Jubilarnim, dvadesetim brojem edicije Dubrovnik Annals u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU nastavlja se još od 1997. godine započet put neposredne suradnje sa stranim istraživačima dubrovačke povijesti, kojima se nudi objava znanstvenih radova u priznatom domaćem časopisu najviše znanstvene kategorije.
Istovremeno je domaćim stručnjacima omogućen izravan pristup do međunarodnih krugova znanja. Iako pomalo u sjeni velike tradicije časopisa Anali u izdanju na hrvatskom jeziku, englesko izdanje Anala već odavno živi samostalnim i plodnim životom. O tome također govori pet radova ponuđenih međunarodnoj publici u ovom broju, predstavljajući malu, ali prekrasno složenu lepezu tema iz povijesti umjetnosti, gospodarstva, svakodnevice i književnih susreta znamenitih Dubrovčana i njihovih gostiju od kasnog srednjeg vijeka pa do sutona Republike.
Povjesničarka umjetnosti Ana Munk u iscrpnom članku bavi se moćnikom glave Sv. Vlaha, koji je 1694. izradio mletački zlatar Francesco Ferro kao repliku ranije verzije, spomenute u popisu moćnika dubrovačke katedrale 1335. godine. Na temelju brojnih raspoloživih izvora, nastalih u širokom rasponu od klasične dubrovačke historiografije pa sve do našega vremena, autorica argumentirano tvrdi da ukrasi moćnika nisu izrađeni u Konstantinopolu, kako se dosad vjerovalo, nego u Dubrovniku između 1164. i 1180, i da svojim oblikom ne predstavljaju bizantsku carsku krunu, nego kupolasti moćnik, nalik onome Sv. Jakova u Zadru. Tekstom na talijanskom jeziku predstavljen nam je istraživač Francesco Bettarini, stručnjak za gospodarsku povijest kasnog srednjeg vijeka, osobito se baveći međusobnim vezama između Dubrovnika i talijanske obale u 15. stoljeću. Ovdje se istaknuo još jednim korisnim doprinosom razumijevanju dubrovačke tekstilne manufakture, razmatrajući više od pet stotina poslovnih ugovora sklopljenih u razdoblju od 1417. do 1434. i sačuvanih u odgovarajućim serijama Državnog arhiva u Dubrovniku. Rad je dopunjen transkripcijom nekoliko izabranih dokumenata.
Pažnju Nelle Lonza privukao je ovom prilikom lik javnog krvnika u Dubrovniku, nastojeći odrediti njegov položaj u našem gradu između društvenog prihvaćanja i odbijanja u razdoblju od prve polovice 14. pa sve do kasnog 18. stoljeća. U naporu da pronikne kroz prašinu brojnih tragova kojima nas vodi, od izvornih arhivskih spisa do nezaobilaznih usporedaba s praksom zapadnoeuropskih gradova, autorica je uspjela temeljito odgovoriti na niz pitanja koja se nameću: o razlozima za uvođenje ove specifične službe, o plaći koju je krvnik primao i slikovitim detaljima iz svakodnevice ovih ljudi. Svoje istraživanje zaokružuje zaključkom da se u Dubrovniku gledalo na javnog krvnika prvenstveno kao na državnog službenika koji vrši potreban posao (ne bacajući stigmu na njega u tolikoj mjeri kao što se običavalo na Zapadu), pri čemu je došla do izražaja i njegova simbolička uloga kao svojevrsnog posrednika između svjetova živih i mrtvih.
Drukčiji oblik smrti zaokupio je Rinu Kralj-Brassard, pišući o epidemiji kuge u Dubrovniku 1691. godine. Njezin rad u ovom obliku govori o fenomenu masovnog umiranja, s kojim se grad tada suočio zadnji put. Potanko raščlanivši različite elemente iz tadašnje tegobne svakodnevice, autorica nas sigurnom rukom vodi kroz pravi labirint brojnih sačuvanih vrela i kasnijih komentara, objektivno prikazavši patnju izoliranih, oboljelih pojedinaca, kao i strah državnih vlasti da se epidemija ne širi dalje.
Ako su epidemije uspješno suzbijane karantenom, nije bilo mjesta karanteni i izolaciji u razmjeni ideja. Muzikologinja Vjera Katalinić ističe korisne veze ove vrste koje je zapazila između Luke Sorkočevića, Ruđera Boškovića i Pietra Metastasija, pjesnika i libretista na carskom dvoru u Beču. U korespondenciji između Metastasija i Boškovića zapaženo je i Sorkočevićevo ime. To je dragocjen podatak i najraniji dokaz o dolasku našeg darovitog skladatelja u Beč, kamo ga je poslala vlada Dubrovačke Republike kao diplomatskog izaslanika nakon smrti carice Marije Terezije i ustoličenja njenog sina, Josipa II. Tekst je obogaćen faksimilom Metastasijeva pisma, koje je tiskano u zbirci njegovih radova u Beču 1795. godine.
Navedene znanstvene radove prati uobičajena rubrika s osvrtima na nova objavljena domaća i strana izdanja s Dubrovnikom u fokusu, među kojima se također ravnomjerno ogledaju domaća i strana pera. Bogat, ali uravnotežen izbor raznih tema posvećenih prošlosti našeg grada, privlačenje novih autora i širenje podloge časopisa objavom jednog rada na talijanskom jeziku govore o ambicioznim planovima uredništva da Dubrovnik Annals konačno izađu iz sjene Anala na hrvatskom jeziku. Njihove napore već je prepoznala međunarodna stručna javnost, vrednujući ovaj časopis u odgovarajućim znanstvenim kategorijama, a ne sumnjamo da će jednako pohvalan sud dobiti i od strane ostalih čitatelja.
Relja Seferović