Slušni aparat

Ja sam mislio na Detroit s Berlincima

Neke priče zaslužuju biti ispričane jer su neobične okolnosti njihova nastanka nevjerojatnije i od samog sadržaja koji ih tvori. Takva je priča o Strata Records iz Detroita, maloj nezavisnoj diskograf­skoj kući kratkog životnog vijeka, čiji je naramak jazz, funk i soul izdanja postao ponovno dostupan četiri desetljeća nakon nastajanja. Što se sve između sredine 1970- ih i 2022., i to na dva kontinenta, moralo dogoditi da bi priča postala vrijedna izla­ganja, s lakoćom bi mogao ispripovjediti jedino netko toliko vičan pletenju najneo­bičnijih pripovijesti, poput slijepog argen­tinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa. Nisam Borges, ali ću svejedno pokušati. Amir Abdullah ili DJAmir, američki d.j., glaz­beni kurator i kolekcionar rijetkih vinilnih izdanja, slučajno je tijekom jedne trampe nabasao na izvornu kopiju albuma ‘Satur­day Night Special’ detroitskog orguljaša i pijanista Lymana Woodarda koju je on s The Lyman Woodard Organization obja­vio 1975. godine (primjerak tog albuma danas se na www.discogs.com prodaje za gotovo dvije tisuće dolara). Na poleđini jeftinog monokromatskog omota u uradi sam stilu stajalo je Strata Records.

 

Kada je Amir čuo ovaj zaboravljeni jazz/funk lo-fi klasik nije mogao vjerovati da je nešto toliko dobro tako dugo provelo skriveno od ušiju glazbenih zaljubljenika. Počeo je ‘kopati’ (crate digging je termin koji ozna­čava potragu za rijetkim i opskurnim izda­njima, često za potrebe sempliranja), ali se dugo nije pomakao s mjesta. Sve dok nije stupio u kontakt sa sinom Lymana Woo­darda. Taj je susret rezultirao reizdanjem spomenutog albuma za glasovitu etiketu Wax Poetics 2009. godine. U Detroitu 2011. godine Amir Abdullah upoznaje Barbaru Cox, udovicu osnivača Strate i pijanista Kennyja Coxa. Nakon što mu je kao vla­snica master traka to dozvolila, Abdullah do kraja desetljeća reizdaje kompletni katalog Strate na vlastitoj etiketi 180 Proof Records, uključujući i seriju snimljenih, ali nikad objavljenih ploča. Ističe se funk album ‘Mirror Mirror’ saksofonista Sama Sandersa, legende jazz scene Detroita. Unatoč lo-fi uvjetima u kojima je materi­jal snimljen nemoguće je ne ostati zapa­njen hipnotičkom ljepotom pjesme ‘Face At My Window’ s nepoznatim ženskim vokalom i upečatljivim zvukom melo­trona. Četrdeset godina poslije prvi put su objavljene ploče Maulawija Nururdina, Kennyja Coxa (snažan utjecaj bossa nove i sambe na albumu ‘Clap Clap! The Joyful Noise’), The Soulmates (singlica u stilu Motowna) i Fita Fostera (salsa). Upravo te neobjavljene snimke pokazuju interes Strate Records za različitim glazbenim stilovima, ne samo za jazzom. Posebno je zanimljivo EP izdanje ‘Time is Wasting’ koje nosi samo oznaku TJ. Naime, to je sve što je pisalo na izvorniku. Iako je loše stanje vremešne trake utjecalo na kvali­tetu zapisa, Abdullah je odlučio objaviti četiri pjesme koje su mogle predstavljati tek referentnu demo snimku nepozna­tog mladića s gitarom i setom ljubavnih pjesama u potrazi za diskografom i ugo­vorom. Identitet TJ-a do danas nije otkri­ven. Prošle godine digitalno je za UKeti­ketu BBEMusic (Barely Breaking Even) objavljen kompilacijski album ‘DJAmir Presents Strata Records – The Sound of Detroit Volume 1’, a u travnju ove i prateći – ‘Strata Records – The Sound of Detroit – Reimagined By Jazzanova’.

Detroit, sjedište američke automobil­ske industrije, kolijevka Motown soula, proto-punka (The Stooges, MC5) i detroit­skog techna (Derrick May, Jeff Mills, Kevin Saunderson…). Sedam tisuća kilometara preko Atlantika, leži Berlin, jedno od naj­većih europskih središta elektronske glaz­bene scene, kontrakulture i zabave, a čiji je samo jedan klub, legendarni Berghain, nazivan svjetskom prijestolnicom techna. Berlin je i dom nu-jazz, funk, latin-jazz, electronica kolektivu Jazzanova, sastav­ljenom od d.j.-eva i glazbenika koji kon­tinuirano i globalno prepoznato djeluju od sredine 90-ih. Da je Amir Abdullah upravo njima prepustio da materijal Strate Records odjenu u suvremeno i bolje sni­mljeno ruho, puno govori o renomeu koji Jazzanova imaju na sceni. Album otvara ‘Lost my Love’ Kennyja Coxa, a zatvara ga ‘Loser’ Sama Sandersa. Vokalne duž­nosti preuzeo je Sean Haefeli, Berlinča­nin porijeklom iz Indianapolisa. Najviše odabranog materijala dolazi sa ‘Saturday Night Special’ The Lyman Woodard Orga­nization, a uz naslovnu (koju su pratećim remiksima pripremili za zahtjeve klupske scene) tu su i spomenuta ‘Face At My Win­dow’ i ‘Creative Musicians’, koja je tako­đer popratno remiksirana. Izdvajaju se i ‘Root in 7/4 Plus’ Maulawija, ‘Inside Ourse­lves’ Sphere i Coxova ‘Beyond the Dream’, ovdje s originalnih 13 skraćena na 3 i po’ minute. Jazzanova ne žele da se ovaj ‘rei­magined’ album (kako se to sad trendov­ski zove) promatra kao albumom obrada ili covera i teško je imati išta protiv jer slu­šatelj zahvaljujući njima uranja u neistra­ženi kreativni svijet mističnog Detroita nakon ustanka 1967. godine.

Pročitajte još

Zdravlje je pola zdravlja

Ivan Jelčić

A sada nešto sasvim drukčije…

Petar Ipšić

Stolar s kožnom jaknom

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija