Slušni aparat

Kad su devedesete postale retro?

Einstein je prije više od stotinu godina konstatirao da je protok vre­mena relativan i u potpunosti ovisi o promatraču. Svaki promatrač ima svoje referentne točke pomoću kojih ocjenjuje prolazi li vrijeme brže ili sporije u odnosu na druge proma­trače. Einstein je umro prije nego je imao priliku čuti prve albume Elvisa ili The Beatlesa, a Elvis i Lennon su pak umrli u mojem vrlo ranom djetinjstvu pa sam tako njihovu glazbu od malih nogu smatrao ‘retro’. Tako su ustvari pjesme stare samo desetak godina za mene bile iznimno stare, nešto što pri­pada knjigama povijesti rocka.
Glazbene devedesete doživio sam iznimno intenzivno, u prvim redovima koncerata, s gomilama ploča, kazeta i CD-ova, tako da mi je i danas punih trideset godina kasnije jednostavno nezamislivo nazvati tu glazbu ‘retro’. U očima ovog promatrača, vrijeme je dovoljno usporilo da albume snimljene prije trideset godina i dalje smatram relativno novim izdanjima, tako da se jako teško pomiriti s činjenicom da neki drugi, znatno mlađi promatrač, može smatrati Nirvanu, Soundgarden ili Alice in Chains retro-grupama. Ovaj šokantan razvoj događaja zadnjih sam petnaestak dana iskusio dva puta. Prvi put kad sam gledao prijenos NHL uta­kmice na otvorenom, na obali jezera Tahoe, na koju su igrači Boston Bru­insa stigli u kričavo-crvenim i radio­aktivno-zelenim jednodijelnim ski­jaškim odijelima, a komentator je duhovito primijetio kako su se geni­jalno odjenuli u retro stilu iz devedese­tih. Retro? Pa ja još uvijek imam takvo isto skijaško odijelo negdje na šufitu, i još uvijek je kao novo.
Samo par dana kasnije mlada indie-rock grupa Fellowcraft iz Was­hingtona (grada, ne države) izdala je svoj treći album ‘This Is Where You’ll Find Me’. Album me odmah, na prvo slušanje, potpuno oduševio i natje­rao da ponovno počnem razmišljati o relativnosti vremena jer vjerno repli­cira glazbu devedesetih. Moderni retro album? Jedino što je iznimno sigurno je da bi prije trideset godina apsolutno svi pomislili da su momci iz Fellowcrafta iz države Washington i da bi u tom trenutku imali barem pet spotova u redovitoj rotaciji na MTV-u.

Fellowcraft su svoju glazbenu kari­jeru započeli prije pet godina albumom ‘Get Up Young Phoenix’, a malo zatim izdali su i svoj drugi album iznimno zbunjujućeg naslova ‘Three’. Nakon tog albuma dvojac J.R. MacDonald (vokal, gitara) i Brandon Williams (bas) u grupu primaju gitarista Pabla Anton- Diaza i bubnjara Zacha Martina i pred sebe postavljaju nešto više ciljeve od redovitih gaža po glavnom gradu i okolici. Rezultat dvogodišnjeg truda je fantastičan album koji bi se trebao naći pri vrhu mnogih top-lista. Savr­šena kombinacija utjecaja grungea i proga konstantno budi nostalgiju na te davne, retro-devedesete.
Album otvara ‘Coyote and the Desert Rose’, gitarska rock stvar koja vokalno baca na ‘Undertow’ Toola, a glazbeno na Kyussov ‘Welcome to Sky Valley’. Druga stvar na albumu je ujedno i moj kandidat za naj-pjesmu godine. ‘This is How the World Ends’ oštra je kritika društvenih mreža i svijeta koji polako nestaje u zečjim rupama YouTubea i zatvorenim Facebook eho-odajama.
Reset grupe nakon dolaska dvojice novih članova može se primijetiti i po tome što su čak tri stvari s albuma zapravo njihove stare stvari u novom aranžmanu sa znatno kvalitetnijom produkcijom. ‘The Last Great Scot­sman II’ odlična je stvar koja kao da je stvorena za nastupe na otvorenim stadionskim pozornicama pred šez­deset tisuća posjetitelja (možda već ove godine, držimo palčeve), a ‘Get Up Young Phoenix’ i ‘Proliferation Nation’ snimljeni su uživo i zadržavaju onaj originalni lo-fi grunge štih s prvih albuma i neodoljivo podsjećaju na Corrosion of Conformity devedesetih.
Za upotpunjenje retro doživljaja, Fellowcraft na album stavljaju i jednu obradu, ‘I Will Not Accept the Truth’ s najboljeg albuma Brucea Dickinsona ‘Skunkworks’, a za potpuni dojam kao gosta pozivaju Chrisa Dalea, Dickinso­novog basista s tog albuma. Rezultat je izvrsna nova verzija te legendarne pjesme.
Nažalost, relativnost vremena znači i da mlađe generacije kojima su devede­sete davna ‘retro’ povijest danas imaju drukčije ukuse i prioritete jer ne postoji drugo objašnjenje da spot za ‘This Is How the World Ends’ u skoro mjesec dana ima manje od tisuću pregleda. U neka davna dobra vremena Fellowcraft bi prodavao milijune albuma uz bok najboljim grupama u kariranim košu­ljama. No, vrijeme je cirkularno, nji­hovo vrijeme će zasigurno opet doći, a sudeći po kvaliteti glazbe, nećemo morati dugo čekati.

Foto: fellowcraftband.com

Pročitajte još

Mayales 3.0 – Domovina dobrog ukusa

Petar Ipšić

Digitalno hodočašće

Najveća ikona punka

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija