Zadnje sam objavio pjesmu posvećenu mom psu Simbi. Za ‘Danas je najbolje biti pas’ već je gotov video spot. Prijavio sam se na Splitski festival. Radim i na još jednoj novoj pjesmi po stihovima Željka Krznarića ‘Davni poljubac’. Ona je imala radni naslov ‘Dubrovčanka’ jer je posvećena nekome specijalnom koja toga nije svjesna. Ima jedna gospođa u Dubrovniku koja je moja tiha patnja još od djetinjstva. Nikad se nismo ‘spetljali’, ali i danas kad je vidim, cijeli zatitram – priča za DuList naš sugrađanin i šansonijer Ibrica Jusić. Mada je pandemija koronavirusa većini njegovih kolega pomrsila planove, on ne posustaje. Kaže nam, priprema se za ljeto te već ima neke naznačene datume nasupa.
-Kako god se situacija razvijala, bit će posla. Dosta sam se odmarao. Svaki dan vježbam i upjevavam se. Uvijek moram biti na stand by-u – odgovara nam telefonskim putem iz Zagreba na naše pitanje čega novog ima u njegovoj kreativnoj radionici. Previše se medijski ne eksponira, govori, ali puno radi. Na repertoaru mu je ove godine i izdavanje monografije posvećene vlastitom životnom te prije svega glazbenom putu. Bit će to jedno afirmativno štivo o tome kako se unatoč neimaštini čovjek probija i koliko je u svemu prst sudbine zapravo odigrao, poručuje. Na ovaj podvig nagovorili su ga, tvrdi dubrovački kantautor, prijatelji. Njemu je prethodovao razgovor u listu bosanske kulturne zajednice u Hrvatskoj.
Život na 20-ak kazeta
-Glavni urednik je predložio da napravimo monografiju. Ono što se reče, ona će biti od kolijevke, a grob je još daleko. Bit će i fotografija iz najranijeg djetinjstva, moje karijere, susreta…Uglavnom, moj profesionalni put. Jako malo privatnoga. Nisam nikoga ogadio niti napao. Naznačio sam ljude koji su mi nešto značili. Autor treba preslušati još dvije kazete od njih 20-ak. Prije mjesec dana, dok sam bio u Gradu, kad su bile velike kiše i hladnoće, a kako u mom sokaku – u Ulici Hanibala Lucića, nema signala, morao sam ići vanka – sjesti ispred Kneževa dvora ili ispod volta mojih skalina pa smo telefonski obavili razgovore – iznosi Jusić. Autor prepisuje, a on mu šalje slike, plakate s turneja i koncerata.
Promocija bi, dodaje, trebala biti u lipnju. U monografiji neizostavno mjesto pripada njegovim skalinima – odnosno stepenicama ispred ulaza u dominikansku crkvu. Ondje je sad već davne 1965. slučajno sjeo i naznačio početak svog umjetničkog puta. Zapravo, donosi, te iste godine trebao je ići raditi u Njemačku u Volkswagen-ov pogon kao autotapetar. Skalini su bili prekretnica u njegovom životu, a papiri za Njemačku uskoro su završili u giblinu, odnosno u mulju ispod Velikog mula u luci povijesne jezgre. Baš je o tome pričao sa svojim automehaničarom od kojeg je prije koji dan preuzeo svog Golfa koji je 30 godina star. Dao ga je u limariju na generalku te je sad je već u fazi upisivanja u old timere, tumači.
-Razgovarao sam automehaničarom koji je promijenio sve siceve. Da sam pošao onda u Njemačku možda bi sad sjedao na mojim sicevima. Volim reći da je moja karijera jedan umjetnički eksces jer iza mene nitko nije stajao – kaže Dubrovčanin. Ipak, bilo je ponekih kolega, ujedno dragih prijatelja koji su ga u usponu pratili, a jedna od njih svakako je avangardna umjetnica Jagoda Buić koja je renomiranom hrvatskom skladatelju Peru Gotovcu svrnula pažnju na onog mladića na skalinima. I danas, unatoč godinama, dolazi na njegove koncerte kao na onaj prije tri godine u zagrebačkom HNK. Ustvari, nije bilo koncerta na kojem nije bila ili nakon kojeg mu nije barem poslala ružu.
-Ona je gosparu Peru Gotovcu skrenula pažnju na mene kad me čula na skalinima. Rekla mu je da otiđe u ponoć kod Dominikanaca i tako je krenulo moje prijateljstvo s njim. Surađivali smo cijeli život. Čak mi je pomogao kupiti prvu gitaru. Posudio mi je novac koji sam mu ja, naravno, vratio. On mi je jedini pružio ruku. Pomagao mi je i bodrio me kad god bi potonuo. Govorio mi je: ‘Ibrica, zapamti u životu ne moraš biti uvijek glasan da bi te se čulo. A tebe će se čuti, tebe će se slušati’ – prisjeća se. Surađivao je, reći će, ustvari s malo ljudi, ali kad bi se za nekoga zalijepio, ne bi se odvajao. Tako se zalijepio za Pera Gotovca. Prve tri godine njihove suradnje na Zagrebačkom festivalu osvajali su najviše glasova.
-Čak smo 1969. dobili publike i žirija za pjesmu ‘Još uvijek ne znam neke važne stvari’. On je radio i songove za predstave. Opet sam ja tu bio u prvom planu. Već je u legendu ušao song ‘Ne dajte da vas zavedu’ iz Eduarda ll kojeg smo igrali na Lovrjencu – komentira Ibrica Jusić. Zahvaljujući Gotovcu svoju točku imao je i u kultnim predstavama Kolombo, Aretej i Hamlet. Nakon nastupa na gradskim daskama, odlučio se otisnuti u bijeli svijet. Rockeri su o glazbi učili u Londonu, a šansonijerima je ipak bliži bio Pariz s obzirom na vrsne majstore pjevanog stiha koje je iznjedrio pa je tamo otputio početkom 1970.-ih i to nagovor književnice Cvijete Grospić, opet prijateljice gospođe Jagode.
1965. slučajno je sjeo na skaline od Dominikanaca i naznačio početak svog umjetničkog puta
-Pjevao sam po kabareima gdje nema mikrofona i velikog ozvučenja. To su prostori, za najviše 50–60 ljudi u kojima pljucate po publici, ali im date srce i dušu na pjatu. Tu nema laganja! Uvijek sam govorio, ako nemaš nešto reći, bolje je ne izlaziti na scenu – podvlači. Povratkom u Hrvatsku uslijedili su njegovi prvi veliki koncerti – u beogradskom Domu sindikata 1976. i zagrebačkoj Dvorani Vatroslava Lisinskog 1976. Na onaj u Beogradu stao je pred 2550 ljudi koliko je u ono vrijeme Dom sindikata primao. U poznatoj kavani, a koja je bila leglo estrade i kriminala, prepričava, padale su oklade je li lud da sam izađe s gitarom pred publiku i koliko će doći ljudi. Na kraju su po najvećoj ‘košavi’ švercali karte i dvorana je bila puna.
-U Lisinskom se trebalo zaslužiti imati koncert jer tamo niste mogli doći s pet-šest tisuća maraka ili eura i reći: ‘Ja bih pjevao’. Gospodin Nenad Turkalj, a koji je bio prvi ravnatelj Lisinskog, me je kad sam se vratio 1974. iz Pariza sreo na hodniku Koncertne direkcije i pitao kad ćemo napraviti koncert. On me znao kao dijete. Godinama je pisao glazbene kritike za koncerte Dubrovačkih ljetnih igara. Kupao se na Lokrumu, čak je kupovao voće od mog pokojnog oca. Pratio je moje početke na gitari. Rekao sam mu: ‘Nemojte Profesore, što ću ja sam s gitarom pred 1850 ljudi?’. Tog ljeta sreli smo se na Stradunu. Dao sam mu ruku i rekao: ‘Adio, gosparu! Dobrodošli u Grad’, a on mi je odgovorio: ‘Dogovorili smo se!’ – sjeća se.
Hodajuća emocija
U studenom je nastupio u ovoj koncertnoj dvorani. ‘Tako je moja karijera išla’, iznosi. Već zarana shvatio je da treba ulagati u ljude. Tih godina je, ističe, puno pjevao po fakultetima. U proljeće bi znao obići sve zagrebačke, a najesen sve beogradske. U ono vrijeme Beograd ih je imao 35, a njih 28 imali su uvjete za održavanje koncerata bilo u aulama, velikim prostorima ili hodnicima. Većina publike na tim koncertima su bili studenti. S jednog na drugog primijetio je da ga slušatelji prate. Već na petom-šestom čekao je da neka zgodna sinjorina sjedne na isto mjesto gdje je sjedala i sve one prije. Godine 1980., zahvaljujući jednoj takvoj turneji, sebi je kupio Peugeot 504 caravan diesel koji je za ono vrijeme bio čudo, komentira. Tekstove je, napominje, međutim rijetko pisao.
-Bio sam čisti reproduktivac kad sam došao u Pariz. Tada su Francuzi prepoznavši moj talent rekli: ‘Vi ste odlični interprete, ali takvih Francuska ima malo more. Morate početi pisati stihove ili komponirati’. Kako nisam znao francuski, komponirao sam. Moja prva kompozicija koju sam napisao zvala se ‘Jagoda’ posvećena Jagodi Buić. Imao sam sreću da sam surađivao s odličnim pjesnicima kao što je bio Zvonimir Golob, Drago Britvić, Jakša Fiamengo, Momčilo Popadić i Enes Kišević. Uzimao sam stihove iz literature bez obzira je li bio u pitanju npr. Dobriša Cesarić. Neki dan sam se ugodno iznenadio kad me policajac na granici od dvadeset i koju godinicu pitao je li ‘Trubač sa Seine’ moja pjesma. Rekao sam mu da je moja glazba, a riječi su Cesarićeve. Odgovorio mi je kako je najbolja. Kad mladi ljudi to prepoznaju, poći će u knjižaru i pročitati cijelog Cesarića. To mi je ustvari i bila zamisao da širim ljubav prema poeziji. Sve moje pjesme su moja djeca, odraz razmišljanja i životne situacije. Volim reći da stvaram i pjevam kao što živim. Jedno bez drugog ne ide. Možda ljude baš privuče taj emotivni naboj jer u svijetu ako ičega nedostaje, onda nedostaje emocije, a ja sam hodajuća emocija – poručuje. Zadnjih 20 godina surađujem s Elvisom Stanićem. Oni su, reći će, valjda jedini suradnici koji se tom dugom razdoblju nikad nisu svadili. Kad se nađu umjetnici, oni se brzo shvate, dodaje.
-Nema tu konkurencije. Uvažava se svačije mišljenje. Nađemo sredinu. S obzirom na to da znam kakav je glazbenik prepustim sve njemu. Uvijek me iznenadi sa svojim idejama. Na zadnjoj pjesmi ‘Danas je najbolje biti pas’ rekao sam mu koju bih želio atmosferu aranžmana. Tako je i bilo – govori za DuList naš sugovornik. Najviše je inspiriran svojim Gradom. Zapravo, otkriva nam, ovo je prva godina da je prezimio u Dubrovniku nakon 56 godina. Ima osjećaj da su Dubrovčani i on tek sad kliknuli. Prije su svi trčali za lovom, nisu imali vremena za dignuti glavu, kaže. Previše im je bilo reći i ‘Dobar dan’, ‘Kako si?’ ili ‘Ajmo na piće’. Sad odjedanput od male djece do žena mu govore: ‘Ajme, gospar Ibrica, drago nam je da ste se vratili u Grad’.
-Trebala se dogoditi ovakva situacija da bi se ljudi prepoznali, što bi se reklo. Praksa mi je već godinama da prezimim u Zagrebu, a od 1. lipnja do 1. listopada bi bio u Dubrovniku. Kad je lijepo vrijeme sjednem u avliju i sviram pa susjedi viču: ‘Ibrica, pojačaj!’ – smijući se priča. U Grad se iz Zagreba vraća ovih dana. ‘Moram puno plivati. Ramena su za generalku, a treba još raditi i ljude učiniti sretnima’, naglašava. Nastupit će na skalinima bez obzira bilo novaca za program Ulicama moga grada ili ne, tvrdi. Pred njim je i koncert u Solinu te je to, nadodaje, već 30 i neka godina za redom da tamo odlazi. Njegov termin je 25. srpnja ma kakva god situacija s pandemijom bila. ‘To mi daje poticaja da vježbam. Nije sve izgubljeno’, optimistično će.
Na koncertima njegovi neizostavni pratitelji su psi. Nedavno se oprostio od dugogdišnjeg krznenog prijatelja Vagabonda te mu zadnju godinu društvo pravi japanska akita. ‘Simba je peta priča’, ponosno podvlači. Uzeo ga je zahvaljujući filmu ‘Hachiko – priča o psu’ kojeg je gledao pet puta. Svaki put bi, priznaje, sve više plakao. ‘Moj anđeo čuvar, koji me nagrađuje i kažnjava, ujutro mi je uzeo Bonda, a isti dan popodne sam Simbu kao bebu od dva i pol mjeseca držao u rukama’, tumači Ibrica Jusić. S njim na pozornici debitirao je lani s pet mjeseci na Splitskom festivalu. Opisujući Simbu kaže kako je karakterno drukčiji on njegovih dosadašnjih ljubimaca. Ima toliko emocija u sebi. Dovoljno je da vas pogleda i vama suze dolaze na oči.
-Bilo mi je lako raditi s belgijancima. Samo bi ih pogledao i sve se znalo. Za ove kažu da su tvrdoglavi. Međutim, ja govorim da nisu, samo imaju jak karakter. Sad već funkcioniramo bez puno priče, ali kad za nešto zapne, deset puta mu moram reći naredbu ili komandu. Dok ne posluša, ja ne popuštam. Po tom pitanju sam kao pit bull. Ne smijem ga još pustiti samoga jer je to jedna od rijetkih pasmina koja je sklona bježanju – kazuje. Do povratka u rodni Dubrovnik vrijeme osim glazbom ispunjaju šetnjom. U Studentskom naselju u zagrebačkoj Dubravi gdje mu je stan, okružen je zelenilom pa prakticira hodanje sa štapovima. Zajedno, zaključuje, znaju prijeći par kilometara, a do susreta na Stradunu poželjeli smo mu: ‘Adio, gosparu i dobro nam došao!’.
Iz tiskanog izdanja od 14. travnja 2021.