Aktualno

IVICA LONČARICA I PERO BUTIJER Biti festanjuo je velika čast, ali i moralna obveza

IVICA LONČARICA I PERO BUTIJER Biti festanjuo je velika čast, ali i moralna obveza

Čast priređivanja 1047. Feste sv. Vlaha pripala je, kako to biva prema običaju, jednom uzornom građaninu i vjerniku iz redova pomoraca i drugom iz redova obrtničkih zanimanja.

Riječ je o aktivnom kapetanu duge plovidbe Ivici Lončarici i elektromehaničaru Peru Butijeru. ‘Dan ki dohodi nami jednom na godište’ za ovogodišnje festanjule predstavlja najveću tradici­onalnu crkvenu i vjersku svečanost na našem području, ali i šire. Osim velike časti i neizmjerne sreće, osjećaju i veliku moralnu obvezu.

IVICA LONČARICA I PERO BUTIJER Biti festanjuo je velika čast, ali i moralna obveza

— Bio sam jako uzbuđen i iznenađen kad sam saznao. Kad sam kao dječak dolazio na Festu, gledalo se na festa­njule – velikim očima. Nisam mogao ni sanjati kako bih to jednog dana mogao biti ja. Kad sam saznao, nisam bio svjestan kolika je to čast i obveza, no kako vrijeme pomalo odmiče, posta­jem svjestan važnosti koju ovo ima za cijeli život. Biti dio Feste kao festanjuo, što se događa jednom u životu, ostavit će trajnu i vrijednu uspomenu na obi­telj i mene, ali i na moje bližnje – rekao je Lončarica koji smatra kako je Festa za Dubrovnik i građane ‘nešto veličan­stveno’. Butijer također ne krije uzbu­đenje i ističe kako se nije nadao kako će biti izabran.

— Kad su me iz bratovštine predložili da budem festanjuo, bio sam presretan. A kad je biskup Mate Uzinić potvrdio ovu vijest pred narodom, tad je bio moj vrhunac sreće. Uvijek je predivan osje­ćaj biti dio tradicije, a pogotovo sada, kao festanjuo. Kao dijete sam također dolazio na Festu, otac me dovodio kao maloga te se Festa trajno ‘urezala’ u mene, a vjerujem i svima ostalima. Kasnije sam dolazio kao mladić pa i oženjen čovjek. Isto sam gledao festa­njule u odijelima i šeširima te sam im se divio. A sad sam doživio i da budem festanjuo. Nevjerojatan osjećaj – priča nam Butijer koji je svake godine na Festi.

— Toliki broj ljudi, na toliko malom prostoru koji su došli slaviti sv. Vlaha… Ma to se ne može nigdje drugdje doži­vjeti – rekao je Butijer.

Brojne čestitke i predivne poruke
‘Lijep je osjećaj kad vas ljudi vide putem i čestitaju’, govore nam naši festanjuli i ističu kako je ljudima iznimno drago. Kad ih vide, pružaju im ruke, čestitaju i slikavaju se s njima. Neke od njih i ne poznaju. Postali su javne osobe, ističu nam sa smiješkom. Na dan predstav­ljanja javnosti, ovogodišnjim svetkov­nicima Feste telefoni su zvonili cijeli dan i primili su brojne poruke. U obi­telji Butijer vladala je ogromna sreća, no jedna je osoba bila ipak najsretnija.

IVICA LONČARICA I PERO BUTIJER Biti festanjuo je velika čast, ali i moralna obveza

— Najsretnija je bila moja majka jer je već u godinama. Bilo joj je jako drago. Što se tiče bliskih ljudi, od njihovih se poziva mobitel nije gasio. Primio sam brojne čestitke i predivne poruke. Također, ljudi iz Cavtata, tko bi me god vidio, pružio bi mi ruku i čestitao. I oni su bili iznenađeni jer sam prvi iz Cavtata koji je postao festanjuo. Župnik don Mato je to isto rekao na misi i usli­jedio je ogroman aplauz. Svi su rekli da ove godine dolaze u velikom broju u procesiju jer je velika čast što sam izabran iz te sredine – govori Butijer.

Svake godine ide u procesiji za barja­kom. ‘Uvijek smo to smatrali kao nešto veliko’, rekao je Butijer čija je majka na Festu uvijek išla u konavoskoj nošnji. Živi u Cavtatu, no njegovi potječu iz konavoskog sela Drvenik u kojem često provodi vrijeme i pomaže tamošnjim mještanima.

— U tim mjestima dosad nije bilo festanjula. 90-ih godina sam prešao živjeti u Cavtat u obiteljsku kuću, ali i dan danas odlazim rado tamo i družim se s tim ljudima. Bili su presretni kad su čuli kako sam postao festanjuo. Za njih je to nešto veliko. Svi su oni išli u proce­siju svake godine, ali nikad nisu mislili kako će netko njihov postati festanjuo – priča nam s radošću Butijer. Lončarica nam govori kako se ova radosna vijest odmah pročula.

— Onaj dan kad smo dobili dekret od biskupa i kad su mediji objavili, mobiteli se nisu gasili. Svatko je želio čestitati. Ljudima je drago, pogotovo mojima iz Primorja jer iz tog područja baš i nije bilo festanjula. Znam zasi­gurno kako je bio jedan obrtnik iz Viso­čana, a konkretno iz moga kraja, iz Dola nije nitko nikad. Župnik iz Dola kad je čuo, zvao me i rekao: ‘Zašto mi nisi prije javio?’. To je takva procedura i trebalo je poštovati biskupa i čekati odluku do zadnjeg trenutka, do objave – govori Lončarica. Kaže kako župnik nije na oltaru ni držao propovijed na Sve­toj misi, nego je samo govorio o tome koliko mu je bilo drago. Svake je godine išao za barjakom iz župe Zaton Doli.

— Rođen sam u Dolima i uvijek mi je čast puna srca ići u procesiji za svo­jim barjakom, iako trenutno pripadam Župi sv. Mihajla – priča nam Lonča­rica. Čast je to za jedno malo mjesto i za malu župu, smatra. A kad nije u gradu za vrijeme svetkovine, nego na brodu, sve se svodi, kako kaže, na jedan bolji ručak.

— Šalju se pozdravi, telegrami… Čovjek se u potpunosti dobro ne osjeća jer je daleko od doma i zna što se u gradu događa. Ali u današnje vrijeme Interneta, nekako je to postalo lakše. Mislim se uvijek, da mi je biti tamo – govori nam Lončarica koji je pro­šao cijeli svijet. A koliko je na brodu? Govori nam ‘puno i previše’.

— Cijeli život sam na moru, preko 40 godina. U našoj obitelji vlada tradicija pomoraca, dosta nas je što navegavamo. Trenutno jedan brat navegava, a prije je navegavao i moj brat blizanac. Tu su i neputi i dundi koji su bili kapetani. Jako smo vezani uz pomorstvo, more, brodove… – rekao je Lončarica čiji je sin u Pomorsko-tehničkoj školi, na elektro­tehnici. Kod Butijera nije riječ o tradici­onalnom obiteljskom poslu.

— Moji su bili zamljoradnici, otac težak, a majka domaćica. Nije bilo u kući zanatstva. Išao sam u srednju školu za zanimanje u privredi i završio sam za elektromehaničara. Jedini sam koji je postao zanatlija u obitelji. Čitav svoj radni vijek sam proveo u zanatstvu, više od 40 godina, i veselim se što sam zbog toga izabran – priča Butijer čiji sin nije krenuo njegovim stopama, već ekonomskim.

Potrebno je biti uzoran i primjeren
‘Nagrada je ovo za cjeloživotni rad’, poručuju festanjuli kojima je drago jer su prepoznati. Smatraju kako svojim ponašanjem trebaju biti primjer, ne samo u vlastitoj obitelji, već i u društvu. Ističu kako je potrebno zalagati se za očuvanje tradicije te promicati postu­late sv. Vlaha. ‘Imamo te kvalitete, a to ide s tim’, naglašavaju te ističu kako je ovo potrebno zaslužiti.

— To su stvari koje se ne mogu kupiti. Potrebno je biti uzoran i primjeren, kako u svom radu, tako i u obitelji te društvu. A tako i treba dalje živjeti i promicati vrijednosti – složni su festanjuli. Naučili su raditi te obveze festanjula izvršavaju na vrijeme, ali i s gustom. Zato ni titulu svetkov­nika Feste u konačnici i ne vole zvati obvezom.

— Od obveza, tu su i one medijske (smijeh). Svjesni smo ih, ali mi smo skromni ljudi i ne volimo se puno eksponirati – pričaju nam festanjuli. Ovim izborom novi festanjuli postaju i članovi Bratovštine festanjula sv. Vlaha u Dubrovniku kojoj je duhovnik rektor zborne crkve sv. Vlaha mons. Toma Lučić.

— Redovno se sastajemo, a zahvalni smo i prijašnjim festanjulima koji su nam ukazali povjerenje i koji nam svakodnevno stoje pri ruci te pomažu. Iznenadilo nas je koliko su nas ti ljudi dobro prihvatili – zaključuju naši festanjuli i dodaju: ‘I da nam ne bude kiše. A za to će se pobri­nuti sveti Vlaho!’.


PERO BUTIJER
Zanatlija Pero Butijer je po struci elektromehaničar. Sin je pokojnog Nika i majke Jele (r. Perović). Rođen je u Dubrovniku 27. srpnja 1959. godine. Otac mu je bio težak, a majka domaćica u župi Pridvorje. Kršten je u zbornoj crkvi sv. Vlaha u Dubrovniku, a ostale sakra­mente inicijacije primio je u Pridvorju. Osnovnu školu završio je u Pridvorju, a srednju stručnu školu učenika u privredi u Dubrovniku s diplomom VK elektromeha­ničara. Zaposlen je i radi u svojoj struci. U braku je s Katicom (r. Rašica) i imaju jednog sina. Potječe iz anga­žirane kršćanske obitelji i sam je zauzeti vjernik, kako u župi Pridvorje, tako i u župi sadašnjeg stanovanja u Cavtatu.

IVICA LONČARICA
Pomorac Ivica Lončarica aktivni je kapetan duge plovidbe. Sin je pokojnog Nika i majke Ane (r. Brbora). Rođen je u Dolima 23. veljače 1957. godine. Od oca ribara trojica od petero braće su pomorci. Sakramente kršćanske inici­jacije primio je u Dolima, župa Zaton Doli, gdje je završio i osnovnu školu. Srednju i višu pomorsku školu završio je u Dubrovniku s diplomom inženjera pomorskog prometa. Kapetan je na brodu Supertramp u vlasništvu kompanije Korkyra shipping. Potječe iz obitelji u kojoj se svakodnevno molilo i nedje­ljom redovito išlo na misu. U braku je s Jelom (r. Brbora) i imaju jednog sina. Živi u župi sv. Mihajla.

 

Iz tiskanog izdanja od 9. siječnja 2019.

Pročitajte još

JESTE LI KUPOVALI OVU ČOKOLADICU? Iz prodaje se povlači KitKat Mini

Dulist

ČEKA VAS KULINARSKA AVANTURA Restoran 360 već sutra otvara svoja vrata!

Dulist

VELIKE PROMJENE Booking.com više ne može jamčiti najnižu cijenu smještaja

Dulist