Hrvatski povjesničari koji se bave proučavanjem Domovinskog rata još uvijek nisu odgovorili ni na pitanje, u povijesnom smislu, koja događanja i u kom vremenskom okviru čine sadržaj Domovinskog rata.
Uz niz prijepora i razlika, koje se pojavljuju već u tumačenju samog naziva „Domovinski rat“, posebno su izražena i različita mišljenja o oslobodilačkoj akciji Hrvatske vojske kojom je, u vremenu od svibnja do listopada 1992., uspješno izvršeno oslobađanje krajnjeg juga Hrvatske.
DANI POBJEDE
Premda je od ovih za dubrovačko područje iznimno važnih dana, a pamtimo ih kao „Dane pobjede“, prošlo punih dvadeset godina, radi nepotpuno utvrđenih svih povijesnih činjenica prevladala su ona mišljenja koja u prvi plan ističu kako se u prvom redu radilo o uspjesima hrvatske politike.
U svojim djelima veći broj autora ustvrdio je kako se nije ni radilo o oslobodilačkoj akciji nego o provođenju u djelo postignutih političkih sporazuma, od već spominjanog „Cyrus Vance-ovog plana“, i „Sarajevskog primirja“, kojima se JNA obvezala napustiti ovo područje. Ne mali broj povjesničara ovu, po postignućima najveću do tad izvedenu oslobodilačku akciju Hrvatske vojske, smješta isključivo u kontekst rata u Bosni i Hercegovini.
Pritom su najčešće korišteni već spominjani argumenti koji govore u prilog ovim tvrdnjama kako je prihvaćanjem dolaska snaga UNPROFOR-a hrvatsko vrhovništvo problem rata nastojalo riješiti mirnim putem za „zelenim stolom“. Ujedno isticani su javno izneseni stavovi istaknutih hrvatskih dužnosnika i predsjednika RH dr. Franja Tuđmana koji je 3. ožujka 1992. godine najavio početak demobilizacije i ukidanje svih ratnih uredbi zbog toga „što smo izašli iz rata“.
Nepoznavanje stvarnog stanja na južno-hrvatskoj bojišnici razlog je pojavi tumačenja osnivanja Južnog bojišta pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, kao temeljnog „dokaza“ za sudjelovanje Hrvatske u ratu u Bosni. Naime, polazeći od „činjenice“ da se JNA obvezala na napuštanje privremeno okupiranih dijelova dubrovačkog područja, zaključuje se da su tom prigodom angažirane „neprimjereno velike snage HV“, ne radi izvršenja borbenih zadaća na jugu Hrvatske, nego ostvarivanja ciljeva u bosansko-hercegovačkom ratu.
„ISTINE“ I MITOVI
Nevjerojatno je s kolikom lakoćom se zaboravlja kako je osnutak Južnog bojišta bio izravno uvjetovan napadom Jugoslavenske armije koja je u drugoj polovici travnja 1992. poduzela dugo planirani napad s ciljem zauzimanja doline Neretve. Glavni teret obrane crte bojišnice od Bistrine preko Graca, Hutova, do prijevoja Stolovi, tom prilikom podnijele su, uz tek pristigle dijelove 1. i 4. brigade ZNG, preustrojena 116. brigada HV, te 114., 115. i 156. brigada Hrvatske vojske.
Zahvaljujući herojskoj obrani, tek nakon zaustavljanja svih neprijateljskih pokušaja proboja, stvoreni su potrebni preduvjeti za prelazak u napadna djelovanja i napredovanje prema okruženom Dubrovniku. Moram naglasiti kao je 1. svibnja 1992., pred početak ofanzivnih djelovanja Hrvatska vojska na Južnom bojištu raspolagala snagama od oko 5300 vojnika, čime je samo izjednačen odnos snaga s neprijateljem uz održanje njegove značajne premoći u naoružanju, posebno izražene u angažiranom topništvu i oklopu.
Usporedo s „istinama“ o načinu i razlozima osnivanja Južnog bojišta, žive i mitovi o onodobnom „oslobađanju“ Dubrovnika i o njegovim „oslobodiocima“, među kojima su naravno svi osim dubrovačkih branitelja. Oni su posebno nazočni u djelima vojnih analitičara koji pojednostavljujući stvarni tijek događanja, uporno „zaboravljajući“ herojsku obranu i održanje Dubrovnika 1991., te ogroman prinos dubrovačkih branitelja u oslobodilačkoj akciji 1992., iznose tvrdnje o dolasku Hrvatske vojske koja prekida blokadu Grada i nanijevši potpuni poraz neprijatelju izlazi na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske.
„IGRE“ I „PREGOVORI“
Prije prelaska na opis događanja u sklopu velike akcije oslobađanja hrvatskog Juga, značajno je naglasiti i kako je neodlučnost i nedorečenost hrvatske politike snažno utjecala na pojavu osjećaja nesigurnosti i napuštenosti među stanovništvom dubrovačkog područja. Sve češća pitanja prognanika s privremeno okupiranih područja kada će se moći vratiti na svoja ognjišta, ostajala su bez odgovora, a pratila su ih stalna kršenja primirja, neprijateljske provokacije i uporno odbijanje napuštanja teritorija Republike Hrvatske.
Istodobno su se pojavile već spomenute „igre“ i „pregovori“ oko trgovine teritorijem Prevlake i dijela Konavala. Listajući onodobni tisak, vidi se kako je negativno odjeknula vijest o dokumentu „Prisustvo UN u Bosni i Hercegovini“ od 23. travnja 1992. u kome se kaže da je „Vijeće sigurnosti UN odobrilo postavljanje 100 vojnih promatrača u Bosnu. Plan UN uključuje postavljanje UNMOS-a u slijedećim područjima: Mostar 41, Dubrovnik 9, Bihać 34, i Sarajevo 16.“
Ne samo brojem nego i „seljenjem“ Dubrovnika u Bosnu vidjelo se nerazumijevanje i nespremnost za rješavanje stanja na ovom području, a dodatno je potencirana i pojavom glasina o premještanju dubrovačke zračne luke „Čilipi“ i izgradnji nove na Rudinama u Dubrovačkom primorju koju je morao demantirati i sam predsjednik RH dr. Franjo Tuđman.
Srećom, razvoj i pripreme snaga obrane Dubrovnika, zahvaljujući dotadašnjim uspjesima i visokom moralu, tekle su neovisno o događanjima u širem okruženju. I prije osnutka Južnog bojišta, novi zapovjednik Obrane općine Dubrovnik, brigadir Veselko Gabričević, 5. travnja 1992. izradio je zapovijed za obranu i napadna djelovanja kojom, sada već respektabilnim snagama, planira oslobađanje privremeno okupiranih dijelova dubrovačkog područja.
Prilog: Zapovijed za obranu i napadna djelovanja od 5. travnja 1992., u potpisu brigadir Veselko Gabričević (MSP Dokumentacija)