‘Rascjepi stvarnosti’ nova je izložba dubrovačke akademske slikarice Ivone Šimunović koja je otvorena ovog četvrtka u Galeriji Dulčić Masle Pulitika. Izložba obuhvaća 15-ak radova koji su nastali u razdoblju od 2018. do 2020. godine.
-Velika mi je čast biti dio programa Umjetničke galerije Dubrovnik, i to prvi put te se predstaviti sa samostalnom izložbom. Rascjepi stvarnosti su jedna vrlo osobna priča i na neki način se ne želim puno ogoliti, ne želim puno otkrivati. Ono o čemu se radi, zapravo su svi moji doživljaji i osjećaji te događaji koji se jesu dogodili, ali i oni koji se nikad neće odviti… Riječ je o hvatanju životnih situacija u onim višim frekvencijama te prenoseći ih kroz sebe, kao kroz tunel, kanal, transfer na platno pokušavam pronaći ono što nam danas najviše nedostaje, a to je ljepota – rekla je Šimunović.
Riječ je o apstraktnim radovima, većih i manjih dimenzija te u ovo vrijeme predstavljaju svojevrsni hommage nedavno preminulom Tonku Maroeviću, našem poznatom povjesničaru umjetnosti koji je, kako ističe kustosica izložbe Jelena Tamindžija, itekako opisao apstrakciju i uveo je na velika vrata u umjetnički diksurs povijest umjetnosti.
-Sami naziv izložbe referira se na fizičke rascjepe u njenim radovima, gdje imamo brojne nanose i naslage u umjetničkom radu koji se neprestano isprepliču i gdje vlada jedna borba za primat boja. To su i rascjepi u jednom dubljem smislu, u ljudskoj psihi, kao jedno bolno iskustvo i ranjivost koje su nama potpuno inherentne te koje neprestano nalazimo kao jedan nesvjesni obrambeni mehanizam od ljudi – rekla je Tamindžija.
Šimunović se publici predstavila u jednom sasvim novom svjetlu, a kustosica je o izložbi i radu umjetnice još zapisala:
Strah od rascjepa stvarnosti i promatranja vanjskog prostora kroz otvor Platonove špilje pojedinca paralizira od prihvaćanja polivalentnosti čovjekove prirode i vlastitih rascjepa kao dijela narativa. Zatomljivanje misli, govora i osjećaja rezultira ponovnim stvaranjem nekontroliranog kaosa i težnjom za povezivanjem fragmenata. Šimunović svjesno prihvaća ovaj prividni kaos kao inherentan čovjekovoj prirodi i kao pokretač za struju misli koja će utjeloviti ovaj misaoni proces velikim platnima. Radovi koji prkose prihvaćanju jedne odrednice postavljaju se na otvor špilje pokazujući na više svjetova i njihovih čitanja. Ulogu prijevoda preuzimaju apstraktni oblici koji kao Roschachova mrlja upravo propituju status quo stvarnosti, parajući je buntovno i nepredvidljivo poput naleta bure, stvarajući rascjepe unutar kojih pronalazimo sebe, nikad do kraja definirane i nikad do kraja shvaćene. Prostor rascjepa predstavlja se kao prostor slobode unutar naizgled definirane stvarnosti gdje pojedini izvučeni fragmenti iznose priču, dublju od naizgled kompaktne cjeline čovjekove psihe. Cjeline koja svoju fragilnost pronalazi upravo u našim vlastitim rascjepima.