Ovaj koronavirus donio je i nešto dobro u našoj državi. Nego, prije nego što se uhvatim biti, krenut ću ovako…
Znate li koliko ljudi danas radi po državnim službama, javnim upravama, institucijama i vladinim agencijama? Koliko ljudi je zaposleno u uredima koje nazivamo državni ‘aparat’? Danas, u vrijeme koronavirusa svi oni, njih nekoliko stotina tisuća, rade na smjene – po četrnaest dana. Dakle njih polovica radi pola mjeseca. Druga polovica sjedi u svojim kućama i čeka red za dolazak u urede. Oni ne rade. Time stvaraju ‘prozračne’ radne uvjete kako bi bili udaljeni dva metra od svojih kolega. Upravo je pola ‘broj’ koji je nužan za uredno funkcioniranje hrvatske administracije, države, gradova, županija, silnih beskorisnih općina.
I upravo to je dobro što je ovaj koronavirus iznio. Pokazao je koliko nam službenika zapravo treba, bolje reći koliko ih je viška. I što sve može napraviti ta ‘druga’ radna polovica. Što se sve može postići u samo 20 dana. Konačno je na noge stavljen e-sustav, davno nazvan e-građanin. Danas se sve može, brzo, efikasno, iz kuće, s kauča, iz karantene i samoizolacije, i samo je potrebno biti konektan na internet.
U nepunih dvadeset dana smo krenuli s obrazovanjem djece u e-školama i fakultetima. Užasno puno truda tamo ulažu učiteljice, nastavnici, profesori i profesorice, ali i roditelji. Ali ljudi, to funkcionira. A zaživjele su i e-propusnice, razbacali smo se s barkodovima i nema više potrebe za printanjem i nebuloznim pečatiranjem papira. U nepunih dvadeset dana uspjelo se na FINA-inoj platformi posložiti sve ono što jednom poduzetniku treba kako bi opstao. Tamo se mogu naći izlistani svi krediti, sve mjere koje država sad u ovom trenutku nudi kako bi potegnuli novce i preživjeli. Na berzi rada se online prijavljuje za minimalce koji osiguravaju radna mjesta, a novci stižu i prije potpisivanja ugovora. Pokrenuta je virtualna placa pa će se na jednom mjestu moći pronaći sve domaće što hrvatski ‘seljak’ nudi. I uz sve to, radi se užurbano i na e-glasovanju, jer skoro će nam parlamentarni izbori pa već u prosincu nećemo trebati izaći iz kuće. Glasovat će se klikom.
Ma država nam je profunkcionirala u zadnjih dvadeset dana. Tek sad, nakon gotovo 30 godina maltretiranja, mrcvarenja, nesuvisle birokracije, vrtloga paprirologije, pečata, taksenih markica danas u ovo nezapamćeno vrijeme korone, u samo dvadeset dana, pokazalo se kako sustav može bit učinkovit. Ova 2020. bit će, definitivno, zapamćena po koronavirusu, ali u našoj državi bi trebala ostati zabilježena i po e-preporodu.
I sad, treba se zapitati što radi ta druga polovica uredskih službenika? Turpija nokte, povremeno se za vrijeme radnog vremena susreće s pljoskom koju kriomice vadi iz ladice pretrpane papirima, ili za vrijeme osmosatnog radnog dana surfa po receptima za sutrašnji objed i lajka slikice frendova po društvenim mrežama? I za to uredno prima svaki mjesec ‘naknadu’ koja se zove plaća. Je li vrijeme da se takvi konačno prepuste tržištu rada?
Nažalost, trebala se dogoditi i kataklizma da bi se počelo cijeniti poduzetnike. Za neke su oni kapitalisti, za druge profiteri, za treće, sindikalca Rebića recimo, su to oni koji zgrču ogromnu lovu i voze Bentleyje… I ja sam dubrovačka poduzetnica. DuList gradim od 2011. godine i s mojih devet ljudi dijelim i dobro i zlo. Danas se tresem hoće li ‘njen’ muž dobiti otkaz u hotelskoj kući, hoće li ‘njoj’ muž biti višak u restoranu, hoće li ‘ona’ ako sad pođe ranije na porodiljni imati samo 800 kuna sljedećih šest mjeseci, hoće li ‘on’ moći hraniti četvero djece, hoće li moći plaćati rate kredite. Oni nisu samo ‘ona’ i ‘on’, oni su moji, oni su DuList.
Dobit svake godine investiram kako bi napredovali i rasli. I da u tih devet godina nikad dana nisam kasnila uplatiti plaće, nisam propustila platiti doprinose, PDV, predujam na dobit, komunalije, HRT pristojbu, tiskaru avansno, distribuciju… Danas svjedočim raspadanju, raskidanju ugovora. Otkazi suradnje pristižu mailom jer većina ih se ne odvaži okrenuti broj i to izgovoriti u slušalicu. Jer čemu sad plaćati medijsko oglašavanje, to je prvo što otpada. Društvene odgovornosti radi? Ma, to je jedna druga priča o kojoj ću neki drugi put. A mi… I dalje radimo. Pišemo, tiskamo i objavljujemo. Zivkam, molim, ‘prosim’ da se plati odrađeno. I da, pitanje je hoće li DuList propasti. Pitanje je hoće li nas ova kriza odnijeti u provaliju i izbrisati jer odgovora na ‘dokad će ovo sve trajati’ još uvijek nema. Vladinim mjerama sam za sad uspjela kupiti ono ključno – vrijeme.
Ipak, uz sve teškoće i crnjake korona je donijela nešto dobro. Pokrenula je državu, taj aparat koji je svih ovih prijašnjih godina trebao biti u službi građana i poduzetnika. Konačno je otvorio oči i sagledao da i mi postojimo. Postojimo i radimo unatoč koroni.