Povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Igor Zidić autor je velike retrospektivne izložbe radova dubrovačkog slikara Antuna Masle povodom 100. obljetnice njegovog rođenja. Masle je jedan od najznačajnijih dubrovačkih slikara koji pripada tvz. dubrovačkom kolorističkom krugu, osobitoj varijanti ‘južnjačkog ekspresionizma’. Stvarajući u osobitom okruženju dubrovačkoga kolorističkoga slikarskoga kruga, izvan onodobnih dominantnih umjetničkih pokreta i središta, osebujnim pristupom motivima i senzibilitetom ostvario je originalnu viziju ambijenta Dubrovnika i okolice. Igor Zidić vrstan je poznavatelj opusa ovog velikog dubrovačkog slikara i autor monografije o Masli koja će se izdati u sklopu izložbe. Tim povodom, porazgovarali smo sa Zidićem, ususret izložbi, o samom slikaru i njegovom stvaralaštvu.
Maslino je djelo raznovrsno i složeno pa ga tako i ‘trošimo’. Djeca reagiraju na infantilističku, naivističku njegovu komponentu: kroz nju ulaze u Maslu kao u svoju crtanku, raspoznaju dio njegova znakovlja
Koliko su Maslini roditelji utjecali na njegov svjetonazor? Jesu li mu prepoznali darovitost i poticali ga u likovnome razvoju?
Masle je majku obožavao, a oca slijedio. Jednom je napisao da je njegovo unutrašnje biće stvoreno po mjeri oca, a njegovo vanjsko obličje po mjeri majke. Tu je sve rečeno. Bili su čestiti i radišni ljudi, otac fantast, pomalo vjerski fanatik i halucinant, majka trijezna, neumorna radilica koja se, za razliku od oca težaka i postolara, brinula o svemu živom: o mužu, osmoro djece i životinjama. Najvažnije su, od životinja bile ovce: od njih mlijeka, sira, mesa i vune – svega blaga Božjega. Ljutila se na prasca koji nikako nije napredovao: ‘Đivo, ubij ga, tri puta je više pojeo nego što će nam vratit.’ Inače, Maslu je otac podupirao da se posveti slikarstvu, zamišljao je sina kao nasljednika Bukovca i Medovića. Odveo ga je Marku Muratu i Kosti Strajniću, poklonio mu prvi blok i boje.
Koliko je odrastanje u Orašcu utjecalo na Maslino djelo?
Mislim da je Orašac važno uporište Masline umjetnosti. To su, doduše, mislili svi koji su o njemu pisali, ali se ipak po nečemu razlikujemo: drugi su više mislili na baštine, na plug i motiku, ja naglašavam pučku fantastiku, lokalni folklor, priče praznovjernih što bujaju noću, napose zimi. Izvrstan su Maslin medij, cijeloga života, bile domaće životinje: ovce, koze, bikovi, konji, magarci, psi i mačke.
Smatrate li ga osebujnom pojavom u kontekstu hrvatske likovne umjetnosti? Tonko Maroević jednom se prilikom založio da se, u povodu Masle, prestanemo baviti ‘veličinom malenih’ i da se pozabavimo autentičnim, neponovljivim majstorom u njemu. Doista, premda nam je često pokazivao da zna čitati europske likovne ‘mape’, da se obrazovao i poslije školovanja – očito je bio samotvorben, izvoran slikar, pun novih ideja, plamteće fantazije i velike izvedbene slobode. Slobodi su ga podučavala ona ista djeca kojoj je predavao.
Ako biste ga nečim morali izdvojili iz trolista Dulčić-Masle-Pulitika, što bi to bilo?
Čuveni dubrovački trolist DulčićMasle-Pulitika nije poništio napore drugih slikara u gradu – primjerice Kovačevića, Krstulovića i Vojvodića – ali ih je, donekle, zasjenio jer su zarana privukli pozornost ondašnjih vodećih kritičara. Dulčić je bio najobrazovaniji, urbani slikar individualnoga rukopisa (elaboriranog iz velike tradicije), genijalan tehničar: nije bilo zadaće kojoj nije mogao udovoljiti. Pulitika je bio rustikalniji, od tvrđeg materijala, epskiji kolorist od kolega, grublji, s većim oscilacijama, ali sjajan pejzažist. A Masle? On je najmaštovitiji, najslobodniji, u trajnom doticaju s noćnim, bajkovitim i zaumnim: i od noćnih mora znao je napraviti čudesne slike.
Njegove su slike interesantne svim generacijama?
Maslino je djelo raznovrsno i složeno pa ga tako i ‘trošimo’. Djeca reagiraju na infantilističku, naivističku njegovu komponentu: kroz nju ulaze u Maslu kao u svoju crtanku, raspoznaju dio njegova znakovlja. Neškolovana publika – a cijenim i taj ‘glas naroda’, premda mu se ne moram pokoriti – zamjećuje boju, neku općenitu živost tih slika, pojedine temate (npr. graste s cvijećem – i tu ih ne smeta stilizacija, koju kod portreta teško prihvaćaju). Upućeniji djelo kontekstualiziraju, dovode ga u relaciju s drugim njegovim suvremenicima, primjećuju neke njegove posebnosti, raspoznaju i njegovu magiju: ‘Ah, Gruška luka – prepoznatljivo, zavičajno, tako mediteransko i tako naše!’ Kad se, međutim, zagledaju u detalje, kad sliku počnu ‘čitati’ kao tekst, od ‘riječi’ do ‘riječi’ – onda primijete da ni jedna Maslina kuća nije nalik stvarnim gruškim kućama, ni jedan brod, ni jedan jedrenjak. Svaki detalj vrišti: ‘Prevara! Netočno!’ – dok cjelina kazuje: ‘Nipošto! Sve je istinito!’ Kad okom ‘progutate’ cjelinu – nadajte se dobru; kad okom zbrajate detalj po detalj do cjeline – nikad nećete stići. Oni najupućeniji znaju da ništa nije samo to što oko vidi: iza svake pojave stere se njezina sjena ili se sklanja netko drugi. Ako duh drijema, ni oko nije posve budno. Na primjer: jarac. Obrazovani promatrač zna da je to mužjak domaće životinje, ali i dugovječni simbol nasilnosti, požude, ‘nižih strasti’. Slično se može reći o biku i ovnu. Ako se udružuju, u Maslinim je slikama to često – očito je da nastaje sprega opakih, sotonsko društvo nasilnika (ne samo životinjskih); oni znače nakupljenu negativnu energiju razorne moći: Minotaura, Zlo kao takvo, Sotonu. Istodobno, ženke tih životinja – kravu, ovcu, kozu – nitko ne tretira kao slike i prilike zla i nevolje. Zlim životinjama pribrajamo i divljega magarca, a magarica je Kristova zaštitnica, pomoćnica, prijateljska životinja. Ovca i krava simboliziraju materinstvo i materinsku ljubav, promrzloga ogrću toplim dahom, žednoga napoje mlijekom. Ne možemo se ovdje upuštati u egzegezu simbola, ali neosporno jest da svatko pred bikom spuštene glave raspoznaje pogibelj, a da kravu tako ne osjeća. To su arhetipski sadržaji: čuvari memorije. Masle, dakle, radi za sve i hrani sve: neuke i obrazovane, djecu i odrasle, jednostavne i sofisticirane. Njegov je svijet, unatoč djetinjemu ruhu, ustrojen kao precizan mehanizam.
Živimo u vremenu devalvacije ljudskih vrijednosti, Dubrovčani strepe od gubljenja identiteta Grada. Ima li nostalgije u Maslinim djelima?
Globalni je to problem, problem gradova dubokih tradicionalnih korijena, osebujnih, slikovitih, za ovo doba odveć individualnih. Živimo u vrijeme novog korporativizma, standardizacija, unifikacija. Dubrovnik je, kao Venecija, Barcelona, Amsterdam – crvena krpa bikovima niveliranja, svima koji ne podnose različito. Dolaze li Amerikanci u Dubrovnik zato da bi vidjeli ‘Mediteran kakav je nekoć bio’ ili zato da bi popili svoju Coca-Colu? Kolikogod se čini da naši turistički radnici znaju odgovor – nisam siguran da ga znaju Amerikanci ili Kinezi. Zanima li ih naša povijest? Da, ali ne prava. Zanima ih samo ako je u vezi s Igrama prijestolja ili nečim sličnim. Masle kao brend nostalgije? Bio je autor njemu suvremenoga svijeta – bio on težački, pomorački ili profesorski. U pola stoljeća koje nas dijeli od njegove smrti taj se svijet uvelike promijenio: njegovi prizori iz gruške luke, nekoć obični i svakidašnji, postali su – pod pritiskom suvremenosti – romantičnim kadrovima naše nedavne prošlosti. U njegovim marinama i vedutama dominiraju brodovi na jedra; nema kruzera, koji prebacuju moderne nomade s kraja na kraj svijeta. Masle dijelom prikazuje onaj zbiljski svijet koji bismo htjeli sačuvati barem u sjećanju. Osjetio je promjene koje će se dogoditi: njegovi predmeti imaju duše koje trpe, njegove životinje imaju napaćena ljudska lica.
Dubrovnik se Masli i prije znao odužiti, sada mu UGD priređuje retrospektivnu izložbu. Hoćete li izložbu prenijeti u Zagreb?
Masli se Dubrovnik višekratno odužio: stanom, ulicom, galerijom ‘velike trojice’, školom u Orašcu, spomen-pločom, posmrtnom nagradom za životno djelo. Čini se kontradiktornim (posmrtno/ životno), ali pokazuje da je grad shvatio tko je bio taj skromni, veliki čovjek. UGD uzvraća mu izložbama i knjigama od kojih sadašnja izložba i nova monografija, koja uskoro izlazi, obilježavaju 100. obljetnicu njegova rođenja. To je zaista veliki datum cijeloga grada i županije. Radimo na tome da se izložba po dubrovačkom zatvaranju prenese u Zagreb. Bilo bi od najveće važnosti iznijeti ga iz regionalnih okvira pred najširi nacionalni forum. Očekujem da ga tada više nitko neće moći zanijekati. • DL
Foto: Zvonimir Pandža / UGD