Ulicama moga Grada

Kad zbori i spominje se Vlaho Gas!

Kad zbori i spominje se Vlaho Gas!

Svaki dan, točno u 10. 55 Vlaho Moretti zvani Gas busom iz Lapada ide u Grad. Na kavu u „Školu“, pa u knjižnicu za prolegat dnevne foje, a onda oko podne na Porporelu, za okupat se u Uvalici. Onda ode još malo prolegat foje, pa u Lapad. Gdje mu je dom, privremeni. Od rata.

Ovog za sada zadnjeg. I tako svaki dan. Vlaho Gas, kako ga zovemo, jer prezime mu malo tko i zna, obilježje je Grada i kvarta Iza Roka. Svi mi kažu kako priča o Roku bez njega ne ide.
– Rodio sam se tu, u Čubranovićevoj, 1940. godine, živio na broju 5, do mene na broju 4 Krešo Nikić, Endrigo smo ga zvali, to ti nije reko', pjevao bi vazda „Kud plovi ovaj brod…“ Tu je živio i Bimbo Korunić, pa obitelj Gvozden, Vajnberger, pa Ivo Katić… tu sam proveo život do bombanja 1991. kad mi je granata pogodila stan. Taj nadimak Gas dobio sam još… kao mali! Davne 1948. godine rođak iz Zemuna poslao mi romobil, onaj… široke gume, „brenze“, tada najbolji u Gradu! I najbrži, iako se ja nisam baš „gasirao“! Djeca trčala za mnom kad bi ga vozio, zvali me Vlaho Gas i eto, ostao nadimak!
 
SVE SE PROMIJENILO…
 

E vidi ovaj kamen! Tu, baš tu bi namjestio loptu, pa pucaj! A postola zapne… jednom sam puko nove postole, tek ih obuko, išo negdje, u školu, gdje li, al' nisam mog'o odolit i puknem loptu, ma puknem u taj kamen, pukle mi postole, nove. Ćaća me ubio!

E tog jutra, prvog proljetnog, poremetio sam njegov ritual. Teško, al' uspio sam. Malo nagovaranja i dugogodišnje povjerenje. Pokupio ga malo iznad Uvale, pa u Grad. A onda vječno pitanje „Gdje na kavu?“ i… pristao je! Nakon puno, puno godina otišli smo Iza Roka gdje nije kavu pio godinama. Zašto?
– Pa sve se promijenilo, nije to više to, uhvati me neka tuga i sjeta… Radije izbjegavam taj đir. A i ime mjesta gdje u zadnje sjedimo uz kapućin, „Škola“, to smo ime davne 1971. ili 1972. godine dali veliki Ivo Labaš i ja, tu bi se skrivali i govorili „Ajmo tamo naučit pit!“ Ma nekad se i pilo dostojanstveno, uz balicu i dobru pjesmu, na sve strane. Betule smo zvali po vlasnicima, Višnjicu kod Krsta, Široka kod Steva…
Pa u đir pored Fontane, gdje se prisjetio kako je tu nekad, za vrijeme onog Drugog svjetskog rata bio veliki zid koji je odvajao Klarisu, iza je bila pučka kuhinja, te bi se kao klinci provlačili kroz taj drveni zid za nahranit se. Dalje Garištem do pred crkvu Sv. Roka. Prvo uzdah, onako dug. Zastanemo pored nekog kamena, izdignut, malo izbačen vanka.
– E vidi ovaj kamen! Tu, baš tu bi namjestio loptu, pa pucaj! A postola zapne… jednom sam puko nove postole, tek ih obuko, išo negdje, u školu, gdje li, al' nisam mog'o odolit i puknem loptu, ma puknem u taj kamen, pukle mi postole, nove. Ćaća me ubio!
 
ZINZA, DINZA, ĐINZA…

Davne 1948. godine rođak iz Zemuna poslao mi romobil, onaj… široke gume, „brenze“, tada najbolji u Gradu! I najbrži, iako se ja nisam baš „gasirao“! Djeca trčala za mnom kad bi ga vozio, zvali me Vlaho Gas i eto, ostao nadimak!

Zastanemo opat malo niže, prema Domus Christi…
– Vidi ovaj zid, tu ti je nekad bio sat od vode, zvali smo je zinza, dinza, đinza… kako već! Sad su i to zazidali! E kad bi pukla lopta u tu cijev, čulo bi se „cing“ i kad bi to čuli, bio bi gol, a ako se ne čuje to „cing“, nije gol! A kad bi lopta upala preko u Klarisu, onda bi se kroz one rešetke koje su još tamo u zidu, samo bi se Vlaho Miletić koga smo zvali Vlahuša mogu unutra provuć! To nije normalno kako bi se on uvuko unutra. On je živio u zadnjoj ulici Za Rokom, Đorđićevoj. Prozor do mene, jer mi bi gledali na dvije ulice iz stana. A ovo đe je sad Kino Jadran, to je nekad Pendo imo skladište garbuna, ugljena za ove koji ne znaju što to znači. Pa je nekadašnja trgovina Srđ tu imala skladište svega, onih prvih slamki za pit, to bi krali vazda. Ova vrata daje, tu je radio Grom, meštar od elektrike, ma iza svakih ovih vrata bio je neki meštar. A mi djeca stalno vanka, vazda neka igra. Igro sam na glava kad mi je 1962. došo poziv za u vojsku. I nikad više nisam zaigro.
 

P.S. Partio nam naš Čile
U noći s nedjelje na ponedjeljak, u neke sitne sate, u svom stanu u Karmenu preminuo je Miroslav Jelčić, svakom u Gradu bolje znan po vječnom nadimku Čile. Nakon drugog „moždanog“ „Doktor protiv ljudske boli“ kako smo ga zvali, ali i „doktor protiv ljudske gluposti“ koji je svojim skercima vraćao osmijeh na lica čeljadi, više nije izdržao. „Umro je Čile“ pisalo je u sms poruci koju mi je rano tog jutra poslao Srđan Kera, njegov susjed i veliki štovatelj, što smo zapravo bili svi mi koji smo velikog Čileta poznavali. Partio je, napustio nas do nekog novog susreta jedan od zadnjih likova i obilježja Grada, koji pomalo i s njim nestaje.  
 

 
Prilozi:
Vlaho Moretti Gas pred odlazak u vojsku
Opet, nakon dugo godina na kavi Iza Roka, Vlaho Gas i kamen s kojeg su se pucale lopte i cipele
Tu je nekad bio sat od vode, a kad bi ga udarila lopta čulo bi se "cing" i pao bi gol!!!
Zid prekriven granama na kojem se krije natpis Kino
Vlaho Moreti za šankom: Vlaho Gas u "Školi" na redovnom jutarnjem kapućinu
 
 

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro