Nakon lokrumske premijere u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara predstava ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ Ivane Lovrić Jović, u režiji Paola Tišljarića, ide na turneju po Hrvatskoj, a svi koji nisu uspjeli na vrijeme nabaviti karte za Lokrum imat će je prilike pogledati ove sezone u Kazalištu Marina Držića. Djelo, za koje Luko Paljetak kaže da je ‘osvježenje u novoj hrvatskoj prozi ženskog okusa’ objavljeno je u izdanju naklade Vuković&Runjić 2021. godine, a Tišljarić ga je prepoznao kao vrijednost koja traži svoju scenu. I našla ga je nakon niti dvije godine od izdanja upravo na Lokrumu. U prvom redu na premijeri, naravno, svoja sjećanja obojana intenzivnim, lijepim i manje lijepim emocijama koje su plod i zrcalo onih najbližih odnosa, odnosa koji oblikuju, predodređuju, bole, a najdragocjeniji su… promatrala je Ivana. Znanstvenica koja sponu s Gradom u kojem je odrasla njeguje, između ostaloga, kroz proučavanje dubrovačkog govora. Spisateljica. Kći čovjeka koji je zadužio Grad kako pisanom riječju, tako i zanstvenim radom i društvenim angažmanom koji je u konačnici izrodio osnivanje Dubrovačkog sveučilišta. Upravo on – otac, uzor, kritičar, ljubav – Josip Lovrić, u književnosti poznat kao Jozo Lovrić Jadrijev, jer je pod tim pseudonimom pisao, okosnica je ovog, prepoznala je najprije struka, potom kritika i na koncu publika, značajnog književnog djela.
Dvije godine nakon što je svjetlo dana ugledao Vaš roman prvijenac, ovo ljeto sjedite na Lokrumu i gledate ga kao predstavu. Kakav je bio osjećaj; najprije čuti da Tišljarić želi uprizoriti Vaš tekst? Potom odlasci na Lokrum, probe, iščekivanje… Premijera? I na koncu kakav je osjećaj sad kad se sleglo, makar malo… S odmakom?
Roman nisam pisala s ciljem, bio je više posljedica, nekakvo utapanje u kontroliranim uvjetima. Umješnost jezičarenja učinila mi je taj proces obožavanim, a reakcije na roman potvrdile su mi da ima književnu vrijednost. Nitko ne bi cijenio tuđe iskustvo da je ispisano lošim stilom. To bi, onda, bio obični dnevnički zapis. Nisam kraljica pa da nekoga zanima moj život, ali kad neki njegovi dijelovi postanu književni tekst, tad se u njemu čitatelji zrcale. Mnogi su se u njemu pronašli, a neki su se i sasvim izgubili. Pri pisanju sam imala impuls, prije nego želju, potaknuti promjenu. Ona se dogodila, a dodirnula je i mene, ondje gdje mi je trebala. Više nisam svačija, svoju zabavnost čuvam s više odgovornosti prema sebi. Sve što se s romanom dalje događalo bilo je izvan moje mogućnosti zamišljanja. Dramatizacija za kazalište, igranje tog komada na Igrama… Zavrtjelo mi se u glavi kad mi je to ponuđeno. Ni poslije nisam bila manje zbunjena: odlasci na čitače probe, redigiranje dramske dionice moje bake koja je trebala biti na fijumanskom, odnosno talijanskom jeziku, a ipak razumljiva – bravo za Mirej! Susret na aerodromu sa Sandrom koja će igrati moju mamu i s Anjom – mojom kćeri, moj izbor Marije kao druge mene… U svakom sam tom trenutku osjećala sreću tjelesno. Smireno, ali somatizirano. Ta svečanost nije završila: osim što će biti na program dubrovačkoga kazališta, predstava je postigla vidljivost na nacionalnoj razini pa će ove zime obići nekoliko gradova. Paolo Tišljarić pozvao me da im se na gostovanjima pridružim, a negdje namjeravamo organizirati i tzv. čitanje kazališta – razgovor o romanu i njegovo predstavljanje, neposredno uz igranje predstave.
Okosnica Vašeg preispitivanja, traženja sebe kroz sjećanja, djetinjstvo… je otac. Koliko je bilo i kako je još uvijek biti kći velikog znanstvenika, jednog od najzaslužnijih ljudi za osnivanje Dubrovačkog sveučilišta, Josipa Lovrića, ili Joza Lovrića Jadrijeva, kako ga znamo iz njegova značajnog književnog opusa? Koliko Vam je očeva veličina dala, a koliko ste je nosili ili možda još uvijek na jedan način nosite kao breme? Ili to nema veze s veličinom, već samo odnosom na relaciji tata – kći?
Nije bilo lako biti njegova kći jer su mu očekivanja bila otvoreno visoka. Ne pamtim da sam ikad dobila nagradu za uspjeh, ali ne sjećam se ni nekakve tiranije, prijetnje ili omalovažavanja. Cijenio me je na svoj način, tek danas doznajem da mu se sviđao moj karakter i moja odvažnost, rekli bismo ovdje kočutost. Nisam ga tolerirala pognute glave, pružala sam otpor, uvijek pošten i argumentiran i sve sam objave počinjala niječnicom – neću. On bi dometnuo: nemoj, tvoj izbor! – i time poticao sve što je od mene očekivao: što više obrazovanja uz širinu pogleda i temeljno poštenje. Ne mogu reći da to nije bilo breme, ali sam je život breme, pa sad… On je odredio od čega će to breme biti satkano. Na kraju krajeva, i genetski me je predodredio, vjerojatno. Inače, njegova Mare Fjočica zaigrala je u teatru kad je imao 54 godine koliko ja imam danas. I ona je zaslužila nacionalnu vidljivost pa je u Pilama prilagođena i snimljena za ondašnju nacionalnu televiziju. Dan danas se reprezira, ali i igra – Kolarini je izvode već petu godinu, koliko znam, neplanirano, na molbu.
Svi smo negdje ‘mačani’ nekim osobnim iskustvima iz djetinjstva ponajviše, mada nerijetko mislimo da drugima nije tako, nego eto samo nama. Ne zna svatko pisati, niti ima taj poriv, ali svatko bi se zasigurno želio ‘olakšati’. Kako?
Psihoterapijom.
Progovorili ste u romanu sasvim otvoreno i o poremećaju u prehrani, odnosno bulimiji s kojom ste se borili čak 9 godina. Kako do toga uopće dođe? Kako ste se toga rješili? I što biste poručili, savjetovali onima koji se s nečim sličnim bore?
Istraživanja uzroka bulimije pokazala su da zahvaća osobe s velikim brojem zajedničkih osobina, primjerice, ambiciozne i društvene osobe, omiljene u društvu, strukturirane i radišne, s jakim osjećajem za kontrolu. Odavno je uvrštena na popis depresija. Po nekim tumačenjima depresija je izravna posljedica potisnutih osjećaja što joj i etimologija govori. Na latinskom deprimere znači pritisnuti, utisnuti. Rješava se isključivo psihoterapijom koju bih savjetovala svima sa sličnim problemima.
Ta posezanja može rješavati samo visoka politika, ni zakon o jeziku ni ljubav za jezikom. A mi se, znanstvenici, možemo i moramo marno posvećivati jezičnim istraživanjima
Pišete trenutno jedan biografski roman, ali ne o sebi. Recite nam malo više o tome!
Pišem roman o starijoj gospođi koja je imala teške životne izazove, a do pozne je dobi ostala pozitivna i radosna, bez imalo gorčine, ali mi se preko reda probio i jedan drugi tekst, ne može mi više šetati po glavi, dosadilo mu je nakon pet godina. To je nešto što mogu ispričati samo kroz dramski tekst.
Usporedili ste u više navrata Vaš odnos s Gradom s razlogom razlaza sa svojom prvom ljubavi i to u trenutku dok je, kako ste rekli, ljubav bila najveća. Pojasnite nam malo…
U Dubrovniku nisam mogla ostvariti ništa od onoga čime sam se željela baviti. Od studija do radnoga mjesta. U jednome sam se trenutku mogla vratiti kao doktorica znanosti uže usmjerena na dubrovački govor. Tata je već bio pokojan pa sam se dala nagovoriti da se obratim Sveučilištu. Međutim, ondje nije bilo radnoga mjesta za mene pa sam se dubrovačkim govorom nastavila baviti u Zagrebu, u Institutu za hrvatski jezik, čiju smo podružnicu otvorili u Dubrovniku, pri Sveučilištu. Suradnja s dubrovačkim ustanovama je odlična, a ja sam ostvarila san svakoga odseljenog Dubrovčanina – posao sam vezala uz Grad pa ga često posjećujem.
U Gradu se nekad osjećate kao stranac. Kako je to moguće? Kakav je to uopće osjećaj? I zašto je tome tako?
Katkad se osjećam kao stranac, da, ali ne kao turist – to je dobra uloga koja dovodi do lakoga osjećaja žuđene trenutačnosti, famoznoga postojanja u trenutku. Moj osjećaj nepripadnosti ima veze isključivo s onim s kojim sam u odnosu. Ako taj želi suradnju preko struke, osjećam se doma, jer dijelimo istu baštinu i isti mar za njom. Ali ne volim se nalaziti među ljudima koji dubrovački govor forsiraju, isti ga i karikiraju te prozivaju pridošlice zato što njime ne vladaju. Traže ono ponašanje kakvoga se glasno odriču kad su i sami pridošlice – u Zagrebu ne preuzimaju kajkavski i germanizme nego se hvale time što su svoju kumicu na Dolcu naučili što je balančana, pomadora i patata. I ja bih voljela da mi se u Gradu u butizi obrati netko tko će mi prodati umbuo i kostolete, cukar i fetu salama u rusici. Na takvoga je teško naići, ali nisu zato krivi oni koji su pridošli. Prozivati ikoga nije dobro ni za govor, on je organska pojava i ne može se nametati. Usvaja se u obitelji. Na radionicama dubrovačkoga govora dubrovački govor opisujemo, a ne propisujemo.
Roman nisam pisala s ciljem, bio je više posljedica, nekakvo utapanje u kontroliranim uvjetima
Kako i kuda, u kulturološkom smislu, plovi ova naša hrid zvana Dubrovnik? Je li nas turizam ‘šporko’? Je li nas gramzljivost ‘progutala’ kako neki tvrde? Jesmo li izgubili sentimenat za Igre, za Grad, osjećaj za sklad?
Kako su moje aktivnosti u Dubrovniku najviše vezane za moju struku, krug ljudi koje susrećem izvan privatnosti, još je uvijek vezan za one vrijednosti koje su ovaj grad postavile na pijedestal hrvatske kulture. Ostalo su moji prijatelji koje baštinim od djetinjstva pa možemo reći da imamo slične polazišne točke, istu osnovnu školu, istu glazbenu školu, isti fakultet, još uvijek sličan ukus za druge ljude zasađen na istim vrijednostima pa mi se čini da se meni važne vrijednosti nisu izgubile. Ono što se drastično promijenilo nagore, vezano je uz lošu stranu turizma. Ove godine po prvi put osjećam nesigurnost na ulici, na kratkome putu do Grada svjedočim energijama na rubu incidenta i odmičem se instinktivno. Podigla se nervoza, sve krčka pomalo, svaki tren bi moglo početi ključati. Lijepo je što nas mediji obavještavaju o pravima, ali više se ne usudim reći nešto onome koji svojim snažnim tijelom stoji uz konop koji mi brani put do mora. Osim toga, došlo je do toga da bismo trebali hodati s Narodnim novinama pod pazuhom i na svakom koraku tražiti svoja prava pozivanjem policije. U školi još uvijek ne nude građanski odgoj gdje bi naša djeca nešto o svojim pravima strukturiranije naučila. Tako se ne živi u uređenome društvu. Nepoštivanje zakona koji uređuje to da ležaljke ne smiju popločiti cijelu plažu prepušteno je građanima, a vidljivo je iz aviona. To me zaista ljuti.
Održali ste nedavno predavanje u Saloči od zrcala, gdje ste još jednom govorili o svojoj znanstvenoj knjizi ‘Appendinijeva gramatika’. Predmet Vašega znanstvenog rada uopće je dubrovački jezik i baština. Iz te pozicije kako komentirate javni diskurs o srpskom svojatanju dubrovačkog kulturnog naslijeđa i baštine?
Previše je ostrašćen pa se provuku pogrešni podatci o starijemu sloju dubrovačkoga govora. Nije mi više drago ni čitati u medijima te silne kratke tečajeve povijesti hrvatskoga jezika i ne znam čemu služe. Dokazivanju da je dubrovački govor hrvatski? Ta posezanja može rješavati samo visoka politika, ni zakon o jeziku ni ljubav za jezikom. A mi se, znanstvenici, možemo i moramo marno posvećivati jezičnim istraživanjima. U Institutu za hrvatski jezik radim na projektu koji se bavi dopreporodnim hrvatskim gramatikama, dakle, predstandardnim razdobljem. Tako sam se posvetila i Appendinijevoj, što je bio dugogodišnji zadatak jer je veoma opsežna. Dosad nije bila prevedena pa sam je ja prevela, hrvatski sam dio, primjere i obrasce, transkribirala i izradila studiju. Podatci iz nje bit će ponuđeni kroz portalnu inačicu, izrađenu u okviru projekta RETROGRAM, i bit će besplatni. To je praksa Instituta koji svoje normativne priručnike izrađuje i u portalnim inačicama te ih nudi besplatno. Voljela bih da se sve znanje ovoga svijeta nudi besplatno, danas kad je svijet njega tako malo željan, a pojedinci imaju načina da svoje nadri teorije plasiraju javno.
Foto: Vedran Levi/Aljoša Rebolj/DLJI
Iz tiskanog izdanja