Aktualno

JADRANKA NIČETIĆ IMA NOVU KNJIGU Moje kćeri su moji najveći kritičari!

Ljudi najčešće kad se tratavaju, skupa sjede dok jedu slana jela. Kad se goste slatkim jelima, uopće ne traže društvo. Što hoće rijet? Kad ste u resto­ranu ili kad ste za objedom, u većini slučajeva želite imati društvo. Ali, kad poželite jesti neku pastu ili slasticu, bez problema ćete sjesti sami u prvu pasti­ćeriju – ističe Jadranka Ničetić koja i dalje vrijedno radi na očuvanju gastro­nomske tradicije dubrovačkog kraja, što dokazuje i njena nova knjiga. Naime, naša sugrađanka, autorica knjiga ‘Dubrovački komini’ i ‘Traditional Taste of Dubrovnik’, u novom se zani­mljivom štivu, koje je nedavno izašlo iz tiska, ovoga puta posvetila – tradicio­nalnim slasticama!

Knjiga s receptima na engleskom jeziku ‘Dubrovnik Tra­ditional Sweets’ rezultat je, odnosno produžetak njenog istraživanja dubro­vačke gastronomije. Kaže nam kako ju je tijekom proteklih godina dosta ljudi kontaktiralo i tražilo savjete o tome kako se rade neke naše slastice. Zbog toga je shvatila da slatkim jelima treba posvetiti malo više pažnje. Navodi kako su ‘Dubrovački komini’ pisani na način da je točno prenosila sve recepte, onako kako ih je dobila od žena i iz raznih dru­gih izvora. Kod nove je knjige sa slasti­cama odlučila napraviti nešto drukčije, a u cijelom procesu nastajanja tradicio­nalnog gastronomskog štiva pomogli su joj njeni najveći kritičari – kćeri Tamara i Miriam.

– Svi su stari recepti inače šturo pisani, primjerice, fali im minutaža, koliki je obujam kalupa u kojem se treba peći… Uz pomoć moje dvije kćeri, Tamare i Miriam, odvojila sam 41 dubrovački recept i rekla: ‘Idemo sve ponovno probat napraviti i detaljno napisati sve detalje i proces po kojem treba raditi’. Pisanje tekstova je išlo relativno brzo, ali sama priprema sla­stica, usklađivanje mjera, dobivanje pravog okusa, fotografiranje i obrada u tisku potrajali su dvije godine. Onda se dogodila korona i sve je stalo. Knjiga je trebala biti već tiskana prije korone, ali sam sve odgodila za bolja vremena i odlučila sam to napraviti ovo ljeto.

– Za ovu knjigu sam izdvojila recepte za koje sam smatrala da bi bili interesantni našim posjetiteljima, a i koje bi ujedno mogli načinjet’ u svom domu. Kad ponesu knjigu sa sobom, na taj će način prizvati sjećanja i okuse koje su doživjeli u Gradu – rekla je Ničetić. U novoj knjizi obuhvatila je slastice koje se isključivo spravljaju u Dubrovniku. Kad reče Dubrovnik, uvijek misli na područje bivše Dubrovačke Republike – od Prevlake, Konavala, preko Župe dubrovačke, Dubrovnika, Dubrovačkog primorja, Elafita, Pelješca do Lastova… Isto tako, uključila je i one slastice koje se spravljaju diljem Dalmacije, ali su se udomaćile i kod nas. ­
— Moram naglasiti da bi većini takvih slastica Dubrovnik i dubrovačka oko­lica obično davali svoju karakterističnu notu i to tako da bi u te slastice dodali nešto što samo raste u ovom podneblju ili što su prilagodili svojim ukusima. Recimo, rozata se, za koju se hvalimo da je naša tradicionalna slastica, nudi diljem svijeta. Karakteristika naše rozate je utoliko što smo u nju dodali ružinu vodicu, po kojoj je i dobila ime. Još jedna karakteristika naše rozate je i u načinu serviranja. Jedini ukras joj je par listića mente – naglasila je. U knjizi se osim recepata, nalaze i kratke povijesne priče o svakoj slastici koje čitatelju otkrivaju porijeklo imena sla­stice, od koga smo je preuzeli te na koji način smo je prilagodili nama. Tu su i fotografije slastica za koje je zaslužna upravo Ničetić. Posebno joj je drago što su u njenom novom istraživačkom pothvatu i stvaranju knjige sudjelovale i njene kćeri.
— Htjela ili ne htjela, kako doma nje­gujem tradiciju, nesvjesno sam na njih prenijela tu ljubav. Pokazale su interes zajedno sa mnom spravljati slastice i jako su spretne u tome! Moram pri­znati da su moji najveći kritičari. Htjele smo sve načiniti da ima pravi okus, da prekrasno izgleda i da bude ukusno – naglasila je Ničetić.
Divan momenat očuvanja tradicije
Stare zadaće, razna književna djela, Dubrovački arhiv, ali i razgovor sa sta­rim ljudima po selima, za nju predstav­ljaju vrijedne izvore podataka i informa­cija za njena djela.
— Neki su na prvu shvatili važnost ishrane u prijašnja vremena. No, nekad bi ljudi u selu teško prihvatili razgovor. Čudno bi gledali jer ne bi shvaćali zašto to sve radim. Shvatila sam da je najbolje prvo početi s njima razgovarati o mla­dosti, najljepšem dobu života. I onda bi se nekako otvorili te zatim počeli pričati i o jelima te običajima. Zbilja sam na taj način dobivala puno informacija. Nai­lazila sam na dosta dragih ljudi koji bi mi rado pomogli i organizirali susrete s dubrovačkim obiteljima. Razumijeli su uistinu bit moga istraživanja – navela je. Treba istaknuti kako joj se na internetu znaju javiti ljudi kako bi s njome podije­lili stare recepte. Dogodila joj se i jedna interesantna anegdota.
— U početku mog istraživanja, na e-mail mi se javio jedan gospar iz Ame­rike koji je prepisao sve recepte koje je našao u zadaći svoje majke. Vjero­jatno ju je ponio sa sobom kad je oti­šao u Ameriku. To mi je bio jedan divan momenat jer je htio sudjelovati u očuva­nju tradicije – ispričala je. Često pomi­sli kako je teško pronaći nove podatke vezano za dubrovačku gastronomiju, ali uz ovakve ljude i dodatna istraživanja uvijek naiđe na usputni podatak o odre­đenom jelu. ‘Vazda se obradujem i to me motivira na daljnje istraživanje’, dodaje.
Prva mantala
Tako se dugo godina Ničetić trudi otr­gnuti zaboravu veliki broj starih jela, što više o njima govoriti, spominjati i pre­zentirati ih. Ljubav prema tradicional­nim jelima prenijela joj je upravo njena majka. Prvu je mantala spravljala već sa sedam godina s mamom i tetkom, a recepte je malo pomalo počela skupljati u srednjoj školi.
— Mladost koja je odrasla u obite­lji koja održava tradiciju, pogotovo za blagdane, sigurno je upoznata s tradici­onalnim jelima. I sigurno će se u nekom trenutku svoga života, odlučiti okušati u spravljanju tih jela. Stvarno ne bih htjela generalizirati i reći da mladost ne njeguje tradiciju. Zbog prodora globali­zacije i dostupnosti svih svjetskih jela, dolazi do toga da pomalo ‘bježimo’ od identiteta. Mladi žele iskušati i druge kuhinje, ali poslije dođu u godine kada se vole vratiti tradiciji, kroz spravljanje jela majki i nona te se na taj način pri­sjetiti lijepih uspomena – dodala je te također ističe da su izvorna jela jako malo zastupljena u našim restoranima i pastićerijama.
— Mislim da je uzrok tome brz način života i nažalost potreba za brzom zara­dom. Nekad razmišljam da se zapisi neće koristiti u praksi, ali uvijek ima pojedinaca koji će htjeti njegovati tra­diciju. Ako požele saznati nešto više, tu su upravo moje knjige gdje sam sku­pila sve informacije na jednom mjestu – istaknula je Ničetić.
— Kad putujete bilo gdje u svijetu, uvi­jek želite probati tradicionalno jelo ili slasticu. I to jelo je uvijek uspomena o kojoj volite razgovarati sa svojim pri­jateljima. Međutim, danas kad turisti dođu u Grad, dolaze u restorane koji imaju slične jelovnike. Ne postoji pasti­ćerija koja nudi samo tradicionalne dubrovačke slastice – naglasila je Niče­tić te se pritom prisjetila poznate pasti­ćerije Cele i čuvenih slatkih prstića.
— Uvijek su se uzimala dva prstića – jedan je bio za dijete, a drugim su se uvijek hranili golubovi. To je bio jedan ritual u djetinjstvu – govori nam Ničetić. Upravo takve podatke uz još niz povije­snih i mnoštvo tradicionalnih slastica objavit će u novoj knjizi na hrvatskom jeziku. ‘Pomalo radim na njoj i nadam se da će uskoro izići’, rekla je.
Novi projekt
Naša sugovornica i čuvarica dubro­vačke gastronomije ne može zamisliti svakodnevicu bez odlaska u Grad.
— Ne mogu bez Grada. Uvijek me srce vuče njemu. Redovito điravam ulicama s fotoaparatom i svaki put zabilježim nešto novo. Nevjerojatno! Cijenim raz­govore sa stanovnicima, koji još uvijek žive unutar mira. Zbog toga sam i kre­nula u novi projekt. Naime, pripremam materijale za novu knjigu ‘Život na Jezuitama’. Ne biste vjerovali koliko je tu divnih priča i detalja. Ako ih ne zabi­lježimo, sigurno će i one poći u zaborav – kazala je. A, zašto Jezuiti? Naime, njen pokojni svekar Antun Ničetić živio je u tom dijelu Grada.
— Uvijek smo voljeli šetati po Gradu, i uvijek bi mi pričao zanimljive crtice iz djetinjstva, ali i detalje o svakom kan­tunu Grada. Počeo je pisati sve te priče, ali nažalost se teško razbolio i nije mogao nastaviti svoj rad. U tim teškim trenucima, rekao mi je: ‘Nastavi pisati o onome o čemu smo dugo pričali’. Odlu­čila sam razgovarati s ljudima koji tamo žive te su podijelili sa mnom svoja sje­ćanja. Smatram da je to odličan način očuvanja našeg identiteta i povijesti – naglasila je Ničetić.

ŽIVOT U NIZOZEMSKOJ Šporki makaruli i krafeni
— U Nizozemskoj sam živjela šest godina i tada sam držala do tradicije. Za Festu sv. Vlaha, uvijek su se činili šporki makaruli i krafeni. Prijateljica Maja iz Orašca, a koju smo upoznali u Nizozemskoj, dolazila bi kod nas na objed te bismo na taj način proslavili taj blagdan – istaknula je.

FACEBOOK GRUPA Živa i kvalitetna rasprava
— Godine 2014. osnovala sam Facebook grupu Dubro­vačka gastro tradicija, u želji da što više izmjenjujemo iskustva, recepte i priče s ljubiteljima tradicije. Često se na toj stranici zna stvoriti živa i kvalitetna rasprava. Lijepo mi je što se javljaju ljudi koji su odselili iz Dubrov­nika, ali nose sjećanja o tradicionalnim jelima iz djetinj­stva – rekla je Ničetić.

Objavljeno u tiskanom izdanju 29. rujna 2021. godine. 

Pročitajte još

‘SOLIDARNOST NA DJELU 2021.’ Crveni križ poziva: ‘Ne dvoji, za drugog izdvoji!’

Dulist

GODINAMA GLEDAMO RJEŠENJA I MAKETE BUDUĆEG STADIONA U LAPADU Građani će kreirati izgled ‘lapadske ljepotice’. Još jedan ‘pucanj u prazno’?

Andrea Falkoni Račić

BILI SMO NA PROBI USUSRET VELIKOJ PROSLAVI KUD-A ‘MARKO MAROJICA’ Bala zajedno i mlado i staro! Već 45 godina čuvaju župsku tradiciju

Mia Njavro Banić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija