Na mail naše redakcije stiglo nam je pismo jedne potresene majke, Blaženke Bogut, čiji je sin Hrvoje na spektru autizma, hospitaliziran prije osam dana na psihijatrijski odjel Specijalne bolnice na Ugaljanu. Njegova sestra, Klara Bogut, majčinu je izjavu prenijela i na društvene mreže te je u kratko vremena izazvala brojne reakcije sugrađana. Pismo majke koja je posjetila svog sina na Ugljanu i pri tome ostala zatečena uvjetimau kojima živi, prenosimo u nastavku:
– Nakon osam dana hospitalizacije na psihijatrijskom zatvorenom odjelu na Ugljanu, odlazim u najavljenu posjetu mome sinu Hrvoju. Ushićena planiram, možda ćemo prošetati vani, ako dozvole istuširati ću ga, nosim par sitnica za igru rukama, plakate slova, brojeva, boje, fotke njega i obitelji, dvije, slikovnice, radio… Namjeravam ga posjećivati sva ova tri dana, boraviti koliko mi dozvoli, zagrliti, utješiti ga, dati mu snage da izdrži.
Pri dolasku mi u oko upadaju dvije lijepe žute zgrade, okolo veliki zapušteni park, klupice i stolovi i po koji čovjek za njima. Ubrzo dolazimo do oronule prizemnice, ispred par ljudi, među njima i moj sin Hrvoje. Sjedi i igra se iskidanim trakama robe, a do njega mladić koji ga potiče, tehničar iz jutarnje.
Obuzela me misao što ću sad, kud s putnom bursom, kad je vidi pomislit će da ide, moram izvaditi što je za njega, da ga ne zbunim i uzrujam. Vidio me, skočio na noge, grlim ga, ljubim, osoblje predlaže da ostanemo vani i družimo se.
Voljela bi ja to, ali Hrvoje me vodi za ruku unutra, mračnim dugim hodnikom, do dna gdje misli da su mu vrata od sobe, zbunjen i u grču, pa još jednom istim putem, odškrinuta su vrata jedne sobe, ljudi leže, ne želim gledati, obuzela me jeza. Na suprotnoj strani hodnika, čovjek iza stakla lupa želeći izaći, kao u magli hodam, noge ne osjećam, u stomaku kao da mi netko čupa utrobu. Iz oronule sobe izlaze sestra i tehničar i predlažu da sjednemo u “salon” iz kojeg izlaze drugi bolesnici. Tu je nekoliko stolova i stolica, mali televizor na zidu, podovi i zidovi derutni, hodnik, vrata sve u očajnom stanju. Kao da nisam u stvarnosti, nego nekom izgubljenom vremenu. Naravno, Hrvoje ni tu ne želi ostati, vodi me prema zaključanom izlazu, tu su dvije stolice i stolić.
Na nagovor sestre pristaje tu sjesti, vadim mu i dajem što sam mu donijela, oko nas sve stariji pacijenti, neki bi mu mogli i djedovi biti.
Prisebno pitaju tko sam, kako se zove… Nisu ni oni, kao ni moj sin zaslužili biti u ovakvim nehumanim uvjetima. Potičem Hrvoja na igru, ali on stalno gleda u putnu bursu. Molim osoblje da mu to odnesu u sobu, gdje ja ne smijem, rekli su mi da ga ja ne mogu istuširati, ali da surađuje i da je miran. Ljubazni su i suosjećajni. Sestra je primijetila da su mu noge natekle, izmjerila mu tlak, opipala noge, pristupa ljudski, pokazuje prvo na sebi, Hrvoje joj sve dopušta.
Tehničar kaže da ga bez problema okupa, ponekad izvede u vrt na sunce. U razgovoru se slažemo da on ovdje ne pripada i da ovo nije dobro za njega, osjećam pritisak u glavi i prsima ne mogu tu više izdržati ni sekunde. Blagosljivam svoga sina uljem svetim, ljubim i grlim, želim izaći, a on mi pokazuje rukom da se vratim i da ga još grlim. Ljubim ga i plačem i ne mogu gledati u njegove prestrašene oči. Tješim ga da bude jak, govorim mu da će biti dobro i da je Bog s njim. Jedva sam se od jada, plačući, vratila u Zadar.
Shvatila sam da mu ovdje ne mogu pomoći, nego mu samo produbljujem ranu. Ne daj Bože niti jednoj majci da doživi slično. Borit ću se za prava i dostojanstvo svoga sina, svom snagom svojom i svim srcem svojim. Žalosno da doživljavaju ovakvu nepravdu nad svojom bolesnom djecom – stoji u pismu potresene majke.
