Kroz prizmu zakona

Kad će se netko sjetit uvest CRVENI TELEFON za roditelje?

Kad će se netko sjetit uvest CRVENI TELEFON za roditelje?

Ono čemu svjedočim ne ja, nego svi, je da su nam se djeca dobro otrgla kontroli. Nije čak ni javna tajna, nego općepoznata stvar, da su nam maloljetnici vanka do ura do kojih ne bi smjeli biti. Da im se toči alkohol, a ne bi smio. Ne svugdje, ali po određenim ugostiteljskim objektima nesumnjivo. Pisali smo nedavno o alarmantnoj konzumaciji ne samo alkohola nego i narkotika od strane maloljetnika te vam predočili podatke s Hitne i iz bolnice koji potvrđuju navedeno. Pisali smo i o tome kako roditelji sve više ‘skrivečki’ kupuju u ljekarnama testove na narkotike. Toliki mi se roditelji žale da su naprosto nemoćni. Ne samo to, već da se boje vlastite djece. Čak i institucija zbog toliko, po meni posve pogrešno na sve strane interpretiranih prava djece. Koja nemaju samo prava kojima ih se ‘filuje’ jer je to trend, već i dužnosti! Ali oni o tom pojma nemaju, a uvjerila sam se nedavno na gostujućem predavanju u jednoj školi gdje su svi znali sva svoja prava, ali kad sam pitala – a koje su vaše dužnosti – nitko nije podigao ruku i blijedo su me gledali.

Manipulacija
Dok moderna psihologija propagira teze kako se sve može rještiti razgovorom, praksa nas očito demantira. Iako ista ta psihologija napominje kako je bitno postaviti ‘zdrave, čvrste granice’, očito nam taj segment roditeljstva ne ide od ruke. Zašto? Ma naravno da odgovor nije jednosložan i jasno da vam ga ja ne mogu dati. Sama sam mama, roditelj, djeteta u onom najizazovnijem, najkriznijem razdoblju – pubertetu. I more me iste brige i dileme. Da granice treba postaviti i da se treba znati tko je roditelj, a tko dijete, znam isto kao i vi. Ali kako – e to ću, možda već za idući broj, posve konkretno pitati nekog stručnjaka, jer ja to nisam. To je domena psihologije, pedagogije i srodnih struka, a ne prava. Ono što ja primjećujem je da su se roditelji počeli bojati vlastite djece. Ono što ja slušam, kako od samih roditelja, tako i od djelatnika nadležnih institucija, je da djeca sve više manipuliraju svojim pravima kojih su im puna usta. Mnogi kažu kako je sve krenulo ‘krivom Drinom’ kad se uveo Plavi telefon. Da ne bude zabune – postojanje kontakta i svakog vida podrške za zlostavljanju djecu svesrdno podržavam. Preventive i pomoći. Ali se istovremeno pitam – hoće li ikojem stručnjaku pasti na pamet otvorit kakav telefon za zlostavljane roditelje. Od strane vlastite djece.

Nije batina iz raja izašla, autoritet jest!
Roditeljima ne znače previše uopćene teorije kad se nađu u problemu. Kad imaš dijete od 6–7 godina i čitaš kako se ‘sve može rješiti razgovorom’ – zvuči ti smisleno i posve logično. Ali što kad ti dijete od 15 godina koje bi trebalo biti doma, po zakonu, do 23 sata ne dođe do tih ura? Što kad ne ode u školu, a ti ga budiš i ne doživljava te? Neće te poslušati?! Što kad se napije, a ti mu objasniš da se to ne smije raditi, pa se napije opet. I opet? Što kad, u ekstremnijim slučajevima, puši travu ili ne daj Bože eksperimentira s ‘težim drogama’, a ti pričaš i pričaš i pričaš i ne dopire? Ima stručnjaka! Ima, ali toliko mi roditelja priča da im djeca idu u psihologa, po školama u stručne službe, hodočaste s njima po centru… Pa ništa! Nema pomaka! Što činiti? ‘Batina je iz raja izašla!’ – odavno je prevladana odgojna metoda. Ne samo po nekom našem stupnju svijesti, već je naprosto i prekršajno ili pak kazneno djelo, ovisno opet o okolnostima slučaja. Čupnete li dijete jednom nećete sigurno u zatvor, ali smješi vam se prekršajna prijava ako vas prijavi samo dijete ili netko drugi, treći… Čupate li ga stalno i šamarate – e to već sluti na kazneno djelo. I dobro da je tako, naravno. Ali negdje iz prijelaza s onog ‘starinskog’ na ‘moderni’ odgoj smo propustili, ne mislim pod tim samo na struku nego svih nas kao društvo, obratiti dovoljno pažnje na onaj neizostavan, ja ću se usuditi reći i jedan od krucijalnih elemenata zdravog, dobrog, roditeljstva, a to je AUTORITET. Njega na žalost koliko primjećujem većina roditelja danas naprosto nema. A kad ga nema, kad nije uspostavljen… e tu padaju u vodu sve priče o granicama.

Ocu zabrana pristupa, baki hapšenje
Evo vam samo jedan primjer, mada sam uvjerena da ih znate poprilično i sami: Mladić od 17 godina uzima ključeve tatinog automobila. Otac na brodu. Majka ga pokušava zaustaviti. On je odguruje s vrata i izlazi. Situacija se ponavlja, u kući je ovaj put i otac, s tim da je sin pri tom i pod djelovanjem nečega – alkohola ili narkotika, nebitno… Zapriječuje mu put. Sin ga gura. Hrva se s njim. Otac ga udari. Sin zove policiju. Oca se goni… Otac dobiva zabranu pristupa… Po mom sudu ovdje se mogao primijeniti pravni institut ‘više sile’. U smislu da kad činiš manje zlo da spriječiš veće, iako si ostvario objektivno elemente nekog protupravnog djela – nisi kriv. U najkraćim crtama. Da vam bude jasnije, evo vam usporedba! Inače jasno ako razbijete izlog neke butige počinili ste protupravno djelo i bit ćete procesuirani i sankcionirani. Ali ako butiga gori i vi razbijate izlog da bi ugasili požar – napravili ste dobro djelo. Po meni u ovom slučaju otac NIJE KRIV. Zašto? Jer jest ostvario elemente protupravnog djela, ali kako bi spriječio veće zlo. Da pjani i/ili nadrogirani sin bez položenog vozačkog ispita ne pogine. Sudac u ovom konkretnom slučaju ne dijeli očito moje viđenje. Ama evo vam još jedan primjer – curica od 12 godina koju većinu vremena, zbog obiteljskih okolnosti, čuva baka, ženu doslovno sustavno terorizira. Puši ispred nje s nogama na stolu. Govori joj – ‘Aj daj jest’ stara luda babo!’ Da ne nabrajam dalje jer mi je gnusno. Dolazi doma kad je volja. Po kući ne pomaže ništa, iako je to zakonska obveza svakog djeteta, ali to je vjerujte ovoj baki najmanji problem. I jedan dan žena je počupa. Ova zove policiju i policija privodi baku.

Zakon je striktan, budite i vi!
Prema našem Obiteljskom zakonu roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, s ciljem zaštite dobrobiti djeteta… Roditelji su dužni skrbiti o životu i zdravlju djeteta… Radi dobrobiti djeteta, a u skladu s njegovom dobi i zrelosti, roditelji imaju pravo i dužnost nadzirati ga u njegovu druženju s drugim osobama. Roditelji imaju pravo i dužnost djetetu mlađem od šesnaest godina života zabraniti noćne izlaske bez svoje pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje. Noćnim izlaskom smatra se vrijeme od 23 do 5 sati. Roditelji su dužni brinuti se o redovitom obveznom školovanju djeteta. Smatra se da roditelj u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta primjerice ako ne skrbi dovoljno o, između ostaloga, redovitom pohađanju škole, ne sprječava dijete u štetnom druženju, zabranjenim noćnim izlascima, skitnji… Da zaključim! Svi bi mi bili najsretniji kad bi sve mogli rješiti uz sokić razgovorom. Ali to naprosto sve rjeđe ne urodi plodom kod tinejdžera. Potvrđuje to statistika devijantnog ponašanja mladih. ‘Batina’ nije opcija! ‘Batina’ je prekršajno ili kazneno djelo! Što je onda opcija ako ni razgovor ni sankcije tipa oduzimanja đeparca, mobitela i slično, ne polučuju rezultate? Institucije! Mnogi su išli linijom manjeg otpora, razgovarali bez rezultata i na koncu stvari su se otrgle kontroli. Zato po onoj mudroj staroj ‘bolje spriječiti nego liječiti’ reagirajte na vrijeme! Kojim redoslijedom – procijenite sami! Možda za početak psiholog. Ako ne ide – idemo dalje! Centar za socijalnu skrb. Ne ide ni to? Zovite policiju! Koliko vam god to zvučalo okrutno prema vlastitom djetetu, vjerujte, to je najmudriji i čin najvišeg izraza roditeljske ljubavi u situacijama koje su se otele kontroli! I vjerujte mnogi danas, npr. oni na koje dijete čiji je mozak ‘spržen’ od narkotika nasrće nožem, oni čije dijete u komuni po 10-ti put, oni kojima dijete zamjera jer nije završilo srednju školu jer su ga naprosto pustili… žale što nisu na vrijeme stisnuli srce i bili ‘okrutni’. Za djetetovo najveće dobro!

KAZNENI ZAKON ŠTITI DJECU, ALI OD 14 SU I ONA KAZNENO ODGOVORNA
Ne samo pravo, već i zakonska obveza vam je, ako ne ide ‘razgovorom’ – prijaviti vlastito dijete!
Za roditelja koji grubo zanemaruje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta Kazneni zakon predviđa kaznu zatvora. Ako se zbog navedenoga dijete odalo ‘oblicima neprihvatljivog ponašanja’ također je predviđena, jasno, zatvorska kazna, ali znatno veća. Dakle, vi ne smijete djeci, ni prema slovu zakona, dopuštati da izlazi dokle hoće, da se druži s kim hoće i čini što hoće. Idući linijom manjeg otpora što mnogi roditelji danas koliko primjećujem čine. Koliko god da je teško, ako sami ne možete ‘obuzdati’ svog tinejdžera bez straha obratite se institucijama! Ne može se sve uvijek i svugdje rješiti razgovorom. Ako vam dijete ispod 16 godina ne dođe doma do zakonski predviđena 23 sata – porazgovarajte! Ako razgovor prvi put ne urodi plodom – porazgovarajte i drugi put uz uvođenje prikladnih sankcija! Treći put – ama slobodno – okrenite 192! To ne samo da je vaše pravo, već i dužnost, nastavno na sve gore napisano. Moram se spomenuti strahotnog slučaja iz susjedne države ‘zahvaljujući’ kojem su mnogi saznali kada djeca postaju kazneno odgovorna. Kod nas je isto sa 14 godina. Našoj djeci puna su usta njihovih prava i nerijetko na povišeni ton roditelja prijete ‘plavim telefonom’ i policijom. Puno ih se, poput 16-godišnjeg mladića koji je udario majku pa mu ona uzvratila šamarom, hvata telefona. Međutim, dečko dragi majka je postupala u samoobrani. Ti si taj koji je počinio prekršaj!

Pročitajte još

Nešto je trulo… Dijete zaista ispada ‘vreća krumpira’… Ali svi bi trebali ‘flaster na usta’?! I Severina i mediji

Ivana Mijić Vulinović

Privremena mjera kod razvoda

Ivana Mijić Vulinović

Stečaj i likvidacija – kad i zašto se provode i koje su posljedice?

Ivana Mijić Vulinović