Aktualno

JELENA OBRADOVIĆ MOJAŠ Kolendavanje nije posustalo ni nakon Velike trešnje pa neće ni sada

Kolendavala sam naravno kao dijete što je bilo uobičajeno. Moji sinovi također kolendavaju mada su već odra­sli. Negdje je to ostalo sačuvano i u nji­hovom društvu kao običaj. Pandemija koronavirusa je to malo utišala, ali ne sumnjam da će nastaviti – započinje naš razgovor dugogodišnja novinarka Radija Dubrovnik te znanstvenica dr. sc. Jelena Obradović Mojaš s kojom smo se prisjetili ove osamstoljetne tradicije dubrovačkog kraja, a koja je u veljači ove godine upisana u Registar nema­terijalne baštine zaštićenih nematerijal­nih dobara upravo zahvaljujući njenom prijedlogu. Kako nastavlja Obradović Mojaš, javnost je dovoljno senzibili­zirana na dubrovačko kolendavanje, vole ga kolendari i kolendarice, dječica i odrasli. Čak postoji nekoliko društava koji njeguju kolendu u svojim kvartov­skim aranžmanima, ističe.
Iz dubine srednjovjekovlja do danas
— Kolendavanje je započelo kao dio javnog srednjovjekovnog protokola knezu, kao dio državnog ceremoni­jala Republike, onda je tijekom sto­ljeća tradicija varirala, ali nije posusta­jala čak ni nakon Velike trešnje koja je bila kataklizmička pukotina za Grad, a u desetljećima bivše države dovedena je u privatne sfere. Međutim, 90-ih godina prošlog stoljeća ona opet ulazi u javni diskurs. No, ne samo u njega, nego i u javni protokol. Kolendava se gradonačelniku i biskupu. To je vraća­nje povijesnoj matrici, njezinoj izvornoj fizionomiji iz kasnog srednjeg vijeka u kojem se kolendavalo knezu i nadbi­skupu, pa se o kolendavanju kao obi­čaju može govoriti kao o punini povi­jesnog postojanja koja je iznesena do danas – objašnjava.
Stoga mišljenja je da je u vremenu u kojem idemo, odanost kolendi neu­pitna i baš nam je sada potrebna da nam da taj dašak radosti i allegra, napominje naša sugovornica kojoj je kolendavanje integrirano u životnu priču. Ona je zapravo, reći će, osobna, profesionalna i znanstvena. Njen je otac, priča nam, njegovao kolendu i, otkad zna za sebe, Badnja večer je bila povezana s iščekivanjem kolendara i s tom jednom čarolijom koja se gotovo mogla opipati pogotovo u nje­nom tadašnjem djetinjem svijetu. Onda je, kaže, tu ljubav prenijela svojoj djeci i u jednom trenutku je shvatila, kad se počela intenzivnije baviti povijesnim istraživanjima, kako je u tome niša u koju bi se moglo ‘ući’ i pronaći dovoljno faktografije od koje bi napravila refe­rentnu povijesnu nit. ­
— Njom bi se iz dubine srednjovje­kovlja do ovovremenosti iznio niz zani­mljivih činjenica koje otkrivaju kulturu življenja, sliku vremena, zbiljskih ljudi, povijesne zgode stvarnih stanovnika Dubrovnika u prošlim stoljećima i to se zaista pokazalo takvim. Sve je ini­cirano ljubavlju iz obiteljskog kruga i tatinim dobrim intonavanjem kolende kao nečim što je bio medij ‘viših osje­ćaja’ u Badnjoj večeri, a onda se to znan­stvenim istraživanjem konsolidiralo u referentnu, historiografsku činjenicu. Naravno, u svemu tome imala sam podršku pokojnog akademika Nenada Vekarića koji je procijenio da tu ima dovoljno osnove da bi se napravilo istraživanje, a u okviru mog postdi­plomskog studija u kojem je kolenda­vanje bilo tema moje doktorske diser­tacije – tumači.
Istraživanje se nastavlja
Baš kad je mislila da je stavila na nešto točku, istraživanje se nastavilo. Iznje­drena je knjiga, znanstveni i stručni radovi te se, ističe, stalno otvaraju nove vizure i pogledi jer običaju kolendava­nja možete pristupati s više aspekata. Najbolji ključ je, podvlači, interdisci­plinarni jer ona ga proučava s povije­snog rakursa, netko drugi s književnog ili jezičnog, odnosno etnološkog ili etnografskog. Sad su je kolende odvele u neke druge sfere. Počela se baviti kul­turnom poviješću u širem kontekstu i poviješću življenja te statusom i polo­žajem žene u 19. stoljeću, ali to su sad neki drugi tematski rukavci, dodaje. Bez obzira na ta proširena zanimanja i interese i dalje se povremeno vraća kolendi pa je tako i ovaj uspjeh upisi­vanja u nacionalni Registar povratak toj temi.
— S tim se ipak zaokružila misao, čini mi se da je ona konzistentnija i sad sam nekako mirnija jer smo ga zaštitili. Kolenda će nastaviti živjeti u raznim svojim ‘fizionomijama’, intenzivnije ili manje intenzivno, ali je uknjižena u kulturno dobro. Utoliko mi je bilo drago što smo u tome uspjeli. Imala sam pomoć drugih kao i zamjenice grado­načelnika Grada Dubrovnika gospođe Jelke Tepšić. Taj proces je stupnjevan u nekoliko razina, a sve je krenulo od mog prijedloga Konzervatorskom zavodu u Dubrovniku. U samom Ministarstvu kulture i medija RH postoji savjet i komisija koji o tome odlučuju. Trajalo je, ali sad je kolendavanje vidljivije na kulturnoj karti. Referentnije je u našoj zbilji – komentira.
Na ovaj način, u ovom vremenu ćemo ga, čini joj se, uspjeti malo bolje ušču­vati od svega onoga što prijeti globa­liziranom svijetu, ubrzanom tempu i, uopće, jednom drukčijem kulturnom pejzažu ovovremenosti nego što je on bio prije 10–15 godina, govori. Naime, napominje, samim time što je dubro­vačko kolendavanje upisano, ono traži odgovorniju i bolju zaštitu, a ona podra­zumijeva neupitnu trajnost. Mijena jest stalna, kaže, kolenda kao tekst nije čvr­sto formulirana, njena formulaičnost je podložna varijacijama i promjenama, ali ipak možda negdje sluti svoju izvje­snu zaštićenost u budućnosti. Kako se njeno istraživanje i dalje nastavlja, potvrđuje činjenica kako je još prošle zime otkrila nešto novo.
Reminiscencija na djetinjstvo
— Na to mi je zapravo ukazala akadem­kinja Nella Lonza. Do sada sam u svom istraživanju smatrala da su najstarije odredbe o kolendavanju iz prve polo­vice 16. stoljeća. Sve su one iz prva tri desetljeća. Dakle, govorim o zabranama iz kojih zaključujemo da se kolendavalo. Utoliko je arhivska građa dragocjena jer nije uopće važno u kojoj su formi odluke, već spoznaja iz te činjenice. Akademkinja Lonza mi je skrenula pozornost na zabranu iz 1507. kojom se zabranjuje zdurima kolendavat po Gradu jer će u suprotnom, ako se ne budu pridržavali te odluke Malog vijeća, biti maknuti s dužnosti. Ono što je vrlo zanimljivo je podatak da je ta odluka donesena 13. studenog – objašnjava Obradović Mojaš.
— U okolici tog datuma je sv. Mar­tin. Mislila sam da se kolendavalo uoči Božića i Nove godine, u kasnijim stoljećima kao u 19. možemo pobro­jati 19 blagdana, ali za kolendavanje uoči sv. Martina, jer odluka o sankciji je donesena tri dana poslije izgreda, u tom ranom razdoblju nisam znala. Ovo otvara sasvim novi rakurs kojeg valja istražiti. Inače, u prvoj polovici 16. sto­ljeća našla sam tri zabrane kolendava­nja prema kojima su kazne bile prilične. Za takvo šaljivo, nedozvoljeno kolen­davanje trebalo se platiti i do 25 per­pera ili izdržati jednomjesečnu kaznu zatvora. To je znatan iznos osobito kad ga usporedimo s podatkom da je knez u 13. stoljeću kolendarima, nokjerima i mornarima koji su mu dolazili u Dvor, davao dva perpera i piće – tumači naša sugovornica.
Također, kazna je bila oduzimanje odjeće ako se radilo o maškaranom kolendavanju što su, reći će, opet novi rakursi. Ta vremenska lenta je zaista vrlo široka i u njoj se mogu naći činje­nice koje su se previdjele ili koje su prošle ‘ispod radara’ u prvom čitanju, poručuje. Na naše pitanje što je to oso­bito fascinira kod kolendavanja, odgo­vara kako je to sigurno ta reminiscen­cija na njeno djetinjstvo. ‘Fascinacija je osobna jer ja sam emotivan tip. Emo­cije su mi vrlo važne u komunikaciji’, tvrdi dr. sc. Jelena Obradović Mojaš. Sve je počelo od toga, a onda joj se rastvorio jedan raster koji joj je omo­gućio pogled u prošlost na način da su se nizale slike vremena, sagledala je jednu kulturu življenja i zbiljske ljude Dubrovnika onog vremena.

DVIJE VRSTE DUBROVAČKE KOLENDE Mnoštvo sačuvano u arhivskoj građi
— U arhivskoj građi i konzultirajući se s činjenicama iz literature, zaključila sam da imamo dvije vrste kolende – folklornu i umjetničku. Folklorna je ona opća, neau­torska koju pjevamo i danas. Ona je prepuna formulaič­nih stihova, varira i korespondira s vremenom pa u nju možete ubaciti bilo koje aktualnosti. Prema podatcima iz Dubrovačkog statuta koji datira iz 1272. godine ona traje od 13. stoljeća. Dakle, čim je ona u Statut uvrštena kao odredba, znači da je postojala ranije u zajednici. Sta­tut je zrcalo onodobnog društva i naravno da je Statut nju na svojevrstan način ‘arhivirao, kaširao’. Pouzdano sam je pronašla u arhivskoj građi u 16., 17., 18. i 19. sto­ljeću, ali ostaje ta nepokrivenost tradicije kolendavanja iz 14. i 15. stoljeća. Primjerice 1509. Nikola Božidarević bio je kažnjen zbog šaljivog pjevanja kolendi kad je imao 50-ak godina. Logično je onda da je kolendavao i neko­liko desetljeća prije. Kontinuitet se može pretpostaviti bez obzira što za ova dva stoljeća nisam pronašla infor­macije. Umjetnička, književna kolenda se javlja u 16. sto­ljeću. U 18. i 19. stoljeću je bujna.
Kolenda je medij. Svatko tko je nekome nešto želio reći, našaliti se blago i ironično, on bi napisao kolendu. Pisali su je vrsni pjesnici poput Pjerka Sorga i Antuna Kaznačića, ali također stihotvorci i osobe sklone šali. Nakon toga bi slijedilo pompozno čitanje u društvu ljudi. Kolenda je služila kao pojačivač dobrog raspoloženja, nitko se nije ljutio na ono što je bilo napisano jer to je bilo nepisano pravilo. Međutim, nakon čitanja u prija­teljskom krugu, onaj komu je umjetnička kolenda bila upućena, mogao je kolendu napisanu na papiru baciti ili sačuvati. Da se takva frekvencija šale prihvaćala te da je oni nisu bacali govori sama činjenica da ih se mnogo našlo u arhivskoj građi. Kolendavanje ima svoju dvojnost – folklornu i umjetničku. Umjetnička nestaje početkom 20. stoljeća. Ako biste me pitali koja je starija, rekla bih kako je to folklorna, tradicijska, neautorska, formula­ična sa svojim čestitarskim zazivima dobrih želja dok je umjetnička, književna trajala izvjesno vrijeme i nestala je sa svojim pronositeljima početkom 20. stoljeća – zaklju­čuje naša sugovornica.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 22. prosinca 2021.

Pročitajte još

OSLOBOĐENJE GOLUBOVA KAMENA Trideset godina poslije…

Dulist

Venecija od iduće godine naplaćuje ulaz za jednodnevne posjetitelje

Dulist

Franković: ’36 Imoćana dalo je svoj život da bi se ovaj kraj danas mogao zvati hrvatskim’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija