Aktualno

HRVOJE IVANKOVIĆ Bole me sve češći i agresivniji zločini protiv dubrovačkog ambijenta

Pripremajući knjigu o povijesti snimanja igranih filmova i serija u Dubrovniku i okolici, koju će mi iduće godine objaviti Hrvatski filmski savez, došao sam do niza novih spoznaja i otkrića, među kojima je svakako najvažnije otkriće niza mađarskih filmova snimanih u Dubrovniku između 1916. i 1918. Riječ je o najmanje devet filmova koji, s jednim izuzetkom, do sada uopće nisu bili spominjani u našoj filmskoj literaturi. Među njima su i dva u cijelosti sačuvana ostvarenja, što ih čini najstarijim sačuvanim dugometražnim igranim filmovima snimanim u Dubrovniku i Hrvatskoj. Smatrajući da je riječ o otkriću koje je važno i za povijest kinematografije u Hrvatskoj u cjelini, odlučio sam mu posvetiti posebnu studiju, opsegom znatno veću od poglavlja koje će ta tema dobiti u mojoj knjizi Dubrovnik kao filmska kulisa – rekao nam je nakon promocije svoje publikacije Hrvoje Ivanković, dramaturg, kazališni kritičar i publicist. Hrvoje – dijete Grada, dijete Igara kroničar kako povijesti, tako dubrovačke svakodnevice. O gradu, filmu, teatru… Svemu pomalo, priča nam za DuList!

Kako biste Vi definirali rečenicu ‘Dubrovnik kao filmska kulisa’?
Doslovno, grad i okolica sa svojom atmosferom, arhitekturom i prirodnim ambijentima kao svojevrsna pozornica i nadahnuće za snimanje filmova najraznovrsnijeg žanrovskog spektra i tematike.

‘Idemo’ malo na HR/HRT, možete li mi navesti koje su Vam trenutno radio drame u eteru?
Teško, jer sam urednik triju emisija koje idu u tjednom ritmu, pa je broj naslova poprilično velik. Jedna od njih posvećena je suvremenim i propulzivnim dramskim djelima, a posebna je po tome što su uz strane autore u njoj zastupljeni svi relevantni hrvatski dramatičari. A osim klasičnih radiodramskih emisija uređujem i ciklus Portret umjetnika u drami, emisiju koja ima i svoju ukoričenu inačicu. Do sada smo, naime, objavili šest knjiga s odabranim portretima naših uglednih glumaca, redatelja, pisaca, skladatelja scenske glazbe, scenografa…

Na čemu trenutno radite u Zagrebu?
Pa osim svakodnevnog posla na HRT-u trenutno me najviše zaokuplja rad na spomenutoj knjizi, što će me idućih godinu dana vjerojatno udaljiti od nekih drugih planova, iako postoje i stvari koje neću moći izbjeći. Primjerice, uređivanje monografije o Teatru Exit. Nakon što sam prošle godine završio knjigu o Zagrebačkom kazalištu mladih, a bila je to sedma kazališna monografija koju sam napisao ili uredio, obećao sam sebi da se više nikada neću primiti tako zahtjevnog i dugotrajnog posla. No, onda mi je došao Matko Raguž s Exitom što je, s obzirom na važnost tog teatra za suvremeno hrvatsko glumište, bila nemoralna ponuda kojoj nisam uspio odoljeti.

Voljela bih da se vratimo u prošlost. Hrvoje, dijete Grada. Živjeli ste, učili, radili, điravali u vremenu nekog drugog Grada. Nije mi cilj evocirati kroz ovo pitanje vremena u kojima je ‘nekad bilo bolje’, ipak, koliko se taj Vaš grad mladosti razlikuje od ovoga našega grada današnjice? Što smo izgubili, što dobili? Istražujete povijest Dubrovnika, memoriju grada, ali otkrijte našim čitateljima nešto o tome s privatne strane.
Stvari koje mi fale vezane su više uz sentiment, nego uz objektivno prosuđivanje, tako da mi je o toj temi teško govoriti na racionalan način. Boli me, međutim, bešćutna komercijalizacija grada koja se često događa na najprimitivnijoj, vašarskoj razini; bole me sve češći i agresivniji zločini protiv dubrovačkog ambijenta zbog čega će se uskoro posve razoriti ona prepoznatljiva slika grada stopljenog sa svojim prirodnim okružjem. To su stvari koje se nikada neće moći ispraviti. Kada ga razni primitivci i hohštapleri oglođu do kosti, Dubrovnik više nikada neće biti isti.

Relacija Dubrovnik – Zagreb za Vas je…? Životno, poslovno..?
Dubrovnik je tema, ljubav, nadahnuće, no Zagreb je u profesionalnom smislu prostor većih mogućnosti, dinamičnijeg života, šireg kruga sugovornika, pa samim tim i šireg pogleda na stvari, iako ni širina pogleda s mojih dubrovačkih funjestri nije zanemariv argument.

‘Polako dogorijeva svijet kojeg sam poznavao.’ zapisali ste u in memoriamu velikom Jupi. Ta rečenica puno šireg sadrži u sebi od samog pozdrava prijatelju. To je jedan svijet suodnosa Vas i Igara, jeste li se tom rečenicom ‘pozdravili’ i s Igrama?
Nisam, to je bio samo kratki post na Facebooku kojim sam se, uz Jupinu fotografiju sa sprženim rubom, izvučenu 1991. iz spaljene festivalske zgrade, oprostio od tog čudesnog čovjeka. No u pravu ste kada kažete da ta rečenica sadrži mnogo više od pozdrava s Jupom. U kratko vrijeme zauvijek nas je napustilo puno kazališnih ljudi koji su davali dignitet i važnost hrvatskom glumištu. Riječ je o velikim umjetnicima i autoritetima poput Žorža Para, Boška Violića, Tonka Lonze ili Miše Martinovića koji u sredinama i sferama u kojima su djelovali nisu dobili prave nasljednike. A u kulturi banalnosti i površnosti koja nas sve više preplavljuje bez takvih istinskih autoriteta dodatno će se urušiti naš ionako krhki i sve porozniji sustav vrijednosti.

Vi ste zapravo odrasli uz Igre, kao i mnoga djeca Grada. Ostali ste im vjerni sve ove godine. Gdje ste danas u njima?
Prije četiri godine sam s Ivicom Boban radio predstavu Viktorija od neprijatelja, prošle godine sam s Dorom Ruždjak Podolski i Marinom Pejnović surađivao na Dubrovačkim zrcalima, a nedavno sam s Dorom razgovarao i o mogućoj suradnji u ljeto 2023. godine. Mogu dakle reći da sam im relativno blizu i u onom temeljnom, suradničkom smislu, jer sam po pitanju emotivne vezanosti i profesionalne zainteresiranosti, evocirane kroz različite tekstove i publikacije, taj festival oduvijek osjećao kao blizak i svoj.

Još malo… Veliki ste poznavatelj Držića, Držića na Igrama, Držića u svakodnevici… To doista nisu ‘neke Vaše publikacije’, već sa svakim takvim djelom, radom, posvetom, radijskim uratkom unosite cijeloga sebe u ‘držićologiju’ svakodnevice. Zbir sjećanja i zapisa obuhvatili ste i u knjizi upravo naziva ‘Držić na Igrama’. Gdje je Držić danas, je li ostao na Igrama, đirava li još Gradom?
Držićev duh uvijek lebdi nad Gradom i Igrama, no mislim da izvedbe njegovih djela u Dubrovniku ne treba pod svaku cijenu forsirati. Treba pustiti da vrijeme učini svoje, da se akumuliraju neke nove ideje, koncepti i energije, koje će ga s razumijevanjem i jakim razlozima dovesti na scenu.

Milan, Vi, KMD… Jedna posebna spona. Uopće, imate veliku poveznicu s našim teatrom kao dramaturg od 1988. pa sve do 1994. godine u Kazalištu Marina Držića. Gdje je teatar danas?
Zatekli ste me s ovim pitanjem jer sam, njime potaknut, shvatio da već godinama nisam vidio nijednu predstavu Kazališta Marina Držića. Kada sam preko ljeta u Dubrovniku, u teatru je takozvana mrtva sezona, a u Zagreb ili na važnije hrvatske festivale dubrovačke predstave rijetko dolaze, tako da bi s moje strane bilo nekorektno suditi o nečemu u što sam tako slabo upućen.

Publikacija u Sarajevskim sveskama ‘Lamentacije o mrtvom gradu’ – sadržajno, iscrpno i nažalost – prekratko – u njoj govorite o odnosu tradicije i povijesti, odnosno baštine Grada. Koliko ona treba biti nedodirljiva? Ako se danas osvrnete na taj Vaš tekst, biste li mu nešto dodali? Otkad ste ga objavili, koliko se toga još ‘urušilo’? Zašto taj tekst niste objavili u Dubrovniku i hoćete li?
Tekst Lamentacije o mrtvom gradu pokušaj je fenomenološke sondaže Grada i njegova mentaliteta, a zamišljen je kao uvodno poglavlje knjige posvećene doživljaju Dubrovnika i Dubrovčana. U međuvremenu sam napisao i objavio još nekoliko ogleda koji bi trebali ući u tu knjigu, primjerice o otoku Lokrumu ili gosparu Ivu Saraki, no to je već priča za neku drugu priliku, za godine koje dolaze. A što se tiče baštine i odnosa prema tradiciji, nema nikakve sumnje da bi materijalna baština Dubrovnika trebala biti nedodirljiva, no da nas tradicija i povijesna paradigma ne bi smjeli udaljiti od suvremenosti. Bojim se, međutim, da sve češće svjedočimo obrnutom procesu: baština se posredno ili neposredno nagrđuje i uništava, a isprazni i deklarativni tradicionalizam zaglušuje u nama misao i izraz modernoga doba.

Objavljeno u tiskanom izdanju 29. prosinca 2021.

Pročitajte još

Dubrovačka odvjetnica Ana-Maria Bogović u sudskom postupku pobijedila Rimca

Dulist

‘SVI VLAHOVI LJUDI’ Što donosi dugoočekivano monografijsko izdanje DuLista?

Dulist

TURISTIČKI SEKTOR ZABRINUT Za ‘špicu’ nema straha, ali predsezona nam ovisi o razini procijepljenosti

Iva Dedo

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija