla tajni dogovor. To je Dubrovčane dovelo u nepriliku, jer su nakon Karlovačkoga (1699.), a potom i nakon Požarevačkoga mira (1718.) bili prisiljeni na politički zaokret kojim su iznova potpali pod čvrstu tributarnu ovisnost o Osmanlijskom Carstvu. Kako se turskoj vlasti na Balkanu tada još nije nazirao kraj, dubrovačka elita morala se oprezno distancirati od savezničkih veza s Habsburgovcima. Jedan od načina moglo je biti i zanemarivanje tradicije crveno-srebrnog grba koji je Republiku izravno povezivao s ugarsko-hrvatskom krunom (tada predstavljenoj upravo habsburškom vladarskom kućom), odnosno dopuštanje novoga plavo-crvenog heraldičkog rješenja.
Knjiga ‘HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest’ je nastala kao plod višegodišnje istraživačke suradnje dvaju autora, a prethodila joj je opsežna studija o istoj tematici pod naslovom ‘Nastanak hrvatskih grbova. Podrijetlo, povijest i simbolika od 13. do 16. stoljeća’ objavljena 2017. u kulturnom magazinu Gordogan (br. 35/36). Monografiju sadržajno čine dvadeset i tri poglavlja popraćena velikim brojem ilustracija, od kojih su neke po prvi put objavljene i tako predstavljene publici, što ovo djelo čini još vrjednijim.
Opsežne sažetke na engleski i njemački jezik preveo je Željko Heimer, lekturu je obavila Mihaela Vekarić, grafičko oblikovanje i računalni slog Boris Bui, a autor naslovnice je Dejan Dragosavac Ruta. Knjigu su recenzirali Mirjana Matijević Sokol i Danko Zelić. Nakladnički trio čine: Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
Najnovija monografija o hrvatskim zemaljskim znamenjima – ‘HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika –
povijest’ tiskana u veljači 2021., može se naručiti online preko internetske stranice Hrvatske sveučilišne naklade.