Božić samo što nije došao. Grad je okićen, otvorene su dugoiščekivane kućice u Starom Gradu, klizalište na Peskariji, a ove godine Dubrovnik je svojim građanima za božićni poklon darovao i snijeg. Božićni ugođaj dodatno je upotpunio Dubrovnik Winter Festival koji nudi puno više kulturnih i turističkih sadržaja nego prethodnih godina.
Laura Rakuljić i Klara Špančić
Foto: Iz arhive studenata
U vrijeme Božića svi su međusobno povezani, provodi se više vremena s obitelji i bližnjima. Studenti koji nisu iz Dubrovnika, odlaze svojoj kući kako bi najveći kršćanski blagdan proveli u svome domu sa obitelji i prijateljima. Kako mladi dubrovčani, ali i studenti iz drugih dijelova Hrvatske, provode Božić, što njima znači Božić, kakvi su božićni običaji njihovoga kraja saznajte u njihovim pismima.
Viktoria Hezonja, studentica 2. godine Sveučilišta u Dubrovniku: Božićni duh nas povezuje!
Za mene je upravo božićno vrijeme najdraže i najljepše vrijeme u godini jer ga provodim s obitelji i prijateljima. Imam osjećaj da naš božićni duh povezuje i tada zaboravljamo na sve ostale probleme. S odrastanjem se mijenja i način proslave, no ne gubi se osjećaj zajedništva i ljubavi. U Dubrovniku se Božić dočekuje sa kolendom na Badnji dan od samog jutra. Taj dan cijeli grad se seli na Stradun gdje se tradicionalno pjeva kolenda. Ulice su pune, on najmlađih do najstarijih i svi si međusobno čestitaju Badnji dan. Kao i u ostatku Hrvatske taj dan se posti, jedu se uglavnom riblja jela. Druženje na Stradunu, po kućama i s obitelji nastavi se i na Polnoćki ( misi u ponoć) kojom svi zajedno dočekamo Božić, a nakon mise nastavlja se slavlje. Badnji dan je cijeli ispunjen pjesmom, veseljem i zajedništvom, a na sam Božić svi su tradicionalno sa svojim obiteljima gdje nastoje najbolje što mogu utjeloviti i proslaviti jedan od tri najveća kršćanska blagdana.
Klara Špančić, studentica 2. godine Sveučilišta u Dubrovniku: Čarobne sitnice Božića
Božić za mene predstavlja prvenstveno zajedništvo, ljubav i obiteljsko okruženje, pogotovo od kada studiram i više ne stanujem s roditeljima. Za Božić se vraćam kući i jedva čekam provesti ga s obitelji i prijateljima kao i svake godine. Na samu pomisao Božića u zraku se nekako osjeti taj ‘duh’- samo ako pogledate oko sebe, gradovi su okićeni, izlozi blješte, posvuda su božićni ukrasi i sav taj kič se nekako super uklapa u cjelokupnu božićnu priču. Mislim da smo svi sretniji tijekom tog božićnog vremena, kao da su svakodnevni problemi potisnuti u dugi plan. Osjećamo međusobnu bliskost, zajedništvo i mislim da je to razlog zašto ne razmišljamo o problemima, pogotovo onima materijalnim. Problem današnjeg Božića je postao upravo taj materijalizam, što me osobno smeta jer se tu gubi prava bit Božića. Sva sreća pa još nismo postali ‘mala Amerika’ i još uvijek poštujemo određene tradicionalne običaje, nismo u potpunosti komercijalizirali Božić. U mom kraju, u Slavoniji, slični su običaji kao i u ostatku Hrvatske. Ja više imam svoje obiteljske običaje koji mi nedostaju odkad ne stanujem doma. Priprema za nadolazeći Božić počinje izradom adventskog vijenca, oduvijek je bio ‘home- made’, zatim slijedim izrada božićnih poklona, kutijica, svijeća, kalendara, a svi ti pokloni namijenjeni su obitelji koja tradicionalno dolazi svaki Božić kod nas. Na Badnjak, uz sve pripreme, najvažnije je kićenje božićnog drvca uz neizostavne božićne pjesme. Navečer nakon večere sa prijateljima i obitelji, odlazimo na Polnoćku, a nerijetko nakon toga, u nekom od kafića nastavljamo slavlje. Božićno jutro je zapravo meni najdraže, uvijek se prisjetim djetinjstva, poklona i veselja prilikom otvaranja istih. Obitelj zajedno doručkuje, zatim odlazimo na misu, a nakon mise, cijela ‘uža’ obitelj dolazi kod nas na ručak da zajedno provedemo Božić. Još jedan od mojih ‘obiteljskih običaja’ jest mala predstava koju prethodno pripremim s obitelji za rodbinu ili interaktivna predstava u kojoj sudjelujemo svi za stolom (nas 20!). Nakon ručka, svakog ispod bora čeka poklončić iz naše obiteljske radionice, koji smo prethodno izradili. To su neke od sitnica koje moj Božić učine još čarobnijim.
Antonia Oberan, studentica 2. godine Sveučilišta u Dubrovniku: Mamini kolači su mi sasvim dovoljni
Za mene su Badnjak i Božić dva najdraža dana u godini. Mislim da je tada osjećaj zajedništva, iskrenog veselja i radosti jači nego inače. Taj ‘duh Božića’ se ne može riječima opisati, ta duhovna ispunjenost koju osjetim za Božić ne može se mjeriti s nijednim drugim osjećajem. Za mene je Božić simbol za veselje, da se nijedan čovjek na Božić ne može osjećati tužno. U Dubrovniku su običaji malo drugačiji nego u ostatku Hrvatske, jer je specifičan po kolendi, koja se pjeva na Badnjak i Božić. Ujutro se ide u Grad, kada se kolenda pjeva ispred Gradske vijećnice. Osim kolendara, pjesmi se pridružuju i ostali građani. Lijepo je na Badnjak prošetat okićenim gradom, počastit se fritulama i kuhanim vinom. Kolendu pjevaju i djeca, koja traže neku nagradu za svoju pjesmu pred tvojim vratima. Bor se kiti na Badnjak, ili čak malo prije. Božićni ručak je obilat, naravno po svačijoj mogućnosti, uz kolače i kuhano vino koji su neizostavni. Mislim da se danas božićni duh izgubio komercijalizacijom. Danas se pod Božićem podrazumijevaju pokloni, djed Božićnjak, a rijetko se spominje upravo bit Božića, a to je Isusovo rođenje. Ako se ne dobije nekakav skupi poklon, koda Božića nije bilo. Mislim da se time gubi onaj smisao Božića, a to je da svi skupa slavimo Kristovo rođenje, veselimo se što se rodio Onaj koji će nas spasiti. Također, uvelike se profitira prodajom božićnih ukrasa i lampica, što danas simbolizira Božić. Ovaj zadnji Božić, 2013.godine, mi je bio poseban, jer sam do tada uvijek Božić slavila kod bake na selu. Sada sam sa prijateljicama na Badnjak pošla na Stradun, koji je bio prepun ljudi. Počastile smo se kuhanim vinom i fritulama, a uvečer smo na Polnoćki u katedrali dočekale Božić. Na Božić sam s obitelji imala pravi božićni ručak, uz druženje sa cijelom rodbinom, osjetila sam pravi božićni duh zajedništva. Volim za Božić biti okružena ljudima koje volim, a to su svakako moja obitelj i prijatelji. Obiteljski ručak uz bor i jaslice, koje se posebno pažljivo izrađuju i uređuju u mojoj obitelji. Volim druženja sa rodbinom i obiteljskim prijateljima, taj duh zajedništva, kolektivno veselje i radost. Također se volim zabavit sa prijateljicama, obilazit ekipno domove i svaku kuću uveselit kolendom. Pokloni mi nisu važni, nisam jedna od onih koja pati za skupim poklonima za Božić. Kao maloj bi mi roditelji kupili cipele ili tenisice i rekli ovo ti je za Božić i ja bih bila zadovoljna. Danas od roditelja ne očekujem nikakav poklon, mamini kolači su mi sasvim dovoljni. A ako baš moram birat poklon onda bi to bila neka sitnica, čisto znak pažnje. Takve stvari volim i poklanjat. Ako znam da mi najboljoj prijateljici treba parfem ili ruž za usne onda mi je to savršen poklon za nju. Mislim da bi tada trebali darovat Isusa veseljem, dobrotom i dijeljenjem, jer je Njegov rođendan. Također se volim sjetit onih potrebitih i izdvojit nešto novaca ili hrane za njih.
Laura Rakuljić, studentica 2. godine Sveučilišta u Dubrovniku: Odbrojavam dane do odlaska kući
Božić mi je definitvno najdraži blagdan, kao i sve što ide uz njega. Koliko god volim ljeto, sunce, more i plaže, toliko se radujem prosincu i ozračju koje zarazi ljude. Mislim da tada zaboravimo na sve brige i probleme i prepuštamo se ‘blagdanskoj groznici’. Ne studiram u svom gradu, tako da uvijek odbrojavam dane do odlaska kući i druženju s obitelji i prijateljima. Vikend prije Božića okitimo bor, ukrasimo cijelu kuću, pravimo kolače, fritule, a ponekad i soparnik. Na Badnjak idemo na ponoćku, a poslije odlazimo u grad čestitati jedni drugima, veseliti se i pjevati zbog rođenja Isusa. Na božićno jutro zajedno sa obitelji otvaram poklone koji su nas dočekali ispod bora, a poslije slijedi obiteljski ručak. Tu se skupi cijela obitelj, prepričavamo događaje koji su obilježili godinu i ocjenjujemo kolače. Domaćica koja pobijedi uvijek dobije neko simpatično iznenađenje (nadam se da je ove godine red na meni). Mislim da se duh Božića nije izgubio i da nikad neće. Komercijalizacija pokušava, ali po mom skromnom mišljenju neće joj poći za rukom. Neki odrastanjem gube taj duh, ali tu su uvijek oni mlađi koji ih podsjećaju koliko je to doba godine zapravo ispunjeno smijehom, radošću i toplinom. Uvijek me rastuži kad vidim da pojedini ne mogu osjetiti potpunu čar koju ovo razdoblje pruža, zato zajedno sa svojom obitelji svake godine pomognem određenoj obitelji da im Božić bude što bolji i ljepši. Volim poklanjati darove. Uvijek se potrudim da bude nešto od srca jer mislim da se takvi pokloni najviše cijene. Barem su meni takvi darovi posebno dragi. Nadam se da će ljudi dopustiti da ih čar ovog predivnog blagdana zahvati, opustiti se i uživati u toplinu svog doma.
Mislav Ćimić, student 2. godine Sveučilišta u Dubrovniku: Zajedništvo je bit Božića
Za mene je Božić ponajprije obiteljski blagdan. Sama riječ blagdan podsjeća i na riječ blagovanje. Božić je vrijeme kada se obitelj okuplja za trpezom i za njom dijeli i jelo, i riječ. Zajedništvo je bit Božića, barem je to tako uvijek bilo u mom domu. Budući da je moj otac pomorac, uvijek je najradosniji i najsvečaniji Božić kada je on kod kuće, kada smo svi na okupu. Duh Božića uvijek treba biti i duh vjere. Božić slavimo ponajprije da bismo se sjetili rođenja Kristova. Veliki Bog postaje malim čovjekom i daje nam primjer poniznosti i skromnosti, vrlina koje u današnjem vremenu postaju gotovo endemi. Često gubimo iz vida ono što je zaista važno. Takvom stanju neminovno doprinosi i komercijalizacija ovog blagdana. Postaje važnije kakve poklone darujemo i primamo, što jedemo, kako ukrašavamo kuću. To bi, ipak, trebalo biti sporedno. Božić u Gradu izraz je stoljetne tradicije. Nisu feste dok se ne čuje vonj prikala i zvuk kolende! Nema Božića ni bez mise polnoćke. Svi se uređeni skalaju u Grad i hite u neku od brojnih dubrovačkih crkava gdje se još uvijek pjevaju hrvatske tradicionalne Božićne pjesme. Takvu tradiciju nužno je njegovati jer se samo tako može očuvati duh Božića, ali i duh Grada. Velika je čast i dar biti dijete ovoga grada i to nikada ne smijemo zaboraviti. Volim dobiti poklon, ali još više darovati koga. Poklon mora biti od srca i kupljen (ili napravljen!) s mišlju na osobu kojoj je namijenjen. Nešto osobnosti mora biti utkano u cijelu priču jer samo tako darivanje ima smisla. Tužno je kada ono postaje samo sebi svrhom. U vremenu kada ni za što nemamo vremena, mora biti mjesta za osmijeh drugoga.